Tijekom cijelog kvalifikacijskog ciklusa u kojem je nogometna reprezentacija Hrvatske odlično igrala te se direktno plasirala na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, domaći promatrači kotrljanja lopte imali su razlog za zadovoljstvo. Družina Cice Kranjčara zasluženo je osigurala nastup na najvećoj nogometnoj smotri u Svemiru, i to kombinacijom kvalitete i sreće. Ponovimo još jednom i ne budimo dosadni, i samo sudjelovanje na SP-u u prijateljskoj nam Švabiji sljedećeg lipnja uspjeh je za Hrvatsku.

No, čini se da će tek malo okretanje leđa Fortune (situacija u kojoj ćemo joj i dalje moći vidjeti sisu, ako je to uopće bitno, ali u svakom slučaju čovjeka veseli) prosut će sve u vjetar. Većina od četiri i pol milijuna izbornika već je (ili tek?) iscrpan turnir započelo negdje od četvrtfinala, no u ovoj zemlji postoje i oni koji opravdano misle drugačije, koji idu toliko daleko da misle da tata Kranjčar treba u kockasti dres obući i Milana Rapaića. Autora ovog teksta neki će prozvati pesimistom, nepoznavateljem nogometne igre, a cinici bi ga možda prokleli vokativom Srbine!

O čemu se radi? Jednostavno, prva postava nam je odlična, mogla bi možda i do medalje, no samo jedna ozljeda plus žuti kartoni bacit će naciju u očaj, a Cico će se provesti poput Jozića 2002. u Aziji. Tek će rijetki tada reći: Morski Rak je bio u pravu. Da se razumijemo, cilj mi je upozoriti (iako Cico zasigurno neće čitati ovaj tekst, a možda je on ovih stvari odavno svjestan), a nikako širiti zle vibracije ili biti nerealan. Ja želim da Hrvatska bude svjetski prvak u nogometu, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga da sedam dana nakon toga budem neprestano pijan, da se sljedeće četiri godine lutajući po svijetu kurčim kako smo najjebeniji, da nam susjedi crknu od zavisti i da možda do sljedećeg prvenstva prestanem pratiti sport, jer smo konačno dotakli Boga za muda.

Analizirajmo malo. Ozljedama je najviše podložan naš ponajbolji igrač i stroj za golove Dado Pršo. Ostali su, da pojednostavnimo, jednako "krhki", no utakmice se igraju svakih pet dana. Svejedno je pritom koga dobijemo u grupi, teško je vjerovati da će Cico, poput Ćire 1996. na Euru, nakon dvije utakmice osigurati osminu finala i moći u trećoj odmarati pola momčadi.

Sljedeća boljka su nam žuti kartoni. "Jugošvabe" braća Kovač, Šimunić i drugi Hrvati iz prve postave koji su rođeni ili igraju u Njemačkoj navikli su igrati borbeno, švapski, i svaka im na tome čast. No, takvo cementiranje obrane često za posljedicu ima oštrije startove koji se sankcioniraju žutim kartonima. Dogodi li se pri tom da nam bude sudio neki "divljak" iz Emirata, Kostarike ili Singapura, koji nikada nije vidio europski (i njemački) nogomet, moglo bi biti i crvenih. Znate kako je, FIFA prije prvenstva sucima da naputke, no oni ih različito tumače u praksi. Sjetimo se samo prošlog Svjetskog prvenstva i smijurija sa sucima.

Pravila kažu da akumuliranjem dva žuta kartona igrač sljedeću utakmicu mora pauzirati. Također, ista kazna slijedi i ukoliko dobije crveni. Nakon tri utakmice u grupi, žuti kartoni se pred osminu finala (ako se plasiramo) NE poništavaju. Dakle, problem sa žutim kartonima je objašnjen. Ne vjerujemo da će naši igrači igrati mekše ili se prilagođavati sucima, au contraire, zbog veličine natjecanja bit će još žešći na lopti, ali često i na nozi suparnika.

Nadalje, igra Hrvatske se temelji uglavnom na bokovima, a dobro nam ide i iz prekida. Darijo Srna je ubitačan i ofenzivan, a protivnici će raditi sve ne bi li ga zaustavili. Što ako temperamentni Metkovčanin uđe u raspravu i zaradi opomenu? Što ako ga netko (jer je nezaustavljiv) ozlijedi? Igra Hrvatske se tada u neku nogu raspada, Marko Babić na lijevom boku jest odličan, no ne igra toliko naprijed i nema toliko razoran centaršut. Tada bi bio idealan Miki koji, iako trenutno nema angažman i ne trenira punom parom, ima sjajnu lijevu nogu, sposobnu za precizno nabacivanje ili udarac iz igre ili prekida.

Ne zanosimo se stoga da hrvatska ima dugu klupu. Ulazak jednog igrača koji nije u prvih 11 potpuno remeti odličan i uhodan sustav. Još bi najmanji problem bio da se ozlijedi Pršo jer bi uskočio ove sezone raspoloženi Balaban, a i sličan je tip igrača kao Dado. Ali, sve drugo mijenja koncepciju i spušta razinu naše igre za pola. Prvenstvo je dugo, do njega se još netko, ne daj Bože, može ozlijediti, a teško je vjerovati da već nakon prve utakmice nećemo imati ovih ili onih problema s nekim iz prve postave.

Ukoliko budete komentirali ovaj tekst, molim vas da ponudite rješenje problema ili se jednostavno složite sa mnom. Sportski pozdrav!