Grad kao i svaki drugi. Nedjelja.

Zvono sa starog zvonika upozorava ljude na još jednu dosadnu svetkovinu. Dan mrtvih.

Ljudi poput crva gmižu po blatnom groblju, krase te humke predaka kao da je vašar, a ne svetac.

Kad je A. stigao u grad, sat na zvoniku pokazivao je da je prošlo podne.

Sunce ga, sada dok promatra oronule kućerine, dok promatra to sivilo sveljudskog postojanja, užasno nervira. I ti pogledi koje mu svakodnevno upućuju. Da … to je on. Ljigavi stranac.

Nijedno mjesto ga posebno ne privlači, nigdje ne pripada.

Mrzi ih, mrzi njihove znatiželjne, ali plitke poglede i njihove znojne ljepljive ruke.

Dan je kao i svaki drugi, samo što je ovaj stoljećima čuvan za mrtve.

Još jedan hotel, još jedna bezlična soba. Vatra u kaminu pucketa. Podsjeća na pakao. I plameni jezičci mame ga kao vatreni anđeli.

Pali cigaretu i umorno spušta glavu na podatni jastuk.

Mrak pada, cigarete dogorijevaju jedna za drugom. Iz rezigniranog drijemeža budi ga crkveno zvono.

Oblači kaput i mehanički zatvara vrata. Vjetar raznosi šarene papire, uvelo lišće. I donosi kišu..

Staro groblje budi uspomene.

A. mrzi uspomene jer nužno bude patetiku …

Što bi ovi sitni, grozničavi ljudi rekli kad bi znali da je ruža koju nosi za nju, uistinu crvena od krvi, pomišlja i sjeda na travu. Gleda u nadgrobnu ploču s njenim imenom.

Zbog njene prerane smrti već dvadeset godina luta kao skitnica, solodrinker, robijaš, ubojica i progonjena zvijer.

Najednom iznenadni zvuk nagna ga da se okrene.

Ne vjeruje svojim očima. Tu stoji ona. Njezin duh.

Zove ga imenom, a u očima joj tinja neki stravični sjaj izgubljenih duša.

Prima ga za ruku i nježno ljubi u obraz.

Što je ovo, zar nije mrtva, pomišlja A. ne vjerujući sebi.

Objašnjava mu da već dvadeset godina živi na malom otoku na koji je dospjela poslije brodoloma.

Na pitanje zašto se nije javljala kaže slatkim glasom: Isprva sam htjela, ali onda mi se tamo tako svidjelo da nisam poželjela otići.

Oprosti, no oduvijek sam bila  pomalo umjetnički tip željan slobode i neovisnosti, a tamo sam to konačno i pronašla.

A. je gleda i dalje, ne vjerujući u to da ona zaista stoji pred njim. Slatka i lijepa kao kad ju je posljednji put vidio na palubi onog nesretnog broda.

Hajde, gleda ga nježno i molećivo, hajde ljubavi nemoj se ljutiti. I tebi je ovo bila prilika da bolje spoznaš sebe. Naposljetku, shvatila sam da mi čitavo vrijeme nedostaješ.

Ona i dalje nešto govori, ali A. više ni ne sluša.

Potpuno nepomično stoji i gleda nekud u daljinu, u prazni vakuumski prostor.

Tada ponovo pogleda nju kako se smješka svojim neodoljivim osmijehom i izgovara: Ma daj A. shvatimo to kao neku životnu šalu, život je ionako trenutak, ništa važno i posve neosobno. To sam učinila i zbog nas. Bili smo tako mladi i nezreli da ništa između nas tada ne bi imalo smisla. Napravila sam to jer sam te voljela, a znaš da ljubav prije ili poslije u odurnoj monotonoj kolotečini jednostavno nestane. Pretvara se u naviku. Nisam to mogla podnijeti i bilo mi je lakše otići. Potražiti svoj smisao sama.

I, upita je on tiho: jesi li ga konačno pronašla?

Ona se i dalje smješka. Okreće glavom.

Nije to tako jednostavno. Mislim da je život nešto posve nedokučivo i da nikada ne možemo pronaći odgovore na sva naša pitanje. Zato sam odlučila život promatrati kao zabavno putovanje, kao kakvu, kako bi ti rekao vrhunsku zajebanciju i moram priznati dobro mi ide, zar ne? Zapravo kad malo razmislim oduvijek sam bila šaljivđija.

A. je i dalje promatra, a onda je iznenada zagrli kao da želi osjetiti da je to zaista ona. Njegova najveća ljubav i bol. Stišće je sve čvršće uz sebe, zatim je pogladi po licu, a onda mu se prsti nježno spuste na njezin vrat …

I sve strasnije osjeća kako nestaje topline iz tog obožavanog bića.

Stavlja ružu kraj njezinog obraza i izgovara: I ja ljubavi, i ja …