NIKOLA BILIŠKOV: „Ovdje doslovno vrijedi parola - jedan svijet, jedna borba“
Ljude u Hrvatskoj na Božić 2022. godine ubadali su komarci. Toliko je toplo. Umjesto u svojim kućama, brojne banijske obitelji niz blagdana nakon solsticija, među koje se ugurala i godišnjica potresa, čekaju raseljene po Hrvatskoj ili u kontejnerima. Hrvatske vlasti dvije godine nisu uspjele obnoviti njihove kuće. Uskoro će i tri godine od zagrebačkog potresa. Obnavlja se malo i sporo.
Ipak, Hrvatska je u toj 2022. godini donijela ambicioznu Strategiju za vodik, samo dvije godine nakon donošenja europske. S Nikolom Biliškovim, doktorom kemije koji je radio na razvoju materijala za pohranu vodika i ambasadorom Klimatskog pakta Europske unije, pokušali smo utvrditi koliko je vodik daleko od toga da nas spasi od posljedica industrijske revolucije pogonjene fosilnim gorivima.
"Tehnologije se moraju razvijati, ali mi nemamo vremena čekati" - Nikola Biliškov (FOTO: Ladislav Tomičić)
Je li vodik način da se naftna industrija namiri i u toj zelenoj tranziciji? I dalje se najveći udio vodika proizvodi iz plina.
- Oko 96 posto vodika danas se proizvodi iz fosilnih goriva, reformacijom plina, kojeg tendenciozno nazivaju prirodnim plinom. Nusprodukt toga je opet CO2. Vodik se po načinu proizvodnje klasificira kao crni, smeđi, plavi, zeleni, roza. Crni je najgori i većinom se dobiva iz ugljena, a sivi se dobiva iz metana. Plavi bi bio sivi s upijanjem CO2, što i dalje nije ekološki prihvatljivo, jer su tehnologije upijanja CO2 i dalje u povojima i veliko je pitanje imaju li perspektivu. Zeleni vodik je jedini prihvatljiv, jer se dobiva elektrolizom vode iz suvišne energije Sunca i vjetra. Izgaranjem vodika nastaje samo voda, pa nema emisija.
Koliko energije se može uštedjeti kroz taj proces? Vodik bi tu poslužio na neki način kao baterija. Ali koliko je on energetski intenzivan, koliko bi ti pogoni morali biti veliki da bi se dobile značajne količine vodika?
- Vodik je energetski dosta efikasan. Po jedinici mase ima veći sadržaj energije u odnosu na naftu. No, on je najlakši kemijski element i ima malu gustoću pa istovremeno sadrži relativno malo energije po jedinici volumena. Zbog toga se komprimiranjem ili ukapljivanjem nastoji što više smanjiti volumen vodika. U tom smislu su u stalnom razvoju različiti načini za njegovo spremanje, koji ne podrazumijevaju samo ukapljivanje hlađenjem i komprimiranje, već se intenzivno razmatraju i kemijski načini koji su puno efikasniji. Ipak, još uvijek nije otkriven najbolji sistem koji bi udovoljavao svih tehnološkim zahtjevima.
To znači da bi se puno energije koja se može dobiti iz vodika troši na smanjenje volumena. Koliko smo tu napredovali?
- Što se ukapljivanja tiče, nisam siguran da postoji prostor za smanjivanje uložene energije, jer se radi o termodinamici i fundamentalnim svojstvima vodika. Neke firme, primjerice njemačka kompanija Linde koja proizvodi tankove za plinove, napravile su najbolje sisteme za to, za kompresiju i ukapljivanje. Da bi se dobio tekući vodik, moraš uložiti stvarno puno energije i dobivaš određenu gustoću u odnosu na volumen tanka, koja ne može biti manja od toga. Kod kemijskih spremnika, možeš spakirati tri puta više vodika po jedinici volumena. Druga stvar kod kemijskih spremnika je što vodik možeš ispuštati vrlo dobro kontrolirano. Problem je što još nije otkriven materijal koji bi zadovoljavao sve tehnološke zahtjeve. Neki od njih se sastoje od teških metala što povisuje cijenu, a oni su problematični i po pitanju dobivanja materijala, njihove mase i odlaganja. Druga vrsta su materijali koji stvaraju kemijske veze s vodikom, no oni imaju druge probleme, primjerice cikličnost - prilikom punjenja i pražnjenja uglavnom vrlo brzo degradiraju. Zbog toga je skladištenje vodika glavna tehnološka barijera koja nas sprječava da uvedemo vodik na široka vrata u upotrebu. Zato se jako puno istraživanja odnosi na skladištenje vodika. Što se tiče dobivanja vodika, elektroliza je jako efikasna. To je proces koji je na jako visokoj razini i efikasnost elektrolizatora je iznad 90 posto - malo energije se gubi.
Kada govorimo o problemima u skladištenju, govorimo li o velikim spremnicima ili onima za automobile? Trenutno postoje deseci tisuća automobila na vodik.
- Govorimo i o jednom i drugom. Teslina tvrtka kćer koja se zove Nikola proizvodi isključivo velike transkontinentalne kamione na vodik. Vodik ima prednost pred baterijama što sadrži više energije po jedinici mase, kada se komprimira. Prije pet godina u Kini na konferenciji o vodiku predstavnik Toshibe pričao je o postrojenjima koja kombiniraju OIE - solare i vjetroelektrane, s baterijama i spremnicima vodika. Baterije su bolje za uravnoteženje dnevnih ciklusa, odnosno izmjene dana i noći, a vodik je bolji na duljim vremenskim skalama, dakle za uravnoteženje sezonskih ciklusa. Oni su 2017. godine imali 15.000 takvih instaliranih i funkcionalnih postrojenja po Japanu. Oni su instalirali takva postrojenja koja napajaju i male željezničke stanice, koje su u izolaciji, udaljenim poljima, do većih postrojenja koja služe napajanju manjih gradova od 40.000 do 50.000 stanovnika. Zapravo ih u principu možete nazvati i naručiti spremnik prema vašim potrebama.
Jesu li uspjeli vodikom pokriti potrebe jednog malog grada, bar za jednu sezonu bez Sunca?
- Jesu.
Ako je to bilo 2017. godine, to ne izgleda tako loše.
- To se može. U Europi ima takvih postrojenja pogotovo na udaljenim mjestima od mreže, poput otoka koji teže da budu energetski neovisni. Takvi demonstracijski projekti se uglavnom i provode na otocima, a najviše su na tome radili Grci. Alžir je također dosta napredovao svojim projektima u pustinji. Pritom se uglavnom koristi elektroliza, koja je dosta dobar način dobivanja vodika. No, uz nju se ispituje i direktna pretvorba Sunčeve energije za kidanje veza u vodi.
Kako je to različito od elektrolize?
- Izravnije je. To su kemijski procesi koji imitiraju fotosintezu, s time da nisu usmjereni stvaranju šećera u lišću, već se radi o fotosintezi vodika i kisika iz vode. Kako bismo omogućili te procese, potrebni su nam katalizatori. U tom je smislu najefikasnija platina, ali ona je vrlo rijetka i izuzetno skupa pa se zato traže katalitički aktivni sustavi temeljeni na dostupnijim materijalima. Tu također postoje razni materijali koji su efikasniji ili manje efikasni, a polje istraživanja je, naravno, vrlo živahno.
Ali imamo li mi vremena za to?
- Moje je mišljenje da se te tehnologije moraju razvijati, ali mi ustvari nemamo vremena čekati da se one dovoljno razviju i do tada nastaviti trošiti fosilna goriva kao do sada. Mi moramo implementirati te tehnologije koje su dostupne, kao i one koje su na dovoljno visokom stupnju razvoja, ali moramo još puno više raditi na smanjenju potrošnje energije.
Ali ima li šanse za to? Nije li to paradoks energetske učinkovitosti? Čim se malo energije prištedi, otvaraju se apetiti da se elektrificira sljedeća stvar i da čovjek postane još malo moderniji i dobije više, a s manje uložene snage vlastitih mišića.
- To je potpuno točno. Teško mi je procijeniti ima li šanse za to, jer tu dolazimo do pitanja o educiranosti pojedinaca i zajednica, ali i ekonomije temeljene na društvenoj odgovornosti i solidarnosti, što prevladavajući sustav nikako nije. Činjenica je da smo mi već prešli +1 °C u odnosu na predindustrijsko doba i govorimo o tome da moramo zaustaviti porast temperature na razini +1,5 °C. No, znanost pokazuje da za ostvarenje tog cilja imamo šanse samo uz stvarno radikalne politike i njihovu beskompromisnu primjenu. Taj prozor prema 1,5 °C nam se zatvara i malo je prostora ostalo za mjere koje bi ostvarile taj cilj. Prema svemu što se događa na klimatskim konferencijama, mislim da se nada tu gubi. Možda se uspijemo zadržati ispod +2 °C, ali i to je možda, osobito ako nastavimo ovako kako smo navikli. Možda nam u globalnom osvještavanju dubine i sveobuhvatnosti klimatske krize pomognu sve češće i sve žešće vremenske prilike. Možda nas njihova razornost konačno zabrine u dovoljno ozbiljnoj mjeri da konačno kažemo sustavni i vrlo jasni fuck off fosilnoj industriji i da joj napokon prestanemo davati ustupke koji nas vode u kolektivnu propast.
"Znanost pokazuje da za ostvarenje tog cilja imamo šanse samo uz stvarno radikalne politike i njihovu beskompromisnu primjenu" (FOTO: Ladislav Tomičić)
Upravo naftaši lobiraju za vodik - i u SAD-u i u Europi. I onda se nalazimo u situaciji da Hrvatska ima strategiju za vodik, a nemamo strategiju za solare.
- Inicijativa za strategiju za vodik krenula je s Fakulteta strojarstva i brodogradnje, konkretnije od Ankice Kovač. Njen laboratorij se bavi baš zelenim vodikom i njena istraživanja nigdje ne uključuju, koliko znam, nikakva financiranja iz naftnih kompanija. Ali to je tako kod nas u maloj i na globalnoj razini zanemarivoj Hrvatskoj. S druge strane, INA jako puno govori o tome, prateći globalne greenwasherske trendove u svojoj branši.
Da, INA, Ingra i Gradska plinara Zagreb su u europskom Savezu za čisti vodik.
- U Hrvatskoj postoje dvije udruge koje se bave vodikom. Jednu vode znanstvenici Ankica Kovač i Frano Barbir, koji promatraju vodik kao nosač energije dobivene iz obnovljivih izvora, odnosno bave se isključivo zelenim vodikom. Prije dvije godine pojavila se i udruga koja ima neke „zanimljive“ ideje, među ostalim i dobivanje vodika iz otpada, odnosno metana. Te ideje je kod nas uveo Ivica Jakić. Moram reći da je akademska zajednica, a osobito prof. Barbir, izrazito sumnjičava prema tim idejama i pribojavamo se da se ustvari radi o nekim vrlo mutnim poslovima u biznisu sa smećem. Osobno, puno više vjerujem prof. Barbiru čiji cijeli vrlo bogat znanstveni opus nikad nije imao dodira s fosilnom industrijom.
Vratimo se na spremnike. Oni su važan tehnološki breakthrough, a vi ste radili na njima.
- Malo sam to napustio, jer ima previše politike u tome.
Na koji način?
- Kad gledaš financiranje znanstvenih projekata na području vodika, ono je stalno u nekom natjecanju s baterijama. I onda netko jedan dan odluči da će ulagati u baterije, pa se onda predomisle i ulažu u vodik. Zatim vidiš da dio financiranja dolazi iz fosilne industrije, koja je jako zainteresirana za vodik i to plavi, kako ne bi ostali bez posla i da mogu nastaviti sa svojim objedama o instaliranju postrojenja za upijanje i skladištenje CO2 (CCS), a dok se (i ako) te tehnologije dovoljno razviju i postanu dovoljno učinkovite mi smo već u svijetu koji se prži uz porast temperature od najmanje +3,5 °C... I onda vam se sve to dosta zgadi.
Đavolji odvjetnik u meni mi šapće kako se ne možemo praviti da naftna industrija nije elitna kada govorimo o znanju, tehnologiji i poznavanju kemije. Mi ih možemo kažnjavati isključivanjem iz zelene tranzicije, jer su zaslužni za stvaranje problema. Ali ako odbacimo njihova znanja, hoćemo li samo uzrokovati još veću štetu ili ćemo se spasiti od njihovog gaslightinga? Poznajući povijest njihovog omalovažavanja klimatske znanosti, pogonjene profitom, kako da im povjerujemo da je vodik rješenje, ako postoji šansa da nam nude samo tzv. crvenu haringu i konstrukciju nove priče koja će im pomoći da zarade, dok će nas ostale pustiti nizvodno ili, u ovom slučaju, podvodno?
- Naravno, ali i ne samo to. Odlično je dokumentirana i činjenica da je fosilna industrija dugo bila globalni centar izvrsnosti interdisciplinarnog znanja o klimatskim promjenama te predviđanja geofizičkih trendova, ali i društvenog odgovora na ekološku krizu. Upravo čitam vrlo zanimljivu knjigu "Petroleum papers", koju potpisuje istraživački novinar New Yorkera Geoff Dembicki, a vrlo ju je nedavno izdao Suzuki institut. Knjiga iznosi odlično dokumentiranu povijest te, kako podnaslov kaže, zavjere krajnje desnice, koja stoji iza poricanja klimatskih promjena. Fosilna industrija nije samo kralj znanja o kemiji, već i o klimatologiji. Oni su vrlo rano imali sva potrebna znanja o klimatskim promjenama. Prvih nekoliko poglavlja knjige je posvećeno razvoju njihovih spoznaja o tome. Imali su čak i projekcije društvenih pokreta koji će nastajati kao odgovor na klimatske promjene i tad su shvatili da moraju dati sve od sebe da ih spriječe u nastajanju i bujanju, kako bi održali svoj presveti poslovni model. Na temelju tih naprednih znanstveno utemeljenih spoznaja, ali i bogatog, godinama prikupljanog iskustva u poricanju utjecaja pušenja na zdravlje, stvoreni su mitovi i teorije zavjere o klimi, koji su mlazno pogonjeni gramzivošću. I danas su vrlo žive posljedice tog djelovanja, zapravo zavjere koja doista i postoji.
No, u jednom su momentu prestali glumiti da ama baš ništa ne znaju i rekli su - OK, klimatske promjene se događaju, uzrokuje ih čovjek, ali nisu baš tako strašne i mi ćemo svakog časa doživjeti tehnološki skok, nezamisliv u vrijeme kada smo saznali da se nešto dešava i onda ćemo sve spasiti u zadnji čas.
- Da. Radi se o narativu dostojnom Marvelovih superheroja, koji svoje supermoći zahvaljuju izranjanju iz nuklearnih reaktora, naftom ispunjenih bazena ili ugriza mutiranih pauka pa su sad tu da spase svijet. Ja, međutim, ne vjerujem u mesijanske supermoći prevladavajućeg socioekonomskog sustava, koji je doveo do ekološke krize i koji sad izmišlja svoje tehnooptimistične priče. Nimalo ne vjerujem da je ključ spasa u tom sustavu, koji se temelji na gramzivosti. Uostalom, taj sustav nam već desetljećima otvoreno laže, i to doslovno o svemu.
Spominje li se vodik u toj priči?
- Vodik je dio te priče, ali kod njega je ključna metoda dobivanja. Vodik nije isključivo samo dio naftaške priče, već je dijelom i dio iskrene potrage za održivim tehnološkim rješenjima i taj aspekt priče o vodiku treba podržati. Naravno, svi ozbiljni ljudi znaju da mi ne možemo čekati te tehnologije da se razviju, već uz njihov razvoj moramo iskoristiti to što sad imamo.
Dakle, ako će strategija išta napraviti, to mora biti kroz zeleni, a ne plavi vodik.
- Da. Iako će se nastaviti s guranjem plavog vodika, jer je i dalje 96 posto vodika zapravo sivi pa se plavi pojavljuje kao „čist“, iako je ustvari samo malo čišći od tog sivila. Mnogi ljudi, nažalost, nasjedaju na te fore, jer im se ne da i nemaju vremena za informiranje. Inicijatorica hrvatske strategije za vodik Ankica Kovač je napravila demonstracijsku punionicu na FSB-u i tamo su se stvarno punili ti auti. I sada vodi projekt vezan uz vodik kao odgovor na klimatske promjene, tako da njene napore treba podržati. No, da bismo imali automobile na vodik, potrebne su nam punionice po cijeloj zemlji, a za baterije ti treba samo struja.
No, baterije, na primjer, loše podnose niske temperature, a vodik nema taj problem.
- Točno.
I tu nije kraj nevoljama s baterijama.
- Problem s litijem je što ga ima malo, odnosno nemamo ga dovoljno za transformaciju cijelog (sadašnjeg) voznog parka. Pedeset posto svjetskih zaliha litija nalazi se u pustinji između Kolumbije i Perua. Osim toga, Kina je pokupovala sva ležišta litija, osim američkih, tako da tu postoji i svjetski monopol.
I to neće biti dovoljno?
- Neće. Litij je teško i reciklirati, iako naravno da i na tom polju ima dosta tehnoloških iskoraka.
O kojim točno postocima sadašnjeg voznog parka govorimo?
- Teško je procijeniti. Zato je vodik možda bolji za transport, gledajući njegova svojstva. Može dati veći energetski input u kratkom vremenu i za razliku od litija, vodik čini 95 posto atoma u svemiru. Jedan posto je helij, a 4 posto je sve ostalo. Vodik je čak i puno sigurniji od benzina.
No ima probleme. Osim spomenutih, on je nevidljiv i teško ga je "obojiti" mirisom. Ima nevidljivi plamen i možeš se ispeći bez da vidiš kamo treba bježati.
- Da, ali u usporedbi s benzinom je bolje prošao na testovima namjerne havarije rezervoara i zapaljenja auta. Benzinac se zapalio, a vodik je iscurio vertikalno uvis i ostavio neoštećen automobil. Benzin istječe u lokvama i može se raspršiti. No, ako se havarija dogodi u zatvorenom, to je drugo. Vodik neće brzo izaći i tada je opasan.
Znači, automobile na vodik ne treba garažirati?
- Nema nikakvog razloga da ih ne garažiramo. Ni benzinci u garaži ne smrde na benzin, ako je spremnik dobar. A spremnici za vodik jesu dobri.
Ali koliko su ti spremnici izdržljivi i neškodljivi za okolinu kada dotraju?
- Postoje brojni materijali koji se razmatraju i ogroman je fokus znanosti o materijalima upravo na njima, na temelju neotrovnih široko rasprostranjenih elemenata, kao što je aluminij, a ne kobalt ili lantanidi. Aluminijevi spojevi su neko vrijeme bili najperspektivniji, a dobar je i magnezij, kojega također imamo puno u dolomitnim stijenama. Magnezijev hidrid obično radi u obliku tableta i može se gotovo beskonačno reciklirati, jer ima dobra mehanička svojstva. Problem je što on vodik ispušta na 400 °C, a to je visoka temperatura, što znači da za to treba uložiti dosta energije. Dakle, danas ne postoji idealan materijal. Postoje pomaci, ali to je još daleko od rješenja. To su tehnologije koje će biti riješene, kao i gotovo svaka koju čovjek zamisli - pitanje je samo vremena kada će ući u primjenu. Stvar je u tome da nemamo puno vremena čekati, jer je klimatska kriza poodmakla i ne možemo si dozvoliti luksuz čekanja vodikovih i CCS tehnologija. Trebamo se okrenuti energetskoj efikasnosti. Mnoge stvari koje nam se prodaju, možda nam nisu tako potrebne. Možda možemo sjediti u zatvorenim prostorima i bolje se obući ili makar bolje izolirati vanjske terase zimi, umjesto da zimi sjedimo vani i da nam toplinu u šatorskim terasama održavaju grijalice čija je efikasnost oko 2 posto.
Puno se govorilo i o granulama vodika. O kakvim se tu materijalima radi?
- To su jako efikasni materijali, koji po jedinici volumena drže po tri puta više vodika od tekućeg vodika. I sâm sam se bavio njima. No, radi se o teškim i rijetkim metalima. Između njihovih atoma se smješta vodik. Efikasni su jer upijaju puno vodika, a njihova se svojstva mogu ugađati jako fino i kemijski jednostavno, odnosno može se namjestiti da otpuštaju ili primaju vodik pod točno određenim tlakom ili temperaturom. I tako praktički možeš čuvati pet litara vodika u maloj kapsulici. To je fantastično! Samo, problem je što se ti materijali baziraju na lantanidima, tj. rijetkim zemljama, čija se ležišta većinom nalaze u Sibiru i Kini. To su jako teški i skupi metali. Onda se tu povlače i pitanja radničkih prava ljudi koji pribavljaju te metale, kao i energetskog inputa za preradu ruda do kemijski čistih metala. Te metale moraš dobiti iz rude, a lantanidi se uglavnom nalaze pomiješani, kemijski su vrlo slični jedni drugima i moraju se separirati, što je energetski vrlo zahtjevno.
"Alpski ledenjaci su u principu gotovi, izbačeni su iz balansa" (FOTO: Ladislav Tomičić)
I opet imamo problem kao s kobaltom i litijem kod baterija, premda ih se u pravilu dobro može reciklirati.
- Da, ali ovdje moram spomenuti da postoje i baterije koje se baziraju na natriju, magneziju i kalciju, aluminiju. To se sve razmatra i istražuje.
Natrijske su, ako se ne varam, najveći konkurent litiju? Ali nešto se i ne čuje za njih.
