Dirnu me ovaj iksx sa svojom kolumnom. Samo tako. Pođoh se i ja nečeg sjećati, što inače ne radim gotovo nikada. Možda i da, ali to su neka tupa sjećanja, pogled u prazno, širom otvorena usta i možda ponekad uz poneki lagani smješak na licu. Kad te netko pita šta je bilo i o čemu razmišljaš, ti mu odgovoriš s onim najjednostavnijim odgovorom-ništa. Pa se odlučih ja uključiti inače stalno uključeni komp i napisati šta mi se mota po glavi, onako samo radi sebe, da sebe rješim toga, kao gitarista kada svira samo za sebe, samo iz gušta. Ionako više nitko ne shvaća nikoga, a ja i ne želim da me se shvati, jer da to želim to bih i napravio.
No, uglavnom pođoh se ja prisjećati, pa se sjetih i kako je sada tekuća 2002. godina, a i njoj se nekim ubrzanim tempom bliži kraj. Skoro će pa i Nova godina. Jednom dok sam bio klinac, možda neke 1984. uporedo sa sarajevskom Olimpijadom, kiteći stan za doček te Nove godine, učini mi se 2000. godina nekako velikom i značajnom u mom životu, onako bezveze, baš bez ikakvog razloga. Tada sam razmišljao kako će to biti dobar doček Nove godine i kako li ću tek tada okititi stan, posebno i najbolje. To će biti ludo. Da sam se barem toga sjetio i uoči Nove 2000., pa si napucao stan do daske i otišao van, ostavivši onog malog klinca iz 84' da uživa u onome što mu se prije toliko godina činilo tako značajnim. Ali ne sjetih se i evo sad je ta ružna 2002. godina, dan postaje očigledno sve kraći i od pomisli kako će u 16 sati i 12 minuta jednoga dana prosinca zaći sunce i već u pola pet neće biti ni traga od dana, uh sav se najježim. Mislim da bi onog klinca osim 2000. mogla zadovoljtit još samo 3000. ili 4000., a to neće biti moguće.
I gledam nešto klince ovih dana i nekako su mi previše djeca koja ništa ne kuže i ne shvaćaju. Čini mi se kako ja nisam bio toliko dijete u srednjoj školi i kladio bih se u to, a opet da li je moguće da generacije u nekih deset godina postanu tako različite? I onda s toliko godina shvatiš da si i ti još uvijek dijete i da se pitaš može li uopće ljudsko biće ikada ne biti djetetom. Gledam prijatelja neki dan, zaprdio godina i priča mi i laže kao dijete, ali bez ikakvog razloga, ukoliko kao razlog ne brojimo njegovu bojazan da još uvijek nije odrastao. Podsjeti me na klinca iz kvarta, od neki dan. Sretnem neki dan tog malog i kažem mu:
-Di si mali šta ima?
Kaže on meni:
-Nema ništa, dobit ću play station 2, kupit će mi ga mama.
-Ajde, rekoh, super! A kad?
-Evo, kaže, idem joj uplatit loto pa kad dobije.
U svojoj osnovi takav je bio i razgovor s mojim nedoraslim prijateljem.

I onda ti se dogodi nešto, uopće ne slušaš i ne vidiš, i nisi tu, a svi te nešto gnjave, nešto hoće. A tebe šoraju osjećaji, ne stigneš ni shvatiti koji, a već te zašora drugi, i tako iz sekunde u sekundu, i tako već satima, pa i danima i još uvijek ne znam pa kada će to prestati. Čekam nešto, a ni sam nisam siguran što. Jedino sam siguran da kad dočekam to što sada čekam, garant ću počet čekat nešto drugo, i tako u nedogled, sve zato što ne znam što je ispravno, a čisto sumnjam da ispravno i postoji. Oni koji me znaju sigurno su primjetili kako se nasmijem kada ništa nije smiješno, neka znaju da u tim trenucima uopće nisam tamo i nisam nigdje i to ne vodi ničemu. Nekad se uspijem riješiti toga i čini mi se kako je to sada tako i da će tako ostati, a sekundu kasnije druga priča. Preživjeti nešto što znaš da nije i ne može biti, a vidio si to i moglo je u nekom svijetu tako biti. I da li bi onda bilo dobro? A čini se maksimalnim i nenadjebivim, romantično rečeno idealnim u neočekivanom trenutku. Još jedna stvar mi se čini, a to je da nisam uspio sebe riješiti toga s ovim pisanjem, jer izgleda da je to puno duže, a već neko vrijeme mislim kako ću to moći rješiti na ovaj način. A možda i jesam.
Ako slučajno postoji kakav dobronamjernik koji je uspio ovo pročitati do kraja, poručujem mu da je džabe čitao, jer ne želim da me se shvati i sve je napisano tako da samo ja sam to mogu shvatiti, naravno ako se potrudim. Svejedno hvala na dobrim namjerama.