Autor:
J.K.Rawling
Harry Potter and the Order of Phoenix
neno
17. 07. 2003.
ocjena:
godina izdanja:
2003.
izdavač:
Bloomsbury
Ljudi moji nećete vjerovati što ćemo vam otkriti! Kao što vidite autor ove recenzije, o najnovijem nastavku romana o avanturama čarobnjačkog šegrta Harry Pottera, je Neno. Pa šta, reći ćete vi. E pa, vjerovali ili ne, Neno je brat dragoga nam Bozze, i to ne tek tamo neki običan brat, već brat blizanac. Na žalost njegov izlet u recenzetske vode je jednokratan, a sami ocijenite razlikuje li se Neno po načinu "držanja pera", od recenzentskog nam udarnika Bozze. ritn by: Ivor-Car
J. K. Rawling se sada sigurno zlurado smije negdje udobno zavaljena u svom novom "skromnom" domu i misli si nešto u stilu "Uspjela sam!!! ". U čemu je to Joan uspjela, pitate se? U naumu da zgrne milijune i milijune funti? Da se njene knjige čitaju uzduž i poprijeko cijele zemaljske kugle? Da se snimaju filmovi po njenim knjigama koji ruše sve rekorde gledanosti? Da ljudi cijele noći čekaju kako bi baš oni prvi kupili njenu slijedeću, petu po redu, knjigu? Ne, ne i ne!!!
Peta po redu knjiga o odrastanju čarobnjaka Harry Pottera, naslova Harry Potter i velered Feniksa (ili "red", već kako će se odlučiti gospoda prevodioci), nastavlja se na dinamičnu i uzbudljivu priču iz prethodnog dijela, na kraju kojeg, Lord Voldemort, konačno uspijeva uzeti tjelesni oblik, okupiti opet svoje bivše sljedbenike (Smrtonoše) i uliti strah u kosti svima koji su Harryjevo svjedočanstvo o istom uzeli ozbiljno. Upravo je taj frenetični kraj prošlog dijela bio razlog da svi ljubitelji Harry Pottera (naravno misli se u milijunima) grizu prste i broje preostale dane do datuma kada je trebao izaći novi, 5. nastavak priče.
Naravno, tada nitko nije mogao ni slutiti da će Joan ipak malo promijeniti tempo pisanja i da će knjiga izići koju godinu (dvije, u stvari) kasnije. Meni se sve čini da to nije bilo slučajno.
OK, vratimo se onom o čemu se tu i radi, odnosno 5. knjizi o Harry Potter-u. Dok je dinamika događanja 4. knjige više naličila na sinusoidu (ako se netko ne sjeća, to je krivulja kod koje se ravnomjerno izmjenjuju gornji i donji ekstremi), 5. knjiga je upravo suprotna, njena dinamika ima jasan i skoro neporemećen uzlazni tijek da bi u zadnjih 100 stranica (eng. izdanje o kojem ovdje i govorimo, jer domaće očekujemo tek na jesen, ima ih 766) naprosto probila plafon tjerajući čitatelja da, bez daha, naprosto leti po redovima gutajući, ponekad čak i svaku drugu riječ, sve do skoro samoga kraja.
U ovoj knjizi Harry Potter je 15-godišnjak, a to za J. K. Rawling znači netko zbrkanih osjećaja, osjetljiv i nerijetko bijesan i ljut na čitav svijet koji ga apsolutno ne razumije i ne shvaća. Tu se misli i na njegove najbolje prijatelje, Hermionu i Rona, a i sve ostale glavne likove priče. Ako tu još dodamo zbunjujuće osjećaje prve ljubavi, te mnoge događaje i nepravde koje slijede u Hogwartsu, školi za čarobnjake koju pohađaju naši mlađahni glavni likovi, jednostavnom matematikom dobijemo osjećaj jake frustriranosti i bijesa koji se proteže do samog kraja knjige, prelazeći i na čitatelja. Valja napomenuti da se u ovom dijelu, Harryju otkriva dugo od njega čuvana tajna - zašto je Lord Voldemortu tako stalo da ga ubije.
Sam kraj knjige, već spomenuto frenetičan i furiozan, donosi pak smrt jednog od glavnih protagonista priče stvarajući eho tuge i letargije koji nam odzvanja u ušima sve do zadnjih redova knjige, koja vjerujem nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
J. K. Rawling piše nepretenciozno, ali sigurno i suvereno i time svakako doprinosi konačnom okusu u ustima kojeg knjiga ostavlja, a koji je opor, pa čak i gorak.
I dalje se pitate u čemu je to Joan uspjela? Uspjela je "navući" milijune čitatelja i natjerati ih, ne na čitanje laganog i zabavnog štiva za razbijanje dosade, već na čitanje jedne sasvim ozbiljne knjige, izvrsno opisujući razna duševna stanja glavnog lika, u kojima se, naravno, svatko može prepoznati, a priznat ćete, to nije mala stvar.
