Dolazi netko, ja ne znam tko, ali jako, jako osjećam to. Pjevao je Jura Stublić negdje krajem osamdesetih, u socijalizmu, predosjećajući valjda lomove koji će uslijediti na valu demokratizacije, nacionalizama, privatizacije i militarizacije društava u bivšim jugoslavenskim republikama. U sličnom tjeskobnom fazonu talijanski novinar, publicist i izdavač Elido Fazi 2012. godine objavljuje zbirku eseja pod zajedničkim punim imenom „Treći svjetski rat? Tko je glavni Obama ili Wall Street?“, predosjećajući da nakon velike svjetske ekonomske i financijske krize 2008. godine, koja je kulminirala godinu kasnije, može doći do nove svjetske kataklizme po uzoru na kauzalitet velike svjetske krize 1929. godine i Drugog svjetskog rata. Mi danas, šest godina nakon što je Fazi objavio ovo djelo, znamo da svijet nije skliznuo u Treći svjetski rat, ali manje-više sve bojazni koje je Fazi iznio, i sada su na snazi. 

U središtu njegovih analiza su Barack Obama kao tadašnji čelnik najveće svjetske velesile SAD-a i velika politička nada progresivnog svijeta s kraja prošlog stoljeća i Wall Street kao sjedište financijske moći svijeta, iz kojeg je generirana velika svjetska kriza 2008. i 2009. godine. U prvom dijelu knjige razmatra se odnos Obame i vrha američke i svjetske financijske moći. Fazi vrhove potonje moći locira u banci i globalnoj financijskoj kompaniji Goldman Sachs, sa svojih tridesetak tisuća zaposlenih i tradicijom dugom 143 godine. Ilustrirajući veličinu Goldman Sachsa, autor prenosi pismo jednog od bivših savjetnika iz te kuće koji navodi da je radio za ulagače iz Azije i Srednjeg Istoka koji su raspolagali s kapitalom od tisuću milijardi dolara.

Elido Fazi se upustio u analizu uzroka svjetske financijske krize i uloge Wall Streeta u tim potresima (SCREENSHOT: YouTube)

Prebrojavanjem kadrova (počevši od Roberta Rubina, ministra financija u administraciji Billa Clintona i Rubinova zamjenika Rodgina Cohena zaduženog za regulativu), koje je Goldman Sachs plasirao raznim lobiranjima i pritiscima, u savezno Ministarstvo financija SAD-a, kao i u savjetničke timove američkih predsjednika, Fazi dokazuje povezanost američke legislative i interesa financijaša Goldman Sachsa. Samim tim i kriza koja je uslijedila 2008. godine slomom Lehman Brothersa i još nekih velikih igrača na tržištu osiguravanja kreditnih rizika, djelo je, prema Faziju, sprege politike i spomenutih centara financijske moći. 

Europljanima može biti dodatno zanimljiv niz podataka koje Fazi iznosi o povezanosti Marija Draghija, bivšeg talijanskog i guvernera Europske središnje banke, Marija Montija (bivši talijanski premijer) i još nekih europskih bankara i političara s Goldman Sachsom. Za djelovanje Obame prema vinovnicima svjetske financijske krize Fazi nema puno lijepih riječi. Autor ukazuje, istina, i na neke Obamine kadrovske rošade kojima je prekinuo dotadašnji utjecaj Goldman Sachsa u američkoj politici. No, u cjelini, Fazi smatra da je Obama morao biti odlučniji i daleko oštriji prema onima koji su, koristeći nedovoljni nadzor američkih institucija nad tržištima financijskih instrumenata, napuhali čuveni „balon“ do ispuhavanja 2008. i 2009. godine.

Nakon što se, u prvom dijelu knjige, obračunao s Obamom, Fazi se upustio u analizu uzroka svjetske financijske krize i uloge Wall Streeta u tim potresima. Iako je Wall Streetu „presudio“ u uvodu knjige, autor okružje u kojem dolazi do financijskog sloma u Americi skicira, među ostalim, i nalazima Georgea Sorosa iz njegove knjige „Kriza iz 2008. i što ona znači“, te bivšeg guvernera američkih federalnih rezervi (FED) Paula Volckera. 

Pitko štivo i onima koje ekonomija uopće ne zanima, ili ih zanima tek rubno (FOTO: Tim press)

Volcker je, primjerice, 2007. godine, podsjeća Fazi, govorio o nemogućoj poziciji ekonomije u kojoj se godinama troši šest posto više od onog što proizvede i neodrživosti modela u kojem se dvije milijarde dolara kapitala dnevno dotače u američku ekonomiju izvana kako bi se „podmazao“ njezin motor. Uzgred, napominje autor, investicijski bankari izložili su između 2007. i 2009. godine oko sedam tisuća milijardi dolara američke imovine riziku sloma, što je iziskivalo onoliku sanaciju iz američkog saveznog proračuna. Oko 90 posto svog BDP-a SAD su, navodi Fazi, uložile kako bi sanirale posljedice te krize. Za usporedbu, Italija je angažirala oko tri posto svog BDP-a u iste svrhe, a Njemačka je bila spremna odvojiti 22 posto svog BDP-a ako krene po zlu. Ili, prisnažuje Fazi s još boljom usporedbom, rat u Vijetnamu Amerikance je koštao oko 700 milijardi dolara, deset puta manje od potencijalnog sloma u posljednjoj financijskoj krizi.

Fazi ukazuje kako se u raščlanjivanju financijskog sloma ne smije ispustiti iz vida geneza promjena u svjetskom bankarstvu (dužnička kriza Latinske Amerike iz ranih osamdesetih, primjerice, i propast nekih hedge fondova u Americi 1998. godine, kao neke od etapa) duga dvadeset, pa i više godina uoči krize. Mora se, poručuje autor, sagledati kako je došlo do toga da bankarstvo od najdosadnijeg biznisa, postane najuzbudljivije, a financijaši maltene estradne zvijezde. 

Uklanjanje barijera i „veriga“ s trgovanja novcem i financijskim derivatima išlo je postepeno, sve dok se „kola s rudom“ nisu potpuno otela kontroli. Fazi, međutim, upozorava i na doprinos znanstvenika '“širenju područja slobode“ investicijskog bankarstva navodeći, kao negativan primjer, ekonomista Roberta Mertona, dobitnika Nobelove nagrade iz 1997. godine i zagovornika liberalizacije financijskog sektora. Uzimajući u obzir promjene regulative investicijskog i financijskog okruženja te znanstvene doprinose „liberalizaciji“ tržišta, Wall Street je, prema Faziju, počeo izmišljati financijske tržišne izume čija je zajednička osobina prebacivanje rizika na druge sudionike na tržištu poput mirovinskih ili ulagateljskih fondova. Jedan od najvažnijih izuma ili djelovanja po tuđim izumima Wall Streeta bio je Credit Default Swap nagomilavši već početkom ovog stoljeća „imovinu“ od 42.000 milijardi dolara – uzgred, kapital američke burze iznosio je u to vrijeme oko 18.000 milijardi dolara. 

"Iskrivljeni" logo Goldman Sachsa (FOTO: Flickr/dumbonyc)

U najdelikatnijoj poziciji u odnosu na „balon“ koji je napuhao Wall Street bile su američke federalne rezerve (FED) čije djelovanje, odnosno rad tadašnjih guvernera FED-a Alana Greenspana i Bena Bernankea, u odnosu na „swapove“ i druge izume financijskog tržišta Fazi detaljno analizira, počevši od politike najnižih kamatnih stopa u posljednjih 50 godina koju je FED vodio u godinama uoči spomenutog sloma. Tu je i veza nekretninskog biznisa i jeftinog novca koja je dovela do toga da se 50 posto rasta američkog BDP-a u prvih pet godina ovog stoljeća pritjecala iz nekretninskog biznisa, gradnje, kupovine, opremanja kuća. Odatle slijedi da je preuzimanjem investicijskih kuća pred slomom Fannie Mae i Freddie Mac, iz kojih je generirana kriza, američka vlada počela upravljati s 5.000 milijardi dolara njihova duga, što je trećina američkog BDP-a. 

Sanirani su od strane države još neki vinovnici liberaliziranog tržišta poput osiguravatelja AIG, ali, ističe Fazio, nitko iz okružja koje je poticalo tu industriju nije kažnjen, nego se pri sanaciji pazilo da ih se slučajno ne optereti dugovima u čijem su stvaranju sudjelovali. Autorov primjer potonje prakse je – Goldman Sachs, koji se čak pretvorio u holding kako bi mogao uživati državnu pomoć ako ustreba.

Iz prethodno nanizanih Fazijevih nalaza nije teško dobiti odgovor na pitanje iz naslova knjige. Samo, autor smatra da je to Pirova pobjeda Wall Streeta jer polazi od toga da je posljednja svjetska kriza pokazala kako je doktrina o „samoregulirajućem tržištu“ koje teži ravnoteži, jednostavno pogrešna i proizvodi potrese od kojih se ekonomija onda desetljećima oporavlja. Posebno to, poentira autor knjige, vrijedi za financijsko tržište koje je jednostavno centripetalno i prikupljeni kapital prelijeva u SAD koje na taj način održavaju svoju ekonomiju, umjesto u manje razvijene zemlje koje se, primjerice, bore s siromaštvom. 

Zalud, korigira sam sebe Fazio, neki ugledni časopisi poput Economista (ne spominje taj izvor autor slučajno jer je u bogatoj novinarskoj karijeri pisao i za Economist) i nakon svega raščlanjuju jesu li financijske inovacije dobre ili loše. A što se tiče Trećeg svjetskog rata autor na početku knjige citira izjavu američkog ministarstva obrane Leona Panette iz 2011. godine kako je napad na Iran pitanje dana, a i ovih dana može se čuti slična prognoza.

Vrijedi dodati i to da je rukopis prošaran autorovim promišljanjima o filozofiji, znanosti i umjetnosti, kao i nadahnutim opisima privatnih događaja iz kuta dobro situiranog pedesetogodišnjeg Europljanina koji se vrzma raznim dijelovima svijeta, pa utoliko može biti pitko štivo i onima koje ekonomija uopće ne zanima, ili ih zanima tek rubno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay