RAZGOVOR O FAMOZNOM „FACEBOOK ZAKONU“: „Hrvatska ne smije slijediti njemački primjer“
Otprilike u isto vrijeme dok se raspravlja o „govoru mržnje” na WhatsApp grupama HDZ-ovaca, u Zagrebu je u organizaciji Kuće ljudskih prava održan okrugli stol o regulaciji govora mržnje u medijima i na društvenim mrežama. Naime, već se neko vrijeme govori o skorom donošenju Zakona o sprečavanju neželjenog ponašanja na društvenim mrežama. O tome se raspravlja i na razini Europske unije, te je već u svibnju 2016. godine Europska komisija donijela „Code of conduct” odnosno „Smjernice za suprotstavljanje online govoru mržnje” u dogovoru s Microsoftom, Twitterom, YouTubeom i Facebookom, čemu su se kasnije pridružile i druge tvrtke poput Googlea i Instagrama.
Na okruglom stolu gostovao je i Christian Mihr, izvršni direktor njemačke podružnice Reportera bez granica (RSF). Naime, sličan zakon već postoji u Njemačkoj, koja je prva na svijetu 2017. godine uvela regulaciju društvenih mreža. Mihr u intervjuu za Lupigu govori o krajnjim posljedicama tog zakona, kojeg smatra kontraproduktivnim te bespotrebnim, barem u obliku u kojem postoji u Njemačkoj.
„Riječ je o privatizaciji javne sfere, kojom se ovim tvrtkama – Twitteru, Facebooku ili Googleu – prepušta da odlučuju o stvarima o kojima je do sada odlučivala država. Te platforme ne žele pristati na to da budu odgovorne prema javnosti i zato nam slijedi oštra rasprava kako bismo ih na to natjerali. Njemački zakon mogao bi dovesti do smanjenja prostora slobode izražavanja te ima pogubne posljedice na globalnoj razini, jer inspirira autoritarne režime. Donese li Hrvatska sličan zakon, on će biti potpuno uzaludan i promašen, kao što je to i u Njemačkoj”, govori Mihr za Lupigu.
Christian Mihr u razgovoru s pomoćnicom ministra pravosuđa, Vedranom Šimundža-Nikolić (FOTO: humanrightshouse.org)
Možete li objasniti kako je nastao i kako u praksi funkcionira njemački model regulacije društvenih mreža, odnosno Zakon o poboljšanju primjene prava na društvenim mrežama - „Gesetz zur Verbesserung der Rechtsdurchsetzung in sozialen Netzwerken“ - poznat kao „Zakon o Facebooku“ ili NetzDG?
- Nakon predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama na kojima je pobijedio Donald Trump, odnosno tijekom izborne kampanje prilikom kojih su se širile glasine o smišljenoj kampanji dezinformacija, u Njemačkoj je došlo do straha da bi se isto moglo ponoviti prilikom njemačkih izbora održanih 2017. godine. U ljeto te godine, svega tjedan ili dva prije nego li je tom sazivu parlamenta istekao mandat, usvojen je taj zakon. Proguran je kroz parlament vrlo brzo, zato jer je postojala politička volja da se donese takav zakon. Kao stručnjak često sam pozivan da dajem mišljenje u njemačkom parlamentu, no iskustvo s ovim zakonom je bilo neobično. U normalnom slučaju uvijek imate različita mišljenja. Kod ovog zakona, svjedočili su stručnjaci iz civilnog društva, predstavnici tvrtki, udruge pravnika – i svi su se sto posto slagali u tome da je ovo loš zakon i kritizirali su ga. Međutim, kako je politička volja bila da se taj zakon usvoji, na kraju i usvojen. Riječ je o prvom zakonu na svijetu koji pokušava regulirati društvene mreže. Donošenje zakona obrazloženo je s dva argumenta. Prvi je potreba borbe protiv lažnih vijesti – inače osobno izbjegavam termin „fake news” jer mislim da nije naročito koristan. Drugi navedeni razlog je potreba borbe protiv govora mržnje na društvenim mrežama. Međutim, unatoč objašnjenju, tekst zakona bavi se samo govorom mržnje. Važno je spomenuti da zakon ne uvodi nove legalne norme, nego navodi već postojeću 21 pravnu normu koje se treba implementirati putem tog zakona. Nadalje, zakon se odnosi samo na društvene mreže, odnosno platforme, koje imaju više od dva milijuna korisnika. Tu dolazimo do problema sa zakonom. Naime te su tvrtke navedene kao one koje moraju donositi odluke o tome da li je specifični sadržaj ilegalan prema navedenim normama. Ako tvrtke odluče da je riječ o protuzakonitom sadržaju, obvezne su taj sadržaj izbrisati u roku od 24 sata. Ukoliko to ne naprave, zakon propisuje kazne u iznosima do 50 milijuna eura. To je, ukratko, ideja koja je stajala iza zakona.
Dakle, nešto što je obično u domeni državne vlasti – odlučivanje o tome da li je nešto ilegalno ili ne – prepušteno je privatnim tvrtkama, kojima je država prepustila moć?
- Upravo tako, riječ je o privatizaciji nečeg što je vrlo delikatno. Naime, ukoliko pogledate praksu nacionalnih sudova ili, recimo, Europskog suda za ljudska prava, oni obično jako dugo odlučuju o svakom pojedinom slučaju, razmatraju slobodu govora i kontekst u kojem su određene informacije objavljene, koja je granica preko koje govorimo o govoru mržnje i tako dalje. Naravno, govor mržnje postoji, međutim nije svaki govor mržnje ilegalan sviđalo se to nama ili ne. Nadalje, ako pogledate kako Facebook, Twitter ili Google pristupaju moderaciji sadržaja, vidjet ćete da se vrlo često ne radi o profesionalcima, nego o ljudima koji sjede u tim centralama i dnevno odlučuju o pet ili šest stotina slučajeva. Dakle, ti moderatori u roku od nekoliko minuta odlučuju o onome o čemu sudovi odlučuju pola godine ili godinu. Naposljetku, u čitavom tom privatiziranom postupku donošenja odluka, ne postoji mehanizam žalbe, niti je moguća sudska intervencija.
Kritičari njemačkog zakona također su isticali da bi bilo dobro da je uvedeno nezavisno tijelo koje bi nadziralo rad tvrtki koje upravljaju društvenim mrežama, što se tiče primjene ovog zakona.
- To je bio prijedlog i Reportera bez granica. Sugerirali smo konkretne ideje kako bi izgledalo nadzorno tijelo na europskom nivou – u idealnom slučaju ono bi djelovalo na globalnoj razini. Možda to zvuči tek kao teoretska opcija, međutim već dvadeset godina postoji Internet Governence Forum. To je organizacija koju su uspostavili Ujedinjeni narodi i koja ima solidno iskustvo s okupljanjem predstavnika različitih društvenih sfera – članova civilnog društva, predstavnika poslovnog svijeta, sveučilišnih istraživača, tehnoloških eksperata i predstavnika vladâ – i svi oni za jednim stolom raspravljaju o regulaciji interneta. U tom je smislu oslanjanje na nacionalno zakonodavstvo korak unazad.
"Moderatori u roku od nekoliko minuta odlučuju o onome o čemu sudovi odlučuju pola godine ili godinu" (FOTO: Pixabay)
Kakve su posljedice NetzDG-a? Često se prigovara da je zakon doveo do toga da tvrtke učestalo blokiraju i legalan sadržaj – riječ je o takozvanom „overblockingu”?
- Sigurno dolazi do pretjerane implementacije. Naime, Google, Facebook i ostale platforme su tvrtke koje, jasno, žele izbjeći plaćanje navedenih visokih kazni. To sa stajališta poslovne logike ima smisla. Međutim, želja da posljedično izbjegnu kazne dovela je do toga da su tvrtke svoje vlastite „community standards” – dakle riječ je o njihovim vlastitim propisima – definirale još rigoroznije nego li što to propisuje NetzDG. U Njemačkoj je, recimo, Google namjeravao podnijeti ustavnu žalbu protiv ovog zakona, međutim na kraju je njemačka podružnica Googla odustala od te žalbe, a po naredbi Googleove centrale iz San Francisca. Zaključeno je da će njihovi „community standards” biti mnogo važniji od NetzDG-a te da će biti definirani bitno uže, kako bi se izbjegla ikakva šansa da tvrtka dođe u sukob sa zakonom. Znači na taj način dolazi do pretjerane implementacije. Što se samog govora mržnje tiče, zakon nije imao skoro nikakvog utjecaja na to da se on smanji. Na društvenim mrežama govor mržnje postoji i dalje, to se nije promijenilo, samo je sve još gore zbog te privatizacije javne sfere. Ukratko, njemački zakon je pokušao rješavati globalni problem putem nacionalnog zakonodavstva te u tome nije uspio, kao što će se izjaloviti svaki pokušaj da se to riješi regulacijom na razini pojedine zemlje. Svakako moramo razmisliti kako pristupiti govoru mržnje na društvenim mrežama. Međutim, mi još niti ne znamo koja je direktna veza između govora mržnje na mrežama i stvarnog nasilja. Svakako, postoje indikatori, no ta veza nije tako jednostavna kao što se pretpostavlja ovim zakonom. Mislim da moramo mnogo više istražiti taj fenomen te da društvene mreže moraju pristati na mnogo više transparentnosti.
NetzDG tvrtke obvezuje da objavljuju redovne izvještaje. Facebook je tako izvijestio da je u prvom kvartalu 2019. godine u Njemačkoj uklonio 160.000 komentara za koje su procijenili da sadržavaju govor mržnje. No, vi tvrdite da nije došlo do smanjenja količine govora mržnje? Također, jesu li tvrtke obvezne da slučajeve govora mržnje prijave policiji ili pravosuđu?
- Upravo tako, nije došlo do smanjenja govora mržnje. Veliki dio sadržaja koji tvrtke prijavljuju u svojim izvještajima ne predstavlja kršenje propisa NetzDG-a, nego njihovih „community standards”. Tu vidite kako im zakon zapravo uopće nije bitan. Ne postoji niti jasna obveza da prijavljuju slučajeve državnim institucijama. Sada se raspravlja o pojedinim promjenama u tom smjeru, međutim, čak i ako bi se uvela takva regulacija, mi to ne bismo znali zato što ne postoji mogućnost žalbe i zato što tvrtke žele izbjeći pravne sporove.
Da li je „overblocking” do kojeg je doveo zakon zapravo oblik cenzure?
- Trebamo biti oprezni s riječima. Izbjegao bih riječ „cenzura” jer je to legalno drugačiji koncept i prejaka riječ. Međutim, NetzDG je doveo do brisanja sadržaja te bi mogao dovesti do smanjivanja prostora slobode izražavanja, i to zato što su „community standards” definirani još uže kako bi tvrtke izbjegle kazne. To se ne odnosi u prvom redu na Njemačku, no „community standards” vrijede na cijelom svijetu. Riječ je o ozbiljnom političkom problemu. Reporteri bez granica su globalna organizacija i imamo uvid u brojne zemlje u kojima vlada ozračje diktature. Sviđalo se to nama ili ne, u tim zemljama ove društvene mreže zamjenjuju javnu sferu, ili je čak i konstituiraju. Recimo u Egiptu, ili u Vijetnamu. Vidimo globalne posljedice poslovne politike tih tvrtki – čak se radi i o utjecaju na politiku državâ. Tragedija je da zakon koji dolazi iz Njemačke inspirira diktatorske režime diljem svijeta, jer je ovo prvi slučaj da je jedna zemlja na ovaj način regulirala društvene mreže. U državama kao što su Rusija ili Singapur koristit će njemački zakon za vlastite namjere koje jasno idu u pravcu cenzure, i ovdje zaista koristim tu riječ. Ta namjera nije postojala prilikom donošenja njemačkog zakona, no tragedija je da će on imati takve posljedice.