- Tu, po meni, do izražaja dolazi opet politika u pozadini istraživanja. Opet postoje nekakvi interesi, koji oblikuju financiranje, a oni su trenutno usmjereni na litij. Mnoge firme ni ne razumiju da su istraživanja drukčijih baterijskih koncepata važna. Kad pitaš nekoga iz Rimac Automobila zašto dio istraživanja ne posvete drukčijim baterijskim konceptima, poput natrija, da npr. Rimac bude dio te priče, oni uopće ne razumiju da drukčije baterije mogu postojati. Oni naprosto kupuju litijeve baterije i slažu ih u te stackove, baterijske sustave, i ugrađuju ih u aute. U tom smislu, oni zapravo nemaju svoje baterije. No, to su sve živahna područja znanosti, stalno se otkrivaju nove stvari, ali u principu je težak korak između laboratorija i proizvodnje. Da budem iskren, i mi znanstvenici najviše volimo lijepu kemiju, dobivanje kemijski lijepih rezultata. Primjenu prepuštamo nekom drugom, jer nama se u principu ne da petljati s biznisom i industrijom. Mi želimo raditi lijepe eksperimente.
Kad smo kod lijepih eksperimenata, u SAD-u je postignut napredak vezan za "sveti gral energetike" - fuziju.
- To je zanimljivo. Do sada se o fuzijskoj energiji govorilo - sad će, samo što nije. I tako već 40 godina. Postoje jako vrijedna istraživanja na tom polju, uključujući i ona na zagrebačkom Institutu Ruđer Bošković tima pod vodstvom Tončija Tadića. Njegov tim je u nas definitivno najpozvaniji po pitanju fuzije.
Ako je tim znanstvenicima trebalo toliko vremena da upogone to "čudovište" koje se prostire na tri tisuće kvadrata...
- Da, to je ogromno.
Trebale su im godine da se mašina izgradi, pa da se zahukta...
- To je tehnološki užasno teško. Treba imati na umu da se fuzijom proizvode temperature od nekoliko milijuna stupnjeva Celzijevih, a nijedan materijal ne može izdržati više od par tisuća stupnjeva. Dakle, uz sve druge izazove koje treba prevladati kako bi se omogućila samoodrživa fuzija, treba osigurati efikasno hlađenje oko dijela koji se zagrijava na par milijuna stupnjeva. Ako su doista bilo što napravili, to je veliki tehnološki breakthrough.
Ali opet se vraćamo na ono pitanje - imamo li i vremena za to?
- Točno, i opet ponavljam da se, uz razvoj novih tehnologija, moramo osloniti na ovo što imamo, ali i moramo nastojati biti manje rastrošni.
Ispada da za ono što nam je pri ruci, za razvijene tehnologije, nemamo dovoljno novca da ih implementiramo dovoljno da naprave razliku i zamijene energetski guste "fosile". Solari su efikasni oko 30 posto, vjetroelektrane nešto više. Ali nemamo novca da od njih napravimo primarni izvor energije.
- Mislim da zapravo novca imamo, samo ga treba pametnije usmjeriti prema dugoročnoj dobrobiti čovječanstva. Na primjer, ogromna se sredstva i dalje troše na subvencije fosilnoj industriji, na oružje i ratove itd., velik novac se gubi u različitim financijskim špekulacijama... Mnogo bi se učinilo, čak bi možda i preokrenuli klimatske trendove kad bi se samo dio toga usmjerio prema radikalnoj implementaciji obnovljivih izvora
A za tehnologije koje obećavaju nemamo vremena da ih dočekamo.
- Da.
Dakle, nije dobro.
- Bilo bi super kad bismo rekli - OK, sad ćemo stati i za par desetljeća ćemo se prebaciti na efikasnije tehnologije. No, to tako ne ide.
Da se vratimo na par-nepar?
- Ali to ne možemo. Imamo to što imamo i moramo iskoristiti najbolje od ovih tehnologija koje imamo kako bismo spriječili najgori scenarij. A najgori scenariji su nam pred vratima. Već sada smo, kako rekoh, na više od +1°C u odnosu na predindustrijsko doba. Neke od tipping pointova smo prešli.
Koje?
- U kontaktu sam s glaciologinjom Valentinom Radić, koja je profesorica na Sveučilištu Britanske Kolumbije u Vancouveru. Ona je radila statistiku balansa 300.000 planinskih ledenjaka širom svijeta i njene spoznaje je odvode u depresiju, kao i mnoge znanstvenike koji se bave drugim posljedicama klimatske krize. Alpski ledenjaci su u principu gotovi, izbačeni su iz balansa, ali ne samo oni. A planinski ledenjaci su najveći spremnik pitke vode na svijetu, napajaju i podzemne tokove i rijeke.
Ovo što govorite me podsjetilo na nedavno stavljanje vode na burzu.
