Kao da nismo svi izbjeglice. Kao da nismo emigracija. Ljudi nemoćni da premostimo vrijeme. Kao da nam treba još nasilja da nas još više udalji od nas samih i od mjesta koja su nam bila draga, topla i poznata i jedina pružala kakvu takvu utjehu.

Živim u sokaku popločanom granitnim kockama. Nekada, ja se još sjećam tog vremena, cijela glavna ulica u Mostaru bila je popločana istim takvim savršeno posloženim kockama. Ali progres je asfaltirao glavnu ulicu. Nitko nije pomislio da je ostavi kakva je bila stotinjak godina prije toga. Povećao se broj automobila, glavni kolodvor je blizu i to je bio dovoljan razlog da se granitna kocka digne, a cijela ulica asfaltira. Nitko se nije zapitao što je sve urezano u tu kocku, koliko povijesti, uspomena, koliko gordosti, one gordosti koja nekom mjestu omogućava da se nazove gradom.

Gledao sam fotografije. Na njima moje prijatelje i još tisuće meni nepoznatih ljudi kako prosvjeduju hodajući beogradskim ulicama i ne traže promjenu. Traže da se neke stvari promisle, da neke stvari ostanu iste, da razmislimo prije nego krenemo mijenjati naličja naših gradova kako bismo udovoljili investitorima i njihovoj ideji progresa. 

Vidio sam u tim ljudima buduću emigraciju. Čak i da ostanu u gradu u kojem žive on više neće biti nimalo nalik majčinom krilu. Ničeg utješnog, toplog i poznatog u njemu neće biti. Samo progres koji želi ukinuti naše pravo na intimnu memoriju, naše pravo na komadić utjehe. Živjet ćemo tako u nasilnom progresu gdje je svaka naša uspomena privatizirana, gdje nam ulice neće pričati nikakve priče i poznati mirisi neće dopirati iz zgrada kako bi nam rekli da smo doma, da tu pripadamo. 

Netko nam doslovno otima naše vlastite živote, privatizira ih i stavlja u službu progresa u kojem ćemo bivati plaćeni taman toliko da ne umremo kako bismo i sutra ponovno mogli doći na radno mjesto u nekom nama nepoznatom gradu. Nepoznatom iako nosi isto ime i iako njegovo bilo čine iste rijeke ili more. 

Nisam tužan jer se stvari mijenjaju. Tužan sam što se promjene događaju nasilno. (FOTO: Facebook)

Nisam tužan jer se stvari mijenjaju. Tužan sam što se promjene događaju nasilno. Tužan sam jer su nepromišljene, jer njima upravlja jedino tok novca, pokušaj da se taj isti novac obrne, okrene, umnoži ili opere. Tako bivamo pokoreni. Zato mi i kolone prosvjednika djeluju kao one tužne kolone ljudi koji bježe iz zemalja koje guta plamen, zemalja koje više neće postojati unatoč imenu, usprkos zemljopisnim činjenicama. Svaka kolona je izbjeglička, kolona izmještenih ljudi, otkinutih od prava da sačuvaju uspomene i budu povezani s vlastitom prošlošću i da svoje snove ponesu u budućnost. 

Prije par godina neki potpuno sumanuti ljudi koje sam nekada poznavao i priznavao kao vlastite susjede došli su na ideju da asfaltiraju sokak u kojem živim većim dijelom svog lutalačkog života. Smeta im što kroz njega ne mogu proći automobilima. Smeta im komad tišine u centru grada. Tišine starije od njih. Tišine koja je rijetka stvar koja meni samom govori da je Mostar još uvijek na istom mjestu na kojem je bio i prije nego je nekoliko godina naših života progutalo ratno nasilje. Tko zna i može osjetiti tu tišinu ona će mu šaputati toliko priča da bi mogle ispuniti sve knjige ikada napisane na ovom svijetu. A, pazite, to su priče samo jednog jedinog pa i vrlo malenog sokaka u jednom malom gradu neke nebitne zemlje. 

Nakon ratnog neko je drugo i drugačije nasilje krenulo mijenjati grad po vlastitim mjerilima. Krenula je privatizacija ono malo uspomena koje su uspjele preživjeti rat. Krenuo je progres ispražnjen od ideja, progres brojeva koji se vrte po zaslonima kompjutora i prebacuju s jednog računa na drugi. 

Ja valjda moram postati svjestan da živim u njihovom svijetu, u njihovom, ali doslovno njihovom, gradu i da nemam prava na uspomene, da budućnost nema prava na priče koje nam pričaju granitne kocke iz mog sokaka i jedna suha česma s koje su nene nekada davno nosile vodu kućama. 

Nisam ja počeo lutati iz kaprica. Počeo sam lutati kad sam shvatio da sam izbjeglica, da sam emigrant koji se ne može uklopiti u vrijeme i koji nema doma. Ali mladost i ne traži da ima dom. A sada ga već želim. Treba mi poznato, utješno mjesto. Mjesto ispunjeno mojim i tuđim uspomenama koje ćemo naseliti smijehom i tugama. Treba mi grad kojeg ću prepoznati kao prijatelja, a ne grad koji me pozdravlja kao policajac koji želi vidjeti moje osobne isprave. Da nema tih isprava katkad mi se čini da ne bih znao tko sam i gdje živim. 

Nekada nasmijani ljudi u čijim je mislima stanovala budućnost pretvorili su se u divlja bića zahvaljujući progresu o kojem govorim, progresu u kojem ideja budućnosti ne postoji, progresu u kojem koncepti utjehe i humanosti ne postoje. Mi trebamo naše gradove kao što trebamo prave iskrene prijatelje. Jedino tako na trenutke možemo umaknuti samoći u kojoj crkavamo. A sami smo jer smo prognani iz naših gradova, jer su naši životi postali interes nekog investitora. Od nas se želi napraviti ljude koji ništa ne žele niti znaju sačuvati. Mi ne smijemo živjeti u toplom okruženju jer se ne smijemo voljeti, a ne smijemo se voljeti jer voljeni i puni ljubavi postajemo neupotrebljivi za bilo kakav vid nasilja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay