Autor:
15 irskih pisaca
Yeats je mrtav!
bozzo
13. 06. 2004.
ocjena:
godina izdanja:
2004.
izdavač:
Celeber
U 6 godina koliko postoji, nakladnička kuća Celeber objavila je već ukupno 50 beletrističkih naslova, koncentrirajući se prvenstveno na novu britansku književnost, osim nekoliko 'domaćica' (Kulenović, Zubčić, Radaković, Ličina) i manji broj djela spisatelja s onu stranu “bare” (Burroughs, Karr, Gifford). Za svoje jubilarno, pedeseto izdanje Celeberovci su izabrali vrlo neobičan i duhovit kriminalistički roman kojega udruženim snagama potpisuje šaroliko društvance sastavljeno od čak 15 irskih književnika
Yeats je mrtav! je nepretenciozna, zabavna i duhovita kriminalistička priča prepuna ubojstava povezanih s javnosti nepoznatim, neobjavljenim rukopisom Jamesa Joycea, a ono što taj roman čini zanimljivim i neobičnim je njegovo autorstvo. Svako od 15 poglavlja te zamršene kriminalističke priče potpisuje drugi irski književnik (od vrlo uglednih Franka McCourta, Roddy Doylea i Anthonyja Cronina do manje poznatih Owena i Charliea O’Neilla ili Donala O’Kellyja), a roman je nastajao pune 4 godine pod uredničkom paskom Josepha O’Connora (koji potpisuje 9. poglavlje) i sav prihod od prodaje ide u korist Amnesty Internationala.
U prvom poglavlju Roddy Doyle nas u svojoj prepoznatljivoj duhovitoj dijaloškoj maniri uvodi u priču, ali i prvim ubojstvom započinje krvavi niz kojega će njegovi kolege u daljnjim poglavljima vrlo zdušno nastaviti. Roman vrvi od gomile prilično ekscentričnih likova koje jedan pisac u svom poglavlju predstavi i taman kad se ušaltamo u njegov karakter i počnemo se identificirati s njim - slijedeći ga irski spisatelj u svom poglavlju usmrti te u priču uvede neko novo lice. Tako se stječe dojam da su se pokretači projekta trudili okupiti književno društvance kojemu bi osnovno obilježje bilo - sklonost zafrkanciji (kako na čitateljev tako još i više na račun svojih kolega - supotpisnika) jer je mnogima od zastupljenih književnika očito preča namjera bila rušenjem u prethodnim poglavljima stvarane fabularne konstrukcije podmetnuti klip onome koji se na njihovo poglavlje mora nadovezati, negoli poraditi na razvoju likova ili priče. Najogledniji primjer takvog zafrkantskog postupka pronalazimo na početku 12. poglavlja (autor: Charlie O’Neill) gdje inspektorica O’Kelly šakom ravno u gubicu "nagrađuje" svog policijskog kolegu Greera (nakon čega on “opali čelom u zid kao ovca u zaglavnu dasku farmerovog kreveta”) koji se nakon nekoliko poglavlja dugog nećkanja, na kraju prethodnog poglavlja (autorica: Pauline McLynn) napokon odvažio da je poljubi .
Iz cijelog je rukopisa očito da se petnaestorica okupljenih autora pri pisanju veoma zabavljala, a dobro raspoloženje u potpunosti im je uspjelo prenijeti i na čitatelje, jer su stvorili vrlo neobičnu, duhovitu i krajnje nepredvidljivu priču obilato napučenu ekscentričnim i dugopamtljivim likovima (najbolji je primjer pjegavi, riđokosi, homoseksualni irski rastafarijanac Micky McMannus). Također, osim što fabulu premrežuju brojnim aluzijama na djela Jamesa Joycea, autori vrlo često posežu i za ismijavanjem irskog mentaliteta i običaja, a potkopavanje konvencija kriminalističkog žanra zajedničko je svakome od njih.
