Zašto uopće zvoniš? Prednost ovog mobitela; ima svojstvo budilice koja ponovo zvoni za 10 min. nakon što ga nervozno ¨ubiješ¨ prilikom prvog pokušaja da te digne na noge. Stajem na nekakvu igračku, psujem, dok mi taban žari. Lijevo oko se ne otvara, slijepljeno je tvrdim krmeljem. Umivanje, ali tek nakon što ubacim tamnožuti piš u razvaljenu školjku. Voda djeluje. Zubi su oprani bez volje, ali zato je keks tvrd i ukusan.

Pogled kroz prozor. Nekoliko metli, par lopata, kaputi, obrisi farova, retrovizora i registracija. Sve bijelo kao na Poljudu, pravo vrijeme za tople čarape sa dinamovim grbom - kao svojevrsni protest protiv ovih svježih nakupina snijega. Nisam ljubitelj. Od snijega, gora je jedino bljuzga.

Glad me razara. Dok češem jaja snimam unutrašnjost frižidera. Rezultat je oblačenje svega što ima podstavu i silazak po naramak namirnica. Koliko samo odjeće treba navući za jedan odlazak do dućana. Silazeći stubištem upućen mi je ¨težak¨ i tih dobar dan. Volja smo, ha. Hladna fronta sa zapada struji iza ušiju, atmosferu para jedino zvuk čišćenja. U biti, svi čiste osim ovih papaka iz moje zgrade. Da, pa mi uopće nemamo raspored čišćenja, izgleda da je predsjednik kućnog ¨saveza¨ na skijanju i da ga ovaj čas ne dira to što smo svi skupa zatrpani do koljena. Pošteno.

 U mini diskontu jedino je šefica nasmijana. Izlazim sa tri vrećice i gledam gdje ću potrošiti preostalih 7 i pol kuna oliti 1 juro. Pogled zaustavljam na lancu lokala u zgradi bež boje - pekara, kladionica, vinarija, tobaco, kafić, kladionica, kafić, kladionica, frizer. Kladionica ili novine iz  tobaca obećavaju najbolji povrat uloženog eura. Ipak ne. U zgradi preko puta je Barakuda. Tamo ću za svoj euro u udobnoj fotelji dobiti kavu, čokoladicu i pročitati tri različita dnevna tiska. Glad je načas zaboravljena i potopljena toplim kofeinskim napitkom te ugušena dimom cigarete. Dvojica igraju pikado koji se smiješno oglasi svaki put kada se plastični vrh strelice zabije u ploču okruženu brojevima. Redom svira Moby, Crvena jabuka, pa Bijelo dugme.

Vani još uvijek padaju velike pahuljetine, sve je nekako sive boje, kao da gledam u prljavu prozorsku zavjesu. Još uvijek nitko ne čisti ispred ulaza. Novi Renault uzaludno pokušava napustiti parking. Vrećice ostavljam na podu hodnika, uzimam ključeve, olovku i papir. Tako naoružan, nakon dugo vremena ulazim u šupu. Sve isto, moj bicikl bez sjedala, lopata i sol su na istoj poziciji kod ulaznih vrata. Stvarajući najveću moguću buku lopatom prodirem do zatrpanog asfalta i nakon cca 45 minuta na kutovima zgrade spajam svoj fizički uradak sa otprije očišćenim dijelovima susjednih ulaza. Zadovoljan, nekoliko puta se prošetavam tamo-amo. Iz ulaza izlazi srednjovječni susjed kojeg vidim prvi put u životu, gleda lijevo-desno-gore, nasloni se pored portofona, povuče dim, a onda prokljuca;

-¨Uh, kako nas je zatrpalo, a susjed?

-¨Je, da!¨-odgovaram.

-¨Mogu vam reći da mi sad fali moja lipa, topla Dalmacija.¨-nastavi on.

I stvarno, u milisekundi sam čeznutljivo mislima pod suncem, u ležaljci kroz nožne prste gledao horizonte u kojima se stapaju nebo i more. Odjednom je postalo prometno. Dalmoša je pokupila žena, mrki brko s kojim nitko u zgradi ne razgovara samo je prošao, a ona puca sa prvog kata što vozi 206-icu zadarskih rega predvodeći dvojicu muških iza sebe stigla je visokim C tonom pozdraviti i zapovijediti svojoj maloj koloni;

-¨Ajmo ovuda di je očišćeno.¨

Baš danas je njezin red na čišćenje. Volio bih je vidjeti s lopatom. Želudac mi se stisao kao hulahopka. Prije no što sam prepisao sva prezimena s portofona nasmijao sam se improviziranoj kameri na prozoru ¨mrkog brke¨, sastavljenoj od kartona i senzora halogenog reflektora, a koja ¨snima¨ parkiralište. Njegovi motivi ipak pripadaju jednom drugom kolumnističkom potezu. Najeo sam se kako to već dolikuje umornom i  izgladnjelom kvartovskom komunalnom inspektoru. Prilikom termičke obrade hrane uši su mi bile ¨naslonjene¨ na televizor s kojeg je dopirao glas anketiranih građana nezadovoljnih radom zimske službe, ralica, zeta, vlakova...što li moji susjedi misle o tome? Oni su možda jedni od onih koji se drže one - prvo počisti ispred svojih vrata pa onda likuj.

Baš kad sam radio taj raspored čišćenja ¨s njega¨ malo sam dodatno čačkao po kompu.  U njemu imam folder. U folderu  još uvijek stoji lupiga podfolder, a u folderu links odmah iza (g)ugla lupiga je prvi link.

Rekao bi čovjek da se lijeni nešto uvrijedio, ili da nema vremena, ili pak da se promovira na način gdje se svi pitaju gdje je on - zašto ništa ne piše? Kada pomislim da sam se možda uvrijedio uvijek se sjetim našeg riječnog prijatelja i njegove ¨Odjavne špice¨ ili one čuvene fraze ¨bilo je lijepo dok je trajalo¨ izrečene od strane lika kojemu još nismo platili za grafičku izradu milog nam web uradka. Isto tako ne mogu reći da nemam vremena, to sigurno, no moram priznati da mi ga je malo trebalo. Znao sam kako ću se dobro osjećati kad stisnem ¨objavi¨ i izađem iz garažirane adminstracije.

I baš jučer dok sam se vraćao iz knjižnice sa ¨Meteorologijom za korisnike¨ ispod ruke, srdačno pozdravim susjeda Burazera čija su vrata baš preko puta mojih, a koji se upravo oprostio sa lopatom. Moram li spomenuti da naš novi raspored čišćenja ima svoje prioritete. Sutra je na redu mrki brk.

Kasno sam se sjetio da sam za jedan euro mogao kupiti željezaru u Sisku.