- To je jedan od velikih problema. Definitivno neke stvari ne bi trebale biti na tržištu, barem ne na taj način.
U polarne ledenjake češće gledamo u kontekstu klime. Često se koriste fotografije polarnih medvjeda na sve manjim santama leda, a zaboravljamo da vodoopskrba gradova u komšiluku ovisi o ledu na planinama.
- I to je jedan od glavnih problema klimatskih promjena. Kad se priča o njima, priča se o nekim udaljenim stvarima. No koliko ljudi viđa ledenjake? Nekolicina ljudi koji idu na skijanje. Većina zna da se oni nalaze negdje u visokim planinama i koga briga za njih. Dio ljudi se sjeća iz škole da stvaraju rijeke, ali zapravo ih nismo svjesni. Polarne kape znamo samo iz dokumentaraca. Isto je s dizanjem razine mora. Opet neki udaljeni ljudi na udaljenim otocima tonu i mi ih na mahove sažalijevamo, ali ih zapravo nismo svjesni. I to je psihološki fenomen, na fundamentalnoj razini naše psihe, ugrađen u naše mozgove: ako nešto nije u našoj neposrednoj okolini, zapravo nas nije briga. Zato je jako važan bio taj pokret srednjoškolaca koji su istupili i rekli - mi smo tu i mi ćemo osjetiti posljedice vašeg djelovanja. Osjetljivi smo na djecu, naročito kad su to naša djeca. Kada vidimo našu kćerku koja će živjeti u 2050. godini, u svijetu u kojem će bjesniti ratovi za osnovne resurse, koja će biti klimatska izbjeglica... mislim da ne možemo biti ravnodušni prema takvoj perspektivi naše djece. I to nisu jedine nepravde vezane za klimu, koje su na fundamentalnoj razini utemeljene na našoj psihi. Mi u Europi zamišljamo da ćemo voziti električne aute i da će istovremeno, doduše, biti tamo i neki crnac koji će umirati u rastućoj pustinji... Ali koga briga za njega? Jedna od tih nepravdi je i tzv. BECCS scenarij - bioenergija plus hvatanje i pohrana ugljika (CCS). On podrazumijeva uzgajanje monokultura namijenjenih za biogoriva na zemljištima globalnog juga, a mi ćemo ovdje raditi postrojenja za CCS. To je teški kolonijalizam, jer se opet od globalnog juga očekuje prilagodba kako bismo mi nastavili udobno živjeti.
Kada govorimo o CCS-u, postoji linija argumentacije prema kojoj mi bez njega nemamo šanse. U Hrvatskoj postoji 400 industrijskih žarišta koja su kandidati za CCS, a na šume se ne možemo osloniti upravo zbog klime, odnosno visokih temperatura i oluja. Par godina za redom smo u vijestima mogli čitati kako su šume posađene ciljano zbog carbon offseta, odnosno smanjenja emisija, izgorjele. Ljetos se to dogodilo u Španjolskoj. Dva zastrašujuća požara izazvala je upravo firma koja sadi te šume, Land Life iz Nizozemske.
- Djelomično bih se mogao složiti da nam je CCS potreban, ali ta tehnologija nije na razini koju bismo mi željeli. Neku CCS tehnologiju sada imamo, a nužnost trenutka je da se njome koristimo uz sve ostale sada raspoložive tehnologije. Ali to je sve malo. Island se hvalio da su postavili veliki CCS sistem koji usisava puno CO2 i onda je netko samo preračunao te količine u emisije automobila. Ispostavilo se da se radi o ekvivaklentu emisija 15.000 automobila, što je naravno neznatno.
Da li gledate vodik kao rješenje za široku potrošnju, primjerice kod osobnih automobila, ili kao na rješenje za industrijska postrojenja?
- Prvenstveno za promet i napajanje gradova kroz velike elektrane u okolici ili kroz potpuno decentralizirane elektrane. Svaka zgrada bi mogla biti samostalna energetska jedinica, s vlastitim izvorima obnovljive energije, elektrolizatorima i spremnicima za vodik. Trebale bi biti umrežene, tako da, ako nešto ne funkcionira, mogu povući od druge zgrade. To je važno i sa sigurnosnog aspekta, jer su velike elektrane u slučaju napada uvijek strateški cilj, način da se neko društvo onesposobi.
Ta centralizacija je minus za nuklearne elektrane, koje su čišće u odnosu na fosilnu energiju.
