Osim autora, Sime Mraovića i kritičkog pera Zdravka Zime, upleten je i Velimir Visković, ali na njegov odgovor javnost još čeka. Zanimljivo je da prvi  razlog spomenutoj svađi nije kvaliteta romana nego provokacija u podnaslovu na koju su kritičari nasjeli. Roman je podnaslovljen kao manjinski, glavni lik Konstantin pripadnik je srpske manjine za vrijeme rata. Osim što je pripadnik etničke manjine, Konstantin je pjesnik, što znači da ga i ta činjenica smješta u manjinu, ali kritika je zapela (između ostalog) baš na prvo.  Simplificiranjem i površnošću kritike koja je išla na prvu loptu (jer Simo Mraović je pjesnik, Srbin i navodni Don Juan) došlo je do izjednačavanja glavnog lika sa autorom. Mraović se  našao uvrijeđen i istupio sa ogorčenim intervjuom u Nacionalu u kojem se obrušio drvljem i kamenjem na Viskovića i Zimu i time dolio još suncokretovog ulja na vatru. Odgovor se nije dugo čekao, Zdravko Zima u Novom listu (19.1.) odgovara  Mraoviću povrijeđenim egom. Cijeli slučaj s činjenicom da li roman vrijedi ili ne,  (više) nema, zapravo, nikakve veze. Do toga ne bi moglo doći da Mraović nije u pravu oko teorije manjine. Zagreb je selo i u književnoj manjini svi se znaju, pa se tako i mogu povlačiti pitanja da li je Mraović zapravo u Konstantinu prikazao sebe, a ostaviti po strani literarnu vrijednost. U pomanjkanju suvisle kritike koja bi vjerujem Konstantina pokopala, ali ne na temelju manjine u podnaslovu ili mačizma (što po mom mišljenju uopće ne stoji) javljaju se glasovi taština, a u tome pisci prilično povećavaju prosjek običnih smrtnika.
Mraović može samo trljati rukama jer takvu reklamu nije mogao očekivati. Reklama je prodala prvu nakladu od 700 komada, a da se nitko od kritičara nije zapitao zašto. Morali bi priznati da je Konstantin Bogobojazni mogao proći potpuno nezapaženo da nije njih. Ne mora se biti bolesno znatiželjan da se pročita knjiga o kojoj se stalno priča. Naravno da mi vrag nije dao mira i da sam ju, baš tračeva radi, morala pročitati, ali i zato da se i ja mogu uključiti kada krene prepucavanje na temu Mraovića (a kreće ne bi vjerovali, svakodnevno).  Cijeli slučaj postaje smiješan kada se  roman pročita. Konstantin Bogobojazni, osim što je manjinski, potpuno je benigni i nepretenciozni roman koji ne pretendira biti visoka literatura  (što sam autor stalno ističe) nego neobavezna zabava, i u tome je stvarno dobar. 
Vrijeme je rata, a glavni lik je pjesnik, Srbin, uspješni ženskar; naivan i  simpatičan. U cijelom tom kaotičnom i mračnom vremenu pokazuje sliku tipa koji lunja Zagrebom, od birtije do birtije, od kreveta do kreveta, pokušavajući ostati optimist. Konstantin je pomalo nalik likovima iz pikarskih romana, prolazi iz jedne epizode u drugu, dobro se zabavljajući i ne mijenjajući se. Nakon svega što je prošao čini se da nije naučio ništa i to je dobro. Neosporna je vrlina romana što je laganim humorom izbjegao svaku priliku u koju je mogao upasti u ogorčenost i patetiziranje uobičajeno za ratnu prozu. Svaku situaciju koja bi mogla uozbiljiti ton romana preskače humorom. Naravno da je u pozadini jasno iščitan strah i rat ,ali on ne postaje razlogom za zatvaranje u pesimizam. Rat  je stvarnost (tj. crna strana stvarnosti), postoji kao stanje stvari koje nije moguće promijeniti pa se prema tome ne treba ni pretjerano brinuti. Takav stav pomirljivog prihvaćanja situacije može se smatrati površnim ili pojednostavljenim do banalnog, međutim može ga se i smatrati receptom za preživljavanje na zdrav način. Konstantin je lik koji uporno ide linijom manjeg otpora i to mu dobro polazi za rukom.  Bilo bi za očekivati da, ako se podnaslov shvati samo u etničkom ključu, Konstantin postane žrtva svoje nacionalnosti i da se iz te pozicije obruši na hrvatski nacionalizam, međutim do toga ne dolazi, na sreću. Konstantin ni na trenutak ne postaje ogorčen, on jednostavno, kako mu prezime govori, ide dalje nadajući se da mu se ništa neće dogoditi. I ne događa mu se ništa.
U jednu ruku može se reći da u ovom romanu postoji nešto od paparazzo književnosti, da ide nekom linijom trača na način slabo prikrivenih aluzija na stvarne osobe književne manjine. Krenuvši s tom premisom, Zdravko Zima povlači paralelu sa Aralicom, međutim tu  potpuno promašuje jer se ne radi o romanu s ključem u kojem se Mraović obračunava s bilo kime. Obračun je loš motiv za književnost i to Aralica ne shvaća, doduše, njegov izdavač zadovoljno trlja ruke jer se i Ambra i Fukara  prodaju. Nažalost.
 Radi se o romanu u kojem se u (naivnom) čitalačkom smislu ne može ništa ozbiljnije zamjeriti. Konstantin Bogobojazni čita se u jednom dahu, lagano bez straha da bi išta u njemu moglo na bilo koji način opteretiti čitatelja. Radi se o laganom štivu koje se uzima na plažu i uz koje se može stvarno dobro provesti nekoliko sati. Ne mislim da će itko pogriješiti ako ga pročita, život će vam ostati isti nakon što ga pročitate, stavovi vam se neće promijeniti, slika u glavi ostat će ista, ali garantiram da ćete se zabaviti. Ako pristupite ovom romanu posve jednostavno i bez očekivanja otkrivanja smisla života, ako želite pročitati nešto da se opustite i ne razmišljate puno o tome, dajte priliku Konstantinu Bogobojaznom.