Cijeli jedan naraštaj suvremenih hrvatskih prozaika slobodno bi se moglo nazvati karverovcima.
Radi se o generaciji pisaca danas u sredini svojih tridesetih, koji su se s kratkometražnom prozom Raymonda Carvera susreli tokom svojih studentskih dana, točnije krajem ‘80.-ih godina posredstvom prijevoda u tadašnjem Quorumu. Iako niti ne pokušavaju slijediti stilski asketizam tog američkog književnika, otvoreno priznaju da je prvi susret sa njegovom prozom za njih predstavljao pravo mistično iskustvo, takoreći otkrivenje. Njihovom tadašnjem oduševljenju ne bismo se trebali pretjerano čuditi sjetimo li se da je u to vrijeme hrvatskom prozom vladala kvorumaška metafikcijska, teško prohodna postmodernistička proza, kojoj je Carverov krajnje jednostavni minimalistički stil bio sušta suprotnost. Zato bi se čak moglo i zaključiti da je dominacija takve prozne matrice dokinuta upravo pod utjecajem kratke proze Raymonda Carvera, nakon čega je otpočela era neorealističnog proznog pisma u Hrvata.

Carverov prozni stil karakterizira krajnja jednostavnost i asketizam. To je proza lišena svakog šminkanja i cifranja; Carver izbjegava eksplikacije bilo koje vrste te čitatelj sve potrebno saznaje iz konteksta.
Carver skrivenom kamerom uranja u dnevne boravke američkog srednjeg zapada projicirajući na svoje stranice intimu likova, koja nije nimalo glamurozna niti spektakularna.
Redovito je riječ o običnim šljakerima, frizerima, konobarima ili sitnim činovnicima, sredovječne dobi. Svi su oni žrtve i ispljuvci kapitalizma, takozvani “salt of the Earth “, pomalo nalik svakome od nas.
Carver nas ubacuje u epicentar njihovih ljubavnih ili bračnih odnosa, koji su redovito u krizi ili pred raspadom, te mi s nelagodom pratimo njihove razmirice i svađe.
U pravilu se radi o ljudima koji su nanijeli bol svome partneru, zbog čega ih razdire grižnja savjesti, ali također ustrajavaju i na  nepriznavanju vlastite krivice.
Milan Kundera brak definira kao minimum privatnosti uz maksimum kompromisa, a upravo je nepristajanje na kompromise najčešćim uzrokom nesuglasica između Carverovih likova.
Njihovi dijalozi su kratki, šturi i nedorečeni; likovi su škrti na riječima, a u njihovoj nekomunikativnosti prepoznajemo frustriranost i nezadovoljstvo životom kojeg žive.
To su sredovječni ljudi čija je svakodnevica miljama daleko od one u mladosti planirane i željene, a svijest o nemogućnosti bitnije promjene duboko ih razdire i muči.

Čitajući Carverove priče mi kao da iz prikrajka svjedočimo najintimnijim trenucima nepoznatih, a tako nam bliskih ljudi, koje, nažalost, malecni korak dijeli od očaja, što u čitatelju izaziva nelagodu, koja još biva potencirana prepoznavanjem sebe u situacijama iz knjige.
Postupke svojih likova Carver nikada ne komentira niti opravdava, ali svoje (anti)junake on evidentno voli i simpatizira, i upravo zato ih tretira bez imalo ironije. Istovremeno, njegove stranice nabijene emocijama nikada ne zapadaju u patetiku.

Priče su rijetko duže od 5-6 stranica, ali su filigranski izbrušene i toliko precizne da Carveru na 5 stranica uspijeva ono za što bi nekom drugom trebali arci i arci papira.
Budući da je riječ o fragmentima iz života, priče najčešće ostaju otvorenog kraja te čitatelju ostaje da po vlastitom nahođenju zaokruži sudbinu protagonista, iako ponekad svršavaju i višeznačnom poantom.

Svaka priča svoje polazište pronalazi u stvarnosti, a iako najčešće ne piše o samome sebi Carver se trudi da to ipak tako izgleda.
Takvim postupkom autor se stavlja u istu ravan osim sa svojim likom također i sa čitateljem.
A time neuspjeh naprosto postaje isključen...