Glavni lik romana je Lily Bloom (očita referenca na Joyce-ovu Molly Bloom), žena na kraju svojih šezdesetih, koja leži u bolnici i umirući od raka pluća raspreda o svom, uskoro bivšem životu. To je oštroumna, lucidna, inteligentna starica, obdarena istančanim darom zapažanja, ali i ispunjena nepreglednim količinama gorčine kojom obasipa svoju okolinu cinično komentirajući kako svoj, tako i živote svojih bližnjih, od kojih joj je zaista malo tko drag, te ona uvijek ima spreman kakav sarkastičan, oštar komentar ("Ah, toliko još ljudi moram popljuvati, a imam tako malo vremena"). Njena lucidna opažanja i drski sarkastični komentari, često su prekidani duhovitim šalama na svoj račun, a tek povremeno izljevima samosažaljenja, te je duhovitošću kroz usta svoje junakinje autor uspio ublažiti turobnost i morbidnost tematike romana. Opis njenih predsmrtnih dana obuhvaća tek četvrtinu opsega romana, te nakon njene smrti iznenađeno uviđamo da je okosnica romana ustvari opis Lilynog života nakon smrti (no ne radujte se prerano jer nije onakav kakvom se nadate)!!!
Lily Bloom definitivno nije osoba koja se nastoji svidjeti ljudima oko sebe, a Kako žive mrtvi, iako pomalo smušeno i na momente kaotično štivo, dokaz je iznimne Will Selfove darovitosti, ali i hrabrosti, jer se takve teme ne usuđuje prihvatiti baš svaki autor. On se ne libi uroniti duboko u nešto ljudima neiskazivo i nedokučivo, ali zato svima zanimljivo i intrigantno, te nam daje prikaz postmortem-života kakvoga zasigurno ni oni koje smrt odistinski užasava i plaši ipak ne bi poželjeli. Nema tu ni bespolnih bucmastih anđelčića koji dokono po harfama prebiru, kao niti cvjetnog rajskog vrta ili vječno sunčanim zrakama okupanog nebeskog plavetnila... nego isto ono bezlično svakodnevno sivilo, apatija i nepregledne količine beskrajne dosade. Kod Will Selfa nakon smrti nema boli, ali ima straha, nema spavanja niti snova; nema užitka, kao niti okusa ili mirisa; hrana se žvače iz navike, ali se ne guta niti joj se ćuti okus, već se nakon žvakanja ispljune, a i dalje ste osuđeni na iste one fobije, strahove i neuroze s kojima ste i za života ratovali, kao što vam ni karakterne osobine nakon smrti ne bivaju uljepšane, već ste isti onaj turobni čangrizavac i dosadnjaković. A što je najgore - i dalje se mora raditi !!! Istovremeno morate bez prestanka trpjeti društvo svoje abortirane, mrtvorođene ili pak poginule djece koja vas neprestance podsjećaju kako ste loš roditelj za života bili. Ustvari, odnos roditelja i djece osim prikaza postmortem-života, temeljna je autorova tematska preokupacija u slučaju ovoga romana. Tako nas Self upoznaje i sa dvije Lilyne kćeri - Natashom i Charlotte, koje Lily nakon smrti stalno prati, te na taj način krati svoje posmrtne sate. Postepeno otkrivamo slojevitost i višeznačnost naslova Kako žive mrtvi, jer otkrivamo da Lilyne kćeri ustvari životare i uzalud troše svoje zemaljske dane, jedna živeći snobovski i na sve strane trošeći lovu svog bogatog supruga s kojim godinama bezuspješno pokušava začeti dijete, dok je druga beznadežan slučaj narkomanske ovisnice koja ne preza ni od prostitucije kojom si drogu pribavlja. Naposlijetku ispada da je i taj afterlife tek međufaza u kojoj ste prisiljeni priviknuti se na svoje astralno tijelo i nakon koje vas čeka reinkarnacija kojom (barem u Lilynom slučaju) tek bivate kažnjeni za sve greške za života počinjene (u slučaju Lily - loše roditeljstvo). Tako Self ironično finalizira ovaj svoj intrigantni pokušaj konstrukcije onog svima nama nedokučivog - poslije.
Roman iziskuje veću koncentraciju i pažnju, zbog svoje kronološki razlomljene srukture kod koje npr. početno poglavlje vremenski slijedi tek negdje pri sredini romana, a pauze među poglavljima ispunjene su kraćim prikazima Lilynih postreinkarnacijskih dana, što je u početku prilično zbunjujuće i namjerno nije eksplicitnije objašnjeno te se otkriva postepeno približavajući se kraju romana, čime se postigla veća intrigantnost i ambicioznost romana, ali samim time je i otežano praćenje kod nespremnih čitatelja, koji će se zasigurno radi boljeg razumijevanja nekim poglavljima morati ponovo, nakon pročitane zadnje stranice, vratiti.
Djelo je to uistinu iznimno zanimljive teme, koje tjera na razmišljanje i koje će vam zasigurno ostati u sjećanju dugo nakon čitanja, kako zbog svojih iznimnih literarnih dosega i neupitne kvalitete, tako i zbog najzanimljivijeg literarnog ženskog lika u zadnje vrijeme, kao i zbog veoma uznemirujuće i ne odveć optimistične slike posmrtnog života, koja bi svojom heretičnošću poprilično mogla uzdrmati religioznije čitateljstvo.