Ona stara “puno babica – kilavo dijete” u slučaju romana Yeats je mrtav! ne vrijedi jer je unatoč svim razlikama i osebujnostima svakog od 15 odabranih autora, rukopis ipak stilski prilično ujednačen, a uz takvu bi vrstu štiva ionako trebalo ići uputstvo za upotrebu koje konzumenta upozorava da je pozornost važnije usmjeriti na pojedine dijelove i sekvence (koji su ovdje nerijetko vrlo upečatljivi i dojmljivi) jer je cjelina kao takva - manje bitna. Upravo zato činjenicu što fabulu s bar nekoliko suvišnih likova i tolikim viškom neočekivanih (a ponekad i nepotrebnih) obrata, čak ni najiskusniji među ovdje zastupljenim autorima u završnom poglavlju nije uspio uvjerljivije i smislenije zaokružiti, Franku McCourtu ne treba previše uzeti za zlo.
U prvom poglavlju Roddy Doyle nas u svojoj prepoznatljivoj duhovitoj dijaloškoj maniri uvodi u priču, ali i prvim ubojstvom započinje krvavi niz kojega će njegovi kolege u daljnjim poglavljima vrlo zdušno nastaviti. Roman vrvi od gomile prilično ekscentričnih likova koje jedan pisac u svom poglavlju predstavi i taman kad se ušaltamo u njegov karakter i počnemo se identificirati s njim - slijedeći ga irski spisatelj u svom poglavlju usmrti te u priču uvede neko novo lice. Tako se stječe dojam da su se pokretači projekta trudili okupiti književno društvance kojemu bi osnovno obilježje bilo - sklonost zafrkanciji (kako na čitateljev tako još i više na račun svojih kolega - supotpisnika) jer je mnogima od zastupljenih književnika očito preča namjera bila rušenjem u prethodnim poglavljima stvarane fabularne konstrukcije podmetnuti klip onome koji se na njihovo poglavlje mora nadovezati, negoli poraditi na razvoju likova ili priče. Najogledniji primjer takvog zafrkantskog postupka pronalazimo na početku 12. poglavlja (autor: Charlie O’Neill) gdje inspektorica O’Kelly šakom ravno u gubicu "nagrađuje" svog policijskog kolegu Greera (nakon čega on “opali čelom u zid kao ovca u zaglavnu dasku farmerovog kreveta”) koji se nakon nekoliko poglavlja dugog nećkanja, na kraju prethodnog poglavlja (autorica: Pauline McLynn) napokon odvažio da je poljubi .
Iz cijelog je rukopisa očito da se petnaestorica okupljenih autora pri pisanju veoma zabavljala, a dobro raspoloženje u potpunosti im je uspjelo prenijeti i na čitatelje, jer su stvorili vrlo neobičnu, duhovitu i krajnje nepredvidljivu priču obilato napučenu ekscentričnim i dugopamtljivim likovima (najbolji je primjer pjegavi, riđokosi, homoseksualni irski rastafarijanac Micky McMannus). Također, osim što fabulu premrežuju brojnim aluzijama na djela Jamesa Joycea, autori vrlo često posežu i za ismijavanjem irskog mentaliteta i običaja, a potkopavanje konvencija kriminalističkog žanra zajedničko je svakome od njih.
Ona stara “puno babica – kilavo dijete” u slučaju romana Yeats je mrtav! ne vrijedi jer je unatoč svim razlikama i osebujnostima svakog od 15 odabranih autora, rukopis ipak stilski prilično ujednačen, a uz takvu bi vrstu štiva ionako trebalo ići uputstvo za upotrebu koje konzumenta upozorava da je pozornost važnije usmjeriti na pojedine dijelove i sekvence (koji su ovdje nerijetko vrlo upečatljivi i dojmljivi) jer je cjelina kao takva - manje bitna. Upravo zato činjenicu što fabulu s bar nekoliko suvišnih likova i tolikim viškom neočekivanih (a ponekad i nepotrebnih) obrata, čak ni najiskusniji među ovdje zastupljenim autorima u završnom poglavlju nije uspio uvjerljivije i smislenije zaokružiti, Franku McCourtu ne treba previše uzeti za zlo.