"Zakon koji dolazi iz Njemačke inspirira diktatorske režime diljem svijeta" (FOTO: humanrightshouse.org)
Hrvatska razmatra donošenje sličnog zakona, o čemu je na okruglom stolu govorila pomoćnica ministra pravosuđa, Vedrana Šimundža-Nikolić. Vi ste istaknuli kako će svaki pokušaj da se ovi problemi riješe nacionalnim zakonodavstvom biti uzaludni. No što biste preporučili Hrvatskoj, kako da izbjegne da njen zakon ima slične pogubne posljedice, ako on ima ikakvog smisla?
- Hrvatska ne bi trebala upasti u zamku da donosi nacionalnu regulaciju koja vjerojatno neće imati nikakvog efekta i bit će beskorisna. Trebala bi više energije uložiti u to da svojim iskustvima s govorom mržnje pridonese europskoj debati o tome kako da ove platforme učinimo odgovornim prema javnosti, te da se više energije uloži u istraživanje algoritama i govora mržnje. Ponovno ističem da ne ignoriram postojanje problema, vrlo često nakon mojih istupa u javnosti dobijam brojne mailove krcate govorom mržnje. No nacionalnim se zakonodavstvom ništa neće riješiti, i zato Hrvatskoj želim da ne slijedi loš njemački model. Ukoliko to ipak uradi, nadam se da barem neće ponoviti glavnu grešku, a to je da ne postoji mehanizam kojim se moguće žaliti na odluke tvrtke. Takav bi mehanizam sa sobom donio barem malo odgovornosti prema društvu. Također se nadam da će Ministarstvo pravosuđa zaista u izradu zakona uključiti civilno društvo te da će sugestije civilnog društva uzeti u obzir. U Njemačkoj su predstavnici civilnog društva, biznisa te pravnika saslušani, ali nije uzeto u obzir ništa od toga o čemu su govorili.
U toj bitci da postignemo regulaciju barem na europskom nivou, kakve su naše šanse protiv ogromnih tvrtki poput Twittera, Facebooka, Googlea ili YouTubea, kojima je de facto prepuštena kontrola javne sfere?
- Bit će to oštra rasprava, međutim da nisam optimist ja ne bih ni bio ovdje. Naravno, te platforme ne žele svojevoljno pristati na to da budu javno odgovorne. Ipak, mislim da je sada trenutak u kojem možemo uspjeti. Zbog cijele priče oko lažnih vijesti, Trumpa i tako dalje, sada je u vlastitom interesu tih tvrtki da što prije prestanu biti prisutne u vijestima. Mislim da su zbog toga u slabijem položaju nego li ranije, te da postoji prostor mogućnosti da se društvene mreže reguliraju na društveno odgovoran način.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Dario Grzelj
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
Mržnja je oduvijek bila tu. Bijes, ogorčenost, mržnja i strah od "Drugih" stari su koliko i samo čovječanstvo. Mržnja uvijek traži uporište i obično se povezuje s modernom kulturom putem popularnih komunikacijskih kanala. No, mržnja nije počela s Twitterom, Facebookom niti Gabom. U ranim danima elektronskih sustava Bulletin Board Systems (BBS) bilo je gotovo desetak platformi posvećenih bijeloj supremaciji . Moderni, društveni mediji omogućavaju virusno širenje mržnje lakše od BBS-ovih dana gdje ste morali birati telefonski broj za sudjelovanje. Danas je potreban jedan klik. Pronalaženje umova koje slično (ili isto) razmišljaju te potpora najgorim impulsima karakteristična je suvremenim, društvenim medijima. Međutim, ono što pokreće mržnju i strah nije pronađeno u digitalnom prostoru. U središtu svega ljudi su sami.
I budimo realni, pročišćivanje društvenih medija od određenih čudovišta, neće spriječiti mržnju. Osobno želim da društvene mreže budu sigurno mjesto, ali to ne znači automatski i siguran svijet.
Lance Ulanoff