A, što je još i najvažnije, odlučila je ne zastati na tome, jer kraj knjige otvara vrata još uzbudljivijim i dinamičnijim događajima koji će tek uslijediti i siguran sam, primorati još veći broj Potter-omana da čekaju cijele noći u redu kako bi oni, baš prvi, dobili novi nastavak priče o svom najdražem junaku.
I nemojte se začuditi ako u redu, nedaleko od vas, prepoznate i svoje roditelje, jer Harry Potter je već odavno prestao biti knjiga za djecu.
A ako budete malo bolje gledali, možda, ispod plašta nevidljivosti, prvog u redu, ugledate i mene.
Peta po redu knjiga o odrastanju čarobnjaka Harry Pottera, naslova Harry Potter i velered Feniksa (ili "red", već kako će se odlučiti gospoda prevodioci), nastavlja se na dinamičnu i uzbudljivu priču iz prethodnog dijela, na kraju kojeg, Lord Voldemort, konačno uspijeva uzeti tjelesni oblik, okupiti opet svoje bivše sljedbenike (Smrtonoše) i uliti strah u kosti svima koji su Harryjevo svjedočanstvo o istom uzeli ozbiljno. Upravo je taj frenetični kraj prošlog dijela bio razlog da svi ljubitelji Harry Pottera (naravno misli se u milijunima) grizu prste i broje preostale dane do datuma kada je trebao izaći novi, 5. nastavak priče.
Naravno, tada nitko nije mogao ni slutiti da će Joan ipak malo promijeniti tempo pisanja i da će knjiga izići koju godinu (dvije, u stvari) kasnije. Meni se sve čini da to nije bilo slučajno.
OK, vratimo se onom o čemu se tu i radi, odnosno 5. knjizi o Harry Potter-u. Dok je dinamika događanja 4. knjige više naličila na sinusoidu (ako se netko ne sjeća, to je krivulja kod koje se ravnomjerno izmjenjuju gornji i donji ekstremi), 5. knjiga je upravo suprotna, njena dinamika ima jasan i skoro neporemećen uzlazni tijek da bi u zadnjih 100 stranica (eng. izdanje o kojem ovdje i govorimo, jer domaće očekujemo tek na jesen, ima ih 766) naprosto probila plafon tjerajući čitatelja da, bez daha, naprosto leti po redovima gutajući, ponekad čak i svaku drugu riječ, sve do skoro samoga kraja.
U ovoj knjizi Harry Potter je 15-godišnjak, a to za J. K. Rawling znači netko zbrkanih osjećaja, osjetljiv i nerijetko bijesan i ljut na čitav svijet koji ga apsolutno ne razumije i ne shvaća. Tu se misli i na njegove najbolje prijatelje, Hermionu i Rona, a i sve ostale glavne likove priče. Ako tu još dodamo zbunjujuće osjećaje prve ljubavi, te mnoge događaje i nepravde koje slijede u Hogwartsu, školi za čarobnjake koju pohađaju naši mlađahni glavni likovi, jednostavnom matematikom dobijemo osjećaj jake frustriranosti i bijesa koji se proteže do samog kraja knjige, prelazeći i na čitatelja. Valja napomenuti da se u ovom dijelu, Harryju otkriva dugo od njega čuvana tajna - zašto je Lord Voldemortu tako stalo da ga ubije.
Sam kraj knjige, već spomenuto frenetičan i furiozan, donosi pak smrt jednog od glavnih protagonista priče stvarajući eho tuge i letargije koji nam odzvanja u ušima sve do zadnjih redova knjige, koja vjerujem nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
J. K. Rawling piše nepretenciozno, ali sigurno i suvereno i time svakako doprinosi konačnom okusu u ustima kojeg knjiga ostavlja, a koji je opor, pa čak i gorak.
I dalje se pitate u čemu je to Joan uspjela? Uspjela je "navući" milijune čitatelja i natjerati ih, ne na čitanje laganog i zabavnog štiva za razbijanje dosade, već na čitanje jedne sasvim ozbiljne knjige, izvrsno opisujući razna duševna stanja glavnog lika, u kojima se, naravno, svatko može prepoznati, a priznat ćete, to nije mala stvar.
A, što je još i najvažnije, odlučila je ne zastati na tome, jer kraj knjige otvara vrata još uzbudljivijim i dinamičnijim događajima koji će tek uslijediti i siguran sam, primorati još veći broj Potter-omana da čekaju cijele noći u redu kako bi oni, baš prvi, dobili novi nastavak priče o svom najdražem junaku.
I nemojte se začuditi ako u redu, nedaleko od vas, prepoznate i svoje roditelje, jer Harry Potter je već odavno prestao biti knjiga za djecu.
A ako budete malo bolje gledali, možda, ispod plašta nevidljivosti, prvog u redu, ugledate i mene.
knjiga = nema bolje
Film = može bolje