Dva kotača kada krenu
po asfaltu pratit' sjenu
to je ono što me tjera
prema šumi nebodera.

Preko mosta teče rijeka
sivog dima i čelika,
obala je žuta traka
sigurna od manijaka.

Često viđam ovu sliku vozeći se biciklom preko Save prema Novom Zagrebu i svaki put zahvaljujem vlastitoj....... domišljatosti? hm... providnosti? hm... ma nema veze, vlastitom nečemu što me je navelo da počnem koristiti bicikl. U stvari, kad ozbiljno promislim, razlog je prozaičan... prestao sam pušiti! Prije nekih pet godina kad sam osjetio konkretne sinkope u ritmu svoje pumpe, zavitlao sam duhan i rizle u smeće i odlučio da više neću uvlačiti tu glupost u pluća. Nakon pet minuta sam izvukao rizle iz smeća jer uvijek usfale kad ih najviše trebaš, no moja duhanska era je tu završila i nije se više vratila. No, proradila je moja narcisoidna svijest i ukazala mi na činjenicu da mi je hrana postala ukusnija, a i porcije su mi premale što za posljedicu ima sve raskošniji profil središnjeg dijela moje inače vitke figure... taština je učinila svoje, nagnala me na razmišljanje i nakon obacivanja nekih sportskih grana meni neprivlačnih ili totalno antipatičnih (teretana recimo), odlučio sam spojiti ugodno s korisnim i odluka je pala... bicikl! O.K., svima je jasno da je to prevozno sredstvo korisno za zdravlje, no što je tu ugodno? E pa osim vlastite zabrinutosti za liniju i zdravlje bio je tu još jedan faktor, a to su živci... Linija, zdravlje, živci, ... bicikl? Odmah ću vam objasniti, dragi moji lupigaši. U to vrijeme, ako se sjećate, kopalo se nekoliko važnijih križanja u gradu, a posljedica je nama Zagrepčanima i ostalima jako dobro poznata... totalni prometni kolaps u cijelom gradu, bez obzira na udaljenost od radilišta. Moji živci suočeni s totalnim nedostatkom nikotina u organizmu jednostavno nisu mogli prebroditi dugotrajna gmiženja u kilometarskim kolonama pod nemilosrdnim srpanjskim suncem (obavezno pogledati "Dan ludila") i nakon što sam se uhvatio kako režim na nekog vozača koji se ubacio ispred mene želeći mu pregristi grkljan... odjednom sam ugledao djevojku kako klizi pored nas sa smješkom na licu i vjetrom u kosi, naravno na biciklu. I see the light, pomislio sam i to je bilo to. Prva plaća i postao sam ponosni vlasnik novog bicikla. Krenuo sam iz Dugava na posao u Draškovićevu i u tih dvadeset i nešto minuta ugodne vožnje otvorio mi se novi svijet, svijet na dva kotača. Ne znam da li ću vam uspjeti svojim nemuštim riječnikom opisati taj doživljaj, no probajte sami sjesti u sedam ujutro na bajk i krenuti gradom. Možda je to nekome bez veze, no za mene je to osjećaj slobode i sreće, dok se vozim po mostu pored kolone automobila i gledam rijeku i galebove i sunce i nasip i grad u koji sam zaljubljen do srži. Često te kroz stakla automobila prljavih od smoga gledaju zavidni pogledi onih koji sami sebe uvjeravaju da je to bez veze, da im je daleko, da se nemaju gdje presvući... No, potreban je i oprez, jer je biciklist u Hrvata divlja životinja slobodna za odstrel, ne srljajte, već uživajte u vožnji na mašini pokretanoj samo vašom snagom i pazite na zbitoglavce u tamnim, divljim limuzinama jer oni vas ne vide. Rizoli su bezobrazno visoki, lako za nas na bajkovima, no šta je s invalidskim kolicima? Oduševili su me dečki iz "Zelenih" koji su razbili nekoliko rubnjaka oko sveučilišne, jebi ga, nekad samo sila pomaže...
Pa su onda došli dečki iz "Cesta" s pitanjem: Pa zašto nam niste rekli? Smiješno...
U zadnje se vrijeme nešto puno piše o stazi za bajk kroz Zagreb, no živi bili pa vidjeli, Walkman na uši, noge na pedale i ne upuštajte se u prepirke s nervoznim vozačima jer ne znate da li je možda koji od njih upravo prestao pušiti...
Moja se firma preselila u Savsku, ruta mi je sad još ljepša, Dugave-Bundek-Kajzerica (šećer u kockama)-stari most, poznate face, dobro jutro suseda, bok majstore (smetlar s kolicima), svaki dan neki novi grafit ili zgrada. Sve ono što inače ostane skriveno iza prljavštine automobilskog stakla sada me zapuhuje bojama, zvukovima i mirisima... i tako većim dijelom godine, jer kada se temperatura spusti do inja u nosnicama moji sinusi počinju slati neugodne impulse i tu sezona prestaje, no ne za dugo, a i globalno zatopljenje čini svoje, nisu ni zime više bog zna kaj...
Mogao bih sad tu još drobiti unedogled, no sve sam ovo napisao samo zato da vam pokušam objasniti svoje razloge korištenja najekonomičnijeg vozila u povijesti (utrošena energija/prijeđeni put), a ako sam nekoga naveo na razmišljanje, a možda i vožnju pa makar samo za probu, moja misija na ovoj planeti je izvršena... haha, baš sam se prosro. No, stvarno, sjednite ponekad na međunožno guralo i učinite nešto dobro za sebe i oko sebe, a zabava je zagarantirana, voli vas sve

STARI PRDONJA