Ne znam šta da mislim! Rat je počeo, evo ima već četiri dana i ja ne znam kako da se odnosim prema njemu, osim što sam siguran da ga mrzim. Bombardiran sam vijestima, koje me nevjerojatno frustriraju. Buljim u treći program hrvatske televizije i samo gledam direktne prijenose rata. A ne znam šta da mislim! Šta da radim kada čujem da je srušen američki avion? Da se radujem što Iračani ipak nešto mogu? Ili da se sjetim kako su u avionu bila dvojica pilota, koja su izgubila živote? Da li da žalim što su ih njihovi idioti poslali tamo gdje nikako ne bi smjeli biti? Da li da želim da Amerikanci završe to što prije, kako se rat ne bi odužio i kako ne bi poginulo što više nevinih ljudi? Da li da zamrzim Amerikance? Ili da se pozovem na primjer onih nebrojenih ljudi koji se diljem Sjedinjenih Država odaju građanskom neposluhu i koje najsavršenija demokracija svijeta svakodnevno hapsi? Da li da pljunem na njih 72% koji podržavaju ovaj rat? Ili na one milijune koji će ostati uskraćeni za medicinsku njegu, jer su ti novci sprašeni u ratne pripreme? Ne znam šta da mislim! Osjećam se kao dijete koje u osnovnoj školi piše neki glupi sastavak iz maternjeg mu jezika. Ili možda u srednjoj kada me je već pubertet razvalio? Da li da zamjerim Iraku, ako zvekne rundu kemijskog ili biološkog oružja? Ili da se upitam postoji li takvo oružje uopće? Da li da se stavim u njihov položaj i onda slažem kako ja takvo oružje nikada ne bih upotrijebio u sadašnjoj situaciji? Da li da se naslađujem kada najantipatičniji državnik svijeta kaže kako će rat trajati duže nego što su procijenili? Da li da nagovorim Lupigu da objavi rat i Iraku i SAD-u? Ili da doniram američkom ministarstvu obrane koji dolar pa povećam njihov godišnji budžet na preko 450 bilijuna dolara? Da li da mrzim one koji će se obogatiti gradeći srušeni Irak? Da li da obećam kako slijedeće godine neću otići na planirani put od New Yorka do Los Angelesa? Da li da odustanem od vožnje bilo kakvim sredstvima prijevoza koji troše naftu i njene derivate? Ne znam šta da mislim! Da li da prodam svoj auto, jer je američke marke, iako proizveden u Njemačkoj? Da li da više nikada ne pojedem kebab, jer Turci koriste priliku da ugnjetu ionako ugnjetene Kurde? Da li da navijam za Real, kraljevski klub, koji je ljubimac ljudi koji su poslali svoje vojnike u rat? Ili za Arsenal, kao Blair? Da li da navijam za Račana ili Mesića, koji misle isto, ali drugačijom retorikom? Ili da odem pred Banske dvore s transparentom: konzultirajte jedan drugog? Ili da organiziram stranku kojoj će glavni cilj biti izlazak iz UN-a koji ne služi ničemu? Da li da prestanem gledati Novu koja senzacionalistički pristupa ratu i bitno joj je samo povećati broj gledatelja i dokazati kako i njen informativni program vrijedi? Ili da mrzim sve novinare američkih agencijskih kuća? Ili samo one na terenu koji se vesele ratu kao poslu koji će ih izbaciti na površinu i napuniti im novčanike? Ili one u studiju koji tako drukaju narod, gore nego naši agresori prije nekoliko godina? Da li da se nadam da će kakva raketa preletjeti Atlantik i pasti na Ameriku, da i oni vide kako je kad ih gađaju? Da i tih 6% svjetskih ljudi vidi o čemu je tu riječ? Ili da mrzim Irak jer je drugi svjetski proizvođač nafte i nije pitao SAD može li i on imati isto oružje kao i oni? Ili da mrzim SAD koji im je dao sredstva i tehnologiju da proizvedu to isto oružje? Ne znam šta da mislim! Koji stav da zauzmem u ovoj nemogućoj, bezizlaznoj situaciji? Stav koji nema smisla, ni funkcije, ni ničega i koji nikako nije bitan, ali kojeg trebam? Za početak sam si postavio par pitanja i stavio ih na papir!