Novinari su samouvjerena, često bahata stvorenja i zaista se rijetko događa da koji poželi da nije u pravu ili da je nešto pogrešno napisao. Kad je specijalac u Gorskom kotaru nenaoružanog migranta ustrijelio u prsa i trbuh, tako što je – prema neslužbenim informacijama iz medija – radi upozorenja pucao u zrak, pa se spotaknuo, nakon čega je metak još jednom ispaljen, ne prema migrantima, već u sasvim drugom pravcu, ali se vjerojatno slučajno odbio o nešto tvrdo, pošto je Gorski kotar pun tvrdih stvari, npr. stabla, mahovine, lišća i neprobojnog čelika, raspao u dva projektila, od kojih je jedan migranta pogodio u prsa, a drugi u abdomen, novinar može poželjeti da cijeli taj događaj kojeg je opisao nije istinit. Ne želiš da policija tvoje zemlje nenaoružane ljude pretvara u kašu, ne želiš da zatim hladno šire imbecilnu priču o čarobnom metku i ne želiš da si okružen rasistima koji slave jedno i drugo, pa da sve to mirno prođe s negativnim ocjenama međunarodnih organizacija o pravima migranata u Hrvatskoj. 

Ali kad policijski sindikalni šef Dubravko Jagić dođe u studio televizije N1 da raščisti sve te laži, pa incident definira kao „slučajno opaljenje“ i upozori na to da raznesenom ljudskom biću liječnici KBC-a Rijeka spašavaju život o trošku hrvatskih poreznih obveznika, svi se napori uloženi u odbijanje istine rasplinu kao mjehur od sapunice.

"Može to biti bešćutno koliko hoće, ali se radi o tome jednostavno da i mi imamo svoje potrebe, to je prva stvar, a druga stvar ne želimo biti gosti u vlastitoj zemlji", kazao je Jagić na novinarsko pitanje može li primjedba o trošku za spašavanje ljudskog života biti protumačena kao bešćutnost.

I dalje: „Međutim, ja isto tako hoću reći da ti ljudi, dakle migranti koji prelaze ilegalno granicu, moraju biti svjesni opasnosti i da znaju da je policija tu i da smo mi tu da štitimo granicu i tu nema neke prevelike filozofije. To se tako radi, policajci su profesionalno obavili posao. Naravno, tko radi taj i griješi.“

Uostalom ima i Jagić svoje potrebe i ne želi biti gost u svojoj zemlji (SCREENSHOT: N1)

Budući da je Jagić, dakle, pokušaj ubojstva nevine osobe predstavio kao pojavu vezanu uz državnu dužnost, a ne uz kršenje te dužnosti – nije slučajno koristio imenicu „opaljenje“, umjesto glagola uz koji se veže izvršitelj – a stradalu osobu kao svjesnog ilegalnog korisnika prava na život, lice prve faze fašizma ukazuje se neporecivom jasnoćom. Istina se naprosto sjuri na promatrača, sa svim svojim užasnim elementima: Zlo počinje retorikom zaštite naših resursa od ljudskog balasta, a završava ubojstvom za koje nitko nije odgovoran jer iza njega stoje poslovi države. 

Takav je balast, sjetimo se, za državu predstavljao i Kristijan Vukasović, dijete s tzv. teškoćama u razvoju, mnogobrojnim bolestima i simptomima teške duševne patnje. Nekad u travnju ove godine je potpalio manji požar, sam se prijavio policiji, plakao i tražio pomoć, jer je znao da je bolestan. Interesi ove zemlje – ovaj put je to bio interes zaštite prirodnih i turističkih resursa – tražili su da se mlađi punoljetnik, zapravo dječak, kojeg je HZZO kvalificirao kao tjelesnog i mentalnog invalida trećeg stupnja, stavi u zatvor i da se njegove patnje bezobzirno ignoriraju do smrti za koju nitko nije odgovarao.

Obdukcijski je nalaz navodno ukazao na smrt od srčanog zastoja, dok su na tijelu nađeni brojni krvni podljevi koji nisu povezani s fatalnim ishodom. Pretpostavlja se da je u državnom zatvoru doslovno umirao od straha, a da su svi državni zatvorski čuvari i liječnici za to vrijeme samo radili svoj posao – pazili na masline. 

Kao velemajstor cinizma, ministar Dražen Bošnjaković kazao je da su službene osobe u zagrebačkom i splitskom zatvoru prema Kristijanu postupale s posebnom pozornošću. 

Tko zna odakle je krenuo i o što tvrdo se tada odbio čarobni metak države – mogla je to biti Bošnjakovićeva glava – da bi došao ravno do srca bolesnog dječaka i jednim udarcem porezne obveznike opteretio troškovima obdukcijskih i vještačkih nalaza. 

Izvjesno je, međutim, da je ove godine u opticaju streljivo koje ima i čudesno svojstvo pronalaženja jadnih i nevoljnih, bolesnih i gladnih, drugih ili drugačijih, a da je do prvog opaljenja došlo u kabinetima desničarske političke klike koja mahnita po zemlji i sve ove užase čini normalnim. Da nije tako, ne bi glavni policijski sindikalist javno riskirao da zvuči kao usamljeni psihopat, umjesto kao pristojan fašist 21. stoljeća.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"