Jednog jutra na obali učinilo mi se da ću umrijeti, stvarno sam se, u deliriju neočekivane malaksalosti, grčevito borio s nesvjesticom, na trenutak neuspješno, ali i to je dovoljno, za "alarm". Kažu ljudi, a i umne knjige kažu, da prije smrti promiču flash sjećanja od "kolevke pa do ...". I ja sam, da preduhitrim scenarij, pokušao "forsirati rijeku sjećanja".

 

I nije mi išlo. Prvo sjećanje, nekakva posjeta s majkom njezinoj prijateljici koja živi u staroj gradskoj kući s mnogo bijele posteljine. Osmatranje drvenih prečaga preko plafona. Onda povratak kroz grad, ja čitam napise na ljekarnama i drugim važnim ustanovama. Kaže vozač, biti će pametan momak.

 

Pa onda molitva s bakom i bratom u matičnom selu. "Jel vas uče moliti Boga mama i tata", pita baka, raspletenih sivih pletenica. Nešto smo promrmljali i na spavanje.

 

Istog ili nekog drugog ljeta, velika svađa s bratom. Istukao me, notorni ribolovac, užetom s pripadajućom udicom. U znak pokornosti iskopao sam par crva iz zemljišta blizu domaćinskog đubra i donio mu na položaj. Pomirenje u trenutku.

 

U nozdrvama još osjetim aromu vijenaca s prvog sprovoda, na kojem nisam morao biti, ali privučen pozornošću starijih pojavio sam se, što se ocu nije svidjelo. Kao da sam znao da je neka obiteljska prekretnica. Mlada djevojka ležala je u maloj sobi. Odvežena je na traktorskoj prikolici na seosko groblje. Bio i u povorci što se mučila s makadamom od stvrdnute zemlje i plašljive trave.

 

Mnogo godina kasnije na satu likovnog temperom se slika školska priredba. Zamijenio sam državne s republičkim bojama na zastavi, ili obratno. Učiteljica je sve shvatila sa smiješkom. Nešto prije, u pratnji brata, koji je sav u bijelom, po povratku s velikog sleta. Vrpce i male zastavice, praćeni pogledima zbunjenih roditelja, bacamo u lokve na šljunčanoj cesti u naselju.

 

Slijedeće, prva prava "ratna" akcija, uništavanje školskih šaltera za struju s stolicama u pokretu. Nakon privođenja, tajnik škole nas pita, ispod oka.

- Jel se barem kajete?

Ja sam gorko zaplakao. Od tada sam s ove strane zakona.

 

Izlet na putove revolucije. Čiča priča kako se izvukao iz mrtvih tjelesa nakon strijeljanja. Gledamo ga, pijući sok iz tetrapaka.

- Čeko sam noć. Sav krvav iskobeljao se i pravac drugovima.

Mučnina u autobusu i povraćanje u nekoj šumi.

 

Što slijedeće? Kišovite večeri u školi, topla ljeta i prva nesreća. Grljak od poluzakopane boce zario se duboko u meso potkoljenice, u bijegu u formaciji Nijemaca protiv partizana. Na šivanju ugledao prvu simpatiju, koju više nikada nisam vidio. Imala je ljubičastu majicu i sive oči, ustobočena, bolje reći presamićena preko bolničkog kreveta s kozaćima.

 

Potom, teška rečenica u svjedodžbi za peti razred. Uz sve dobre karakteristike, stoji i ocjena razrednice.

- Treba poboljšati odnos s drugovima.

Tim povodom, dugi razgovori s roditeljima uz struju i benzin na par-nepar. Sastanak u troje s razrednicom, težak smrad iz razredničinih usta. Jače je smrdio samo vlak koji je kroz našu regiju vozio iz Beograda za more, u koji smo se ukrcali u prvom napadu na more koje pamtim. Na smeđom podu plutale su u nečijoj rigotini dobro očuvane pljeskavice. Prokrčio sam zajedno s ocem put prema kupeu.

- Muško si, ajde ... – kazala je sestrična.

Negdje pri kraju puta, debelo poslije Perkovića, nadomak šibenskog zaljeva zajarilo je sunce u snopu s morem, kao sada nad Pulom. Izašao sam na zrak, boreći se s nesvjesticom. Dugi uzdah koji je urodio plodom. Čini se, flash pred kraj krajeva, nekom drugom prilikom.