POSLANICA LANE BOBIĆ: Zašto je naivno pozivati na mir?
ritn by: Lana Bobić
26. 02. 2023.
Od ruske invazije na Ukrajinu prošla je godina dana. Od potpunog šoka i nevjerice do potpune normalizacije rata kao nečeg što jednostavno jest i mora biti. Od praćenja svake minute ratnih zbivanja sve do preskakanja vijesti o ratnim zbivanjima u Ukrajini. Od jeze na pomisao ratnih zločina, silovanja i ostalih strahota koje prate svaki rat sve do mirenja sa “sudbinom” ukrajinskog naroda. Fascinira me taj tijek u kojem nešto nezamislivo počnemo shvaćati kao nešto s čime se naprosto treba pomiriti. Iako rat u Ukrajini niti je bio nezamisliv niti je nešto s čime bi se trebali pomiriti.
POSLANICA LANE BOBIĆ: Pet općih mjesta iz predigre za Treći svjetski rat
No tako je to s nama ljudima, brzo se naviknemo na sve. Cijela stvar u nekom trenutku počinje zvučati kao nogometna utakmica u kojoj svaka strana ima svoje navijače kao da svaki gol ne znači u najboljem slučaju brzu smrt osoba koje su do prije godinu dana živjele “normalne” živote ne brinući o teškoj artiljeriji.
Svima nam je jasno da u ratu nema gostiju i domaćina, već agresora i žrtve, da rat nije utakmica i da u ratu zapravo pobjednika nema. U svom ideološkom ključu mogu citirati papu Franju: “Ono što je izgrađeno na ruševinama nikada ne može biti prava pobjeda”. Rat razara društveno, ekonomsko, političko pa i duhovno tkivo zemalja, svijeta. Nakon rata, opet, mira nema, to možemo posvjedočiti i sami, iz iskustva.
Moja je ideološka pozicija anti-ratna i savršeno mi je jasno da je takva pozicija privilegija koju nemaju oni iznad čijih glava lete bombe. No ovaj tekst ne pišem njima. Da pobjednika u ratu nema jest činjenica koja nadilazi ideološke pozicije. Ako bi pobjeda i postojala, ona je u ratu uvijek Pirova. Jer kakva je pobjeda koja završava prebrojavanjem mrtvih, mučenih, silovanih i ranjenih, prebrojavanjem uništenih života, raznesenih domova, devastiranih djetinjstava, raseljenih obitelji?
Trenutak u kojem jesmo jeziv je. Ne samo zbog rata, ratova. Živimo u trenutku u kojem je mir postao prosta riječ, ideja mira vrhunac naive, a poziv na prekid rata i demilitarizaciju kvazi agenda budala koji time idu na ruku Vladimiru Putinu. Samo je rat smislen. Rat već shvaćamo kao biološku datost, a militarizaciju kao evolucijsku nužnost.
Rat može biti smislen samo onima koji ga nameću i onima kojima je nametnut jer druge realnosti van rata nemaju. Nemaju privilegiju promišljati ni mir ni demilitarizaciju.
Bilijuni dolara svake se godine bacaju na naoružavanje (FOTO: Wikimedia/Dmitrij Muravskij)
Poprilično sam svjesna da je pacifizam apstraktna ideja ljudima koji pucaju i po kojima se puca. No mi po kojima se ne puca imamo privilegiju promišljati mir, nenasilje, demilitarizaciju. Imamo, rekla bih, čak i dužnost prihvaćati realnost rata i ulagati sve snage u cilj mira. I ne, to ne znači da nećemo podržati one po kojima se puca i žrtvovati njihove ratne realnosti za naše antiratne snove. Tko sam ja da kažem nemojte im slati oružje. Ne pada mi na pamet. Toliko nesvjesna vlastite privilegije nisam. I stand with Ukraine. Militarizacija napadnutog u trenutku rata jest donekle nužnost. Ali nužnost je uložiti iste tolike napore u pregovore jer rat će završiti ili pregovorima ili općom katastrofom.
Nužnost je i pokretanje pitanja demilitarizacije kao globalnog strateškog cilja. Jedno ne isključuje drugo. Da, zalažem se za demilitarizaciju. Želim da krenemo u proces opće demilitarizacije. Želim da se organizira veliki svjetski summit na kojem će se razvijati strateški plan za opću demilitarizaciju. Prihvatiti rat kao realnost ovog trenutka, da, druge nema. No prihvatiti rat kao biološku datost, a militarizaciju kao evolucijsku nužnost naprosto neću.
Je li to naivno? Možda jest.
Kako to da nije naivno prihvatiti stalno povećanje vojnih ulaganja kao nešto sasvim normalno? Ukupni globalni vojni rashodi porasli su za 0,7 posto u realnom iznosu u 2021. godini, na 2.113 milijardi dolara (dakle preko dva bilijuna!). Kako to da nije naivno misliti da će posljedice takvih ulaganja biti veća sigurnost, a ne samo iznova i opet rat?
