Pakao i demoni

Pakao i demoni

ritn by: Gollum
28. 11. 2003.

Dva, jedan ili možda čak tri apaurina? Na prazan želudac ili da ipak nešto ubacim u kljun? Odlučujem se za dva i prazan želudac, a u jebenom autobusu Croaga na putu za Linz, ionako poslužuju croissante i kavu. Pitanje je samo hoće li mi se nakon svega uopće dat išta pojest. U busu me neki gastarbajter pila kako mu je dosta rada u inozemstvu i kako se želi vratiti u Hrvatsku. Boli me kurac, to je ionako njegov život. Uostalom, ne daju mi se slušat sva ta njegova sranja o kvazi problemima, kako si vani uvijek stranac, kako te ne gledaju ko ravnopravnog i slično.

I dok on kenja ja staklastim, otupljenim očima, za koje je moj 'sugovornik' komentirao da su tople, vlažne i nekako srneće, pokušavam percipirati slike koje se mijenjaju rapidnom brzinom. Loš film. Kao na snimanju nekog usranog sitcoma kada glavni junaci vozeći se u autu čavrljaju, a u pozadini se nižu imaginarne, nepostojeće slike. Laž. Foto-montaža. Imam osjećaj da sam dio proklete foto-montaže i jedino čega sam svjesna je mirisa njegovog Farenheita od večeri prije za koji je zabrijao da mu prikriva miris heroina.

- Ovo je pakao! Riješi me ovog demona! Hoću van, molim te izvuci me van, vikao je i urlao večer prije vezan mojim remenima za rubove kreveta.

Vezivanje. Posljednji pokušaj dvoje očajnika. Skidanje na suho. Pakao. Soba prepuna demona izobličenih, iskarikiranih lica. Lebde stropom, oko lustera, iznad kreveta i cere se plamtećih očiju. Trešnja, grčenje, uriniranje u krevet, psuje mi mater i rodbinu, "Mrzim te, pusti me, idi dalje. Kurvo bezosjećajna." Pucam. Zovem njegovog bratića koji stiže s novom dozom, čistom iglom i ostalim šamanskim potrepštinama. Bode ga onako razapetog na krevetu i nastaje mir. Max ostavlja table heptanona na drvenom, spaljenom stolu s pepeljarom koja je prepuna mojih nedogorjelih cigareta. Samilosno me gleda - serem mu se na samilost - i dok mu otvaram vrata primjećujem kako se demoni stapaju sa zidovima, ali užarene oči ne nestaju. Čekaju i vrebaju pritajeno priliku za slijedeći izlazak.
Odrješujem remene i on se spokojno naslanja na moje grudi uz riječi "Oprosti, oprosti...., oprosti mi molim te". Spokoj. Nestajanje. Uranjanje.

Sedam dana poslije

- Dobro da si se otišla odmorit u Linz. Nedostajala si mi, izjavljuje na autobusnom kolodvoru i posramljeno priča kako je morao prodati Ford Escort.

- Ali kupio sam starog Fiata 127. Zakon je. Crn. Odlično ćemo izgledat u njemu ovako visoki, bit će presmiješno.

Biljarski štapovi su naravno uvijek u autu, joint je već smotan, no prije partije moramo skoknuti do Dubrave. Sve mi je jasno. Putem do Dubrave, uz dimac, pričamo o Ugljanu, Španjolskoj, Klisu. Kune se, kao i toliko puta prije da više nema pucanja u žilu ni heptanonima, ni andolima, ni žutim ni bijelim, a kroz smijeh kaže da više nema ni kombiniranja.

- Nema više ni autoputa. Obećavam.

Autoput je prava uživancija. Jurnjava cestom s povremenim zaustavljanjima i obaveznim urokavanjem sve dotle dok folija ne ostane potpuno prazna, žlica se ne ohladi, plin iz upaljača ne dođe do minimuma, a miris kiseline ne osupne auto.

Dvije godine poslije

Jebem mater ženi na Krematoriju, jer me smatra glupačom što ne znam da nije vrijeme suncokreta, jer pizda ne zna da su suncokreti bili njegovo najdraže cvijeće. I nudi mi svakakve druge pizdarije od vijenaca, prekrasnih ruža, orhideja, kao da idem na svadbu ili rođendansku proslavu, a ne na grob. Na grob svom ... Komercijalizam - želim je zadavit. Na nadgrobnoj ploči njegova slika koju sam fotografirala, dok smo jednog sunčanog dana sjedili na Cvjetnom, guštali u crnom vinu i pričali kako ćemo se odseliti u Komižu, napraviti podrum, salon za biljar, kupiti gliser ...   

Njegova majka me grli i kaže kako mi je ostavio svoje biljarske štapove, krede i futrolu. No, sjećanja na piknike kad su nas napali mravi, koncert Stonesa, tibetanske vježbe pozdravljanja suncu i zvuk njegovog smijeha u mojoj glavi ... Jebeš štapove, imam sjećanja.

U odjeljku Mirogoja broj 153 Aleks se riješio svojih demona i nema ni naznake, nikakve predikcije da su tu negdje. Meni, meni ostaje da se nosim sa svojima...