Festival "Prvi prozak na vrh jezika" okupio je u kafiću "U dvorištu" šest književnika koji su ove godine odnijeli prve nagrade na književnim natječajima u kategorijama do 35 godina. Prvog dana festivala dodijeljene su nagrade Prozak i Na vrh jezika za 2015. godinu koje su osvojili Marija Rakić Mimica i Sebastian A. Kukavica. Miroslav Mićanović i Marko Pogačar predstavili su 21-godišnju Mateju Jurčević, dobitnicu "Gorana" za izuzetno zrelu zbirku poezije, dok su Vladimir Arsenić i Kruno Lokotar razgovarali s Natalijom Miletić čija je zbirka priča "Nisam" osvojila prvo mjesto na Konkursu Ulaznica iz Zrenjanina.

Drugog dana festival je ugostio već afirmiranu mladu književnu zvijezdu Ivanu Bodrožić, koja je prošle godine nagrađena na nagradi "Edo Budiša", a svoju novu knjigu "Ticala" predstavila je dobitnica nagrade Kritična masa Jelena Zlatar Gamberožić. Festival su zatvorili prošlogodišnji dobitnici koji su stigli s objavljenim nagrađenim zbirkama - prošlogodišnja dobitnica Prozaka Ružica Aščić predstavila je knjigu priča "Dobri dani nasilja", a Darko Šeparović priredio je čitanje poezije iz svoje zbirke "Autopilot" uz glazbenu pratnju Emila Andreisa.

Kako mladi književnici koriste priliku i mogućnosti koje pruža okupljanje na festivalu komentira osnivač festivala Kruno Lokotar.

Ovogodišnji Prvi prozak dobio je dosta publiciteta, kao da je riječ o već etabliranom festivalu. Jeste li zadovoljni reakcijama publike? Kako su Prvim prozakom zadovoljni autori koji su sudjelovali?

- Prvi prozak na vrh jezika je dobio dosta publiciteta, unatoč nepopularnom vremenu odvijanja, na koje smo bili prisiljeni jer je ove godine svaki feedback od strane Ministarstva kulture kasnio. Nadam se da se dogodine vidimo u svibnju, kao i prije. Autori su zadovoljni, dobili su još jednu potvrdu kvalitete i smislenosti onoga što rade. Šteta što je Sebastian Kukavica na stipendiji u Leipzigu, pa je i njegovo predstavljanje preko skypea umjesto prisutnosti uživo oduzelo malo šarma i snage festivalu. Ali, neka je stipendija, dapače. I publika je zadovoljna, barem meni prijavljuju samo takve reakcije, junački je izdržala suptropske uvjete koje ovaj mjesec pruža.

 "Treba podebljati budžet za kulturu, posebno za književnost, ili otvoreno reći - puna su nam vas usta, ali mi bismo zapravo htjeli da vi pišete na engleskom" - Kruno Lokotar (FOTO: Davor Konjikušić)

Kako je vrlo uspješno prošlogodišnje, prvo izdanje festivala Prvi prozak na vrh jezika djelovalo na odaziv pisaca za nagrade Prozak za prozu i Na vrh jezika za poeziju? Jeste li zadovoljni realizacijom ideje o festivalu koji je trebao formirati platformu, ili kako vi kažete trambolin, za afirmaciju autora mlađih od 35 godina?

- Teško je usporediti prošlu i ovu godinu, jer su se okolnosti promijenile. Festival Prvi prozak na vrh jezika je unio živost, ali neizlaženje partnerskog Zareza je sigurno umanjilo doseg natječaja. Većina tekstova stiže nakon godišnjih odmora i potkraj natječaja, tako da se još nema smisla baviti statistikom. Samim festivalom imamo puno razloga biti zadovoljni. O autorima je snimljeno nekoliko tv-emisija, no ono najvažnije, a manje vidljivo je to da su se autori povezali, gostovali jedni kod drugih, uključivali se u neke zajedničke projekte. To je neizmjerna korist.

Kakve su reakcije organizatora dodjela ostalih književnih nagrada za mlade književnike koje su predstavljene na festivalu - Gorana, Kritične mase i Ulaznice? Koliko je po njihovom mišljenju festival Prvi prozak na vrh jezika pridonio razvoju mladih autora i razmjeni informacija na hrvatskoj i regionalnoj književnoj sceni?

- S agilnim Vladimirom Arsenićem razgovarao sam o još nekim mogućnostima sinergije, ali ove godine nije bilo energije da ih materijaliziramo. Pool nagrada koje će Festival predstavljati je otvoren za uključivanje i isključivanje nagrada koje se istaknu ili obezvrijede. Zasad izgleda da se nagrada za kratku priču FEKP-a lijepo profilira i da bi mogla biti uključena u festival "Prvi prozak na vrh jezika".

Kako mladi rješavaju procijep u kojem su se našli, jer s jedne strane je institucionalna štednja na kulturi, a s druge pritisak privatnog poduzetništva i komercijalizacija zbog profita? Koliko internet i elektronska komunikacija mogu biti odušak za kreativnost i kompenzirati izostanak ulaganja u izdavačke projekte mladih?

- Bojim se da te probleme ozbiljnije pokušavaju riješiti stari, jer stari su spremniji i obučeniji za sistemske borbe. Stari imaju kompletnije uvide, i ne libe se tražiti da im se vrati ono što su kroz porez dali državi. Postoje neke potpuno low-budget inicijative, simpatične, performativne, kao što je čitanje po stanovima. Od ostaloga uočio sam samo internetske kružoke, a to mi se čini debelo nedovoljno. Vidim inerciju, prečesto čujem: „Ajde nam ti to riješi.“ Ove godine sam pokrenuo nagradu Post scriptum za književnost na društvenim mrežama, i ona može biti izlaz za neke autore, smatram da sam time ispunio svoju društvenu misiju, do daljnjega.

Ove godine na festivalu su predstavljene čak četiri nove knjige mladih autora. Planiraju li se posebni programi poticaja za mlade književnike koji bi mogli nositi budućnost hrvatske književnosti?

- Mislim da nisu neophodni novi programi. Dovoljno bi bilo da Ministarstvo kulture prati sektor kojim (ad)ministrira, pa da pogura natječajima već uočene i izlučene autore, knjige nagrađenih autora i – eto veselja i sigurne investicije. Ne treba duplati kapacitete ni birokraciju. Imamo natječaje za potpore, imamo selekcijske natječaje, treba zbrojiti dva i dva. Valjalo bi napraviti petogodišnju revalorizaciju vrijednosti nagrada, jer neke koje su nekada nešto možda značile, danas ne vrijede baš ništa, pa onda na temelju tih procjena dodavati autorima koji su ih osvojili nekakve bodove. Inače je potrebno kvantificirati cijeli sistem bodovanja i ograničiti diskrecijsko pravo ministra, jer je ministar Hasanbegović uveo barbarske presedane u to polje, beskrupulozno se odnoseći prema savjetima vijeća i favorizirajući svoje jatake. Zakonska regulativa koja bi ulaganje u književnost poticala poreznim olakšicama bi također bila nasušna. No, prije svega toga, treba podebljati budžet za kulturu, posebno za književnost, ili otvoreno reći - puna su nam vas usta, ali mi bismo zapravo htjeli da vi pišete na engleskom. Pa da se lijepo i mi jezično iselimo, jer ova kulturna politika graniči s ponižavanjem. Imam dojam da su se u Ministarstvo kulture naselili sadisti. A i mi se mazohistički ponašamo. Sitnije duše se pak odmah ponude na pladnju, za suradnju.

Lokotar u trenucima organizacijske neuroze (FOTO: Lupiga.Com)

Pratite li rad mladih književnika nakon nagrada? Što se s njima dalje događa? Koliko njihov razvoj ovisi o njima samima, a kolika su im podrška institucije, ministarstva, privatni izdavači i udruge? Kako ocjenjujete mlade pisce koji vode vlastite programe kao Željka Hrvat Čeč u Rijeci, Iva Tkalec u Varaždinu, a Darko Šeparović u Zagrebu?

 

- Pratim, barem onih autora koje sam objavio, pa još i šire. Nema pravila oko daljih karijera, neke autore život odvede u drugim smjerovima. Nema pravila ni u politici institucija prema njima. Recimo, Tea Tulić je dobila potporu za pisanje novog rukopisa, ali njezin izdavač nije dobio potporu za objavu tog istog rukopisa. Isti, samo obrnut je slučaj sa Željkom Horvat Čeč.Kad bi ovo ministarstvo trebalo nekom zapljeskati jedna ruka ne bi pronašla drugu. Postoji tu i problem vijeća u koje se često guraju navodno nezavisni predstavnici scene, a to su uglavnom oni koje nitko nije htio zaposliti. Pa se onda ta njihova kvazi-sloboda, navodna neovisnost od institucija, a zapravo manjak sposobnosti, čita kao preporuka. Ovaj festival je svima dao vjetar u leđa, neki autori su mi priznali da su vjerovali kako će na svim festivalima biti tako tretirani. A nije se tako dogodilo. Inicijativa kakvu pokazuju pobrojani autori je sjajna, jer se teško i malo mogu osloniti o druge. Konačno, i autori moraju shvatiti da netko mora odraditi i organizacijski posao i nabaviti sredstva, e da bi oni bili promovirani. Pa bi bilo dobro da se i sami uključe.

Prva dobitnica nagrade Prozak Olja Savičević-Ivančević ima novi roman "Pjevač u noći", a njezin prvijenac "Adio kauboju" objavljen je u SAD-u. Poezija Marka Pogačara, prvog dobitnika nagrade Na vrh jezika, prevedena je na tridesetak jezika. Jeste li prije desetak godina mogli predvidjeti takav uspjeh mladih nagrađenih pisaca?

- Nisam tada o tome razmišljao, ali kako sam u to doba bio u dugoj fazi zakašnjelog mladalačkog optimizma, rekao bih – pa naravno! Danas bi moj odgovor bio oprezniji. Ne vidim nagrade koje bih mogao usporediti s ove dvije, posebno s obzirom na to da su nastale ni iz čega. Kontinuitetom smo svi, i Olja i Marko i ja, zadovoljni. Žao mi je što prije nismo pokrenuli festival, žao mi je i što ga ne uspijevamo razvijati zamišljenom dinamikom. Ima godina kada je važno samo preživjeti. Ovo je jedna od takvih. Gdje će se udomiti nagrade u budućnosti, još je neizvjesno, s obzirom na situaciju u nakladništvu. Ugled nagrada je lako uništiti. Recimo, nagrade koje dodjeljuje DHK se tiču samo njihovih članova, a predstavljaju kao nacionalne. Tako su se uspjele obezvrijediti nagrade poput "Gjalskog" koje su nekada nešto značile. Iza Prozaka i Na vrh jezika je biblioteka od dvadesetak knjiga. Prepoznate su među autorima, dosta mi ih je reklo da ih smatraju najvažnijima, baš s obzirom na imena prethodnih dobitnika. Dalje prepoznavanje bi trebala odraditi država ozbiljno institucionaliziravši nagrade, a ne gurajući ih na marginu.

Evo, ove godine su nam sredstva smanjena za 30 posto. To mogu samo shvatiti kao poruku da Ministarstvo kulture smatra kako ne obavljamo društveno relevantan posao. Volio bih da se to i jasno i glasno kaže, da autori poput Olje, Marka, Tanje Mravak, Tee Tulić, Envera Krivca, Alena Brleka i ostalih nisu potrebni ovoj kulturi. Bio bi to povod za lijep performans.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com