E sad, možete li zamisliti društva u kojima se taj novac ulaže u infrastrukturu, socijalni, zdravstveni, obrazovni sustav, razvoj znanosti i umjetnosti? Kako i zašto to nije smislenije od ulaganja u tenkove, rakete i ne znam ni ja kakva sve već ne čuda razaranja. Čisto za usporedbu. Trošak okončanja siromaštva, prema istraživanjima iznosi 175 milijardi dolara godišnje tijekom 20 godina. Dakle, mi, ljudska vrsta biramo rat i siromaštvo. Ne gladujemo i ne ratujemo zato što novaca nema, već zato što ga ima. I zato što je taj novac naprosto pogrešno usmjeren. Zato što o tom novcu odlučuju oni kojima su sukobi u interesu jer pozicije moći mogu zadržavati samo kroz izazivanje sukoba.
Kako nije naivno podržavati sustav produkcije sukoba u ime moći i profita? Kako nije naivno ne shvatiti da ćeš u takvom sustavu kad tad stradati i sam? Naivno je vjerovati u mir, ali recite mi, kako je mir ikad moguć ako se u mir ni ne vjeruje? Ako uopće ne mislimo da je opcija, nije ga moguće ni ostvariti. Zato mir ne smije biti ideja kojoj ćemo se podsmjehivati. Vjerovati u mir pa makar i naivno znači odbijati birati ideju rata. Znači mijenjati paradigmu. Demilitarizirati jezik i paradigmu. Za početak.
Floskule? Možda. No nije li najveća floskula od svih da u ratu ima pobjede?
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
@Verena moje iskreno divljenje na ovim komentarima o novogovoru. Pojavljuje se ovdje nekoliko komentatora što recikliraju zapadnu propagandu ali niko od njih nije vam ni do koljena. Odlučnost da se čvrsto držite zadanog narativa te ga dodatno začinite kako bi ga slabo informirani lakše i brže progutali je upravo fenomenalna. Ne znam što radite u životu ali vaš talent je područje propagande i dezinformacija. Gurnuti Imperiju laži u sjenu a reflektor uperiti na protivničku stranu je relativno očigledan potez, ali vi ga maestralno razvlačite u jedanaest točaka. Ništa tu nije točno ali dobro zvuči a višnja na vrhu torte je ovlaš ispuštena tvrdnja o genocidu nad "ukrajinskim narodom". Još jedno remek djelo vaše manipulacije u komentaru ispod drugog članka je usporedba evakuacije maloljetnika iz Mariupolja u Moskvu s nacističkim programom Lebensborn. Ali ostavimo sve te propagandne vještine i tajne zanata sa strane i upitajmo se što je svrha, što želite postić tom propagandom? Uvjerit nas koji to čitamo da je odluka kolektivnog Zapada i naših lokalnih klimoglavaca da podupiru režim kijevskog klaviriste "koliko god bude trebalo" vrijedna toga da svi mi skuplje plaćamo kumpire? A skuplji kumpiri su jedina moguća posljedica ovakve arogantne politike koja će nam doći na naplatu?
Ukrajinska vojska dosad je pretrpjela oko 200000 poginulih, ruski gubici su 6 - 7 puta manji. Nema te podrške zapada u novcu i oružju koja će održat režim iznad vode. Recite mi iskreno - da li ste za otvoreni rat NATOa s Rusijom? Jer ako čvrsto stojite iza toga da "agresor ne smije pobjediti" morate i odgovoriti što to znači, gdje su granice podrške ukrajinskom režimu? Ako je cilj zapada održat barem dio nekadašnje Ukrajine pod upravom njihove marionete onda će u taj okrnjeni ostatak morat ući NATO trupe. I njihov ulazak bez dogovora s Rusijom značit će rat s puno više žrtava nego što ih je dosad palo a te žrtve neće bit samo ukrajinci i rusi kao dosad....
Kako ste u vašem komentaru o "novogovoru" naveli primjer službenog naziva Specijalne vojne operacije i uz to izjavili da je na djelu genocid ukrajinskog naroda očito mislite da je povijest počela prije godinu dana. Možda jest za vas ali ima nas kojima memorija zahvaća dulje u prošlost. Znate li kako su USA nazvali invaziju na Irak 2003 koju su pokrenuli pod lažnim izgovorom postojanja iračkog oružja za masovno uništenje? Operacija Iračka sloboda. Znate li koliko iračana je poginulo? Niko se nije zamarao točnim brojanjem leševa, procjene su oko 1,2 - 1,5 miliona ljudi. Procjene prethodno umrle iračke djece zbog nametnutih sankcija kreću se oko 500000, a tadašnja USA ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright izjavila je da je to žalosno ali je bilo opravdano. Da li je to novogovor? Da li je to genocid?
Da li to što se dogodilo u Iraku može opravdati događaje u Ukrajini? Po mom mišljenju to nisu povezani događaji i ne treba ih izjednačavati. Ali svakom s barem dvije vijuge u mozgu bi trebala bit sumnjiva navodna briga za dobrobit ukrajinaca države koja je pokazala koliko je iračkih života spremna uništiti da bi zadovoljila svoje interese.
U zadnjim desetljećima bilo je mnogo ratova, i danas sukob u Ukrajini nije jedini u kome se puca i ubija. Zašto sad ovo postaje nešto u što bi se mi obavezno morali uključiti? Koji je naš interes? Leševi hrvata već su besmisleno gnjojili ukrajinski černozem u prvom i drugom svjetskom ratu na strani gubitnika, oni koji sad namamljuju žive poput stoke u klaonicu lažima i propagandom trebaju znati da na frontu ipak ne poginu svi, neki se i vrate doma. I uvijek postoji mogućnost da se požele susreti s onima koji su ih lažima nagovarali da tamo odu.....
link
link