- Da, iako je pitanje koliko su nuklearne elektrane ukupno čišće. Taj uran se isto mora dobiti, ležišta su uglavnom u Africi, a prerada i obogaćivanje urana su energetski zahtjevni procesi. Ako se želi pošteno promatrati neki energetski sustav mora se promatrati cijeli njegov životni ciklus - od dobivanja sirovine do odlaganja. To je zahtjevno, ali i time se ljudi isto bave.
Dakle, kakav je vaš sud o roza vodiku, koji se dobiva elektrolizom pogonjenom nuklearnom energijom?
- U odnosu na plavi i sivi to je prihvatljivije, ali opet je pitanje koliko nam je to dalje potrebno. Nuklearnu energiju još uvijek koristimo za bazično napajanje mreže. Francuska temelji svoj sustav na nuklearkama, a mi imamo pola nuklearke i razmišljamo o drugom bloku. Ja definitivno nisam zagovornik nuklearne energije jer se ruda mora dobiti, a uran obogatiti i pitanje je koliko se energije dobije u odnosu na dobiveno. Zbog porijekla goriva, nuklearna energija je duboko kolonijalna. I ponovo su tu i radnička prava i odlaganje otpada. Ali npr. u Plominu bih radije vidio nuklearnu elektranu nego elektranu na ugljen, jer je to manje zlo. S tim da se tu moram ograditi - ovo je moje mišljenje, a pitanje je primjerenije za energetičare.
Rat u Ukrajini je Njemačku doveo u paradoksalnu poziciju da se vrati termoelektranama, dok su im nuklearke, pogašene nakon Fukushime, ostale van funkcije.
- Da, to bi trebalo biti privremeno, dok ne izgrade terminale za ukapljeni plin. A to je opet ogromna investicija i produženje ovisnosti o fosilnim gorivima, zbog čega fosilna industrija Sjeverne Amerike trlja ruke... Amerikancima je ovaj rat stvarno sjeo k'o budali šamar. Kad gledaš sve ovo što se događa, uključujući klimatske trendove, teško je biti optimističan. Zapravo se čini da je sve posloženo tako da se u nama duboko usadi osjećaj bespomoćnosti. Upravo je zato optimizam najjače sredstvo u suočavanju s klimatskom krizom i krizom bioraznolikosti. Usprkos svim negativnim trendovima, često poražavajućim rezultatima globalnih pregovora, klimatska kriza je iznjedrila i vrlo jak pokret na svim razinama društva. Zahtjevi za promjenom sustava su glasni i ne utišavaju se, a i ti zahtjevi donose rezultate. Možda mali, možda spori, ali pozitivni koraci se ipak događaju, i to ne samo na razini homogenizacije klimatskog pokreta, nego su i pod njegovim jakim i stalnim pritiskom počele popuštati i institucionalne barijere, prečesto pod jakim utjecajem fosilnih lobista. Svjedočimo pozitivnim odlukama na najvišoj razini. Na zadnjem klimatskom COP-u, održanom u Egiptu, donesena je odluka da bogate zemlje globalnog sjevera moraju isplaćivati naknade za ekološku štetu nanesenu globalnom jugu. Na COP-u o bioraznolikosti, održanom u Montrealu, donesen je vrlo snažan i pozitivan okvirni sporazum. Unatoč svojim manjkavostima, te sporazume treba pozdraviti i treba zahtijevati njihovu provedbu. Siguran sam da će globalni ekološki pokret i na tom polju odigrati vrlo važnu ulogu. Ovdje doslovno vrijedi parola: jedan svijet, jedna borba!
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić
Intervju s gospodinom Biliškovim je zanimljiv i potvrđuje nekoliko, po meni istinitih teza koje se pogrešno svrstavaju u teorije zavjera. Biliškov je jak u svom znanstvenom području ali očito sasvim prosječan kad je riječ o politici. Pa naprimjer izjavljuje: "... A to je ogromna investicija i produženje ovisnosti o fosilnim gorivima, zbog čega fosilna industrija Sjeverne Amerike trlja ruke... Amerikancima je ovaj rat stvarno sjeo ko budali šamar....". On očito misli da je rat u Ukrajini događaj neovisan o željama i mogućnostima USA da ga izazove i od njega profitira što dokazuje da su i znanstvenici obični ljudi i da im se izvan područja njihovog istraživanja može prodavati rog za svijeću kao i ostalima. Druga zabluda je pretpostavka o snazi "klimatskog pokreta" i njegovoj mogućnosti da utiče na industrijske i društvene promjene. Taj pokret je krenuo od znanstvenika koji su ukazali na problem a onda su ga preuzeli političari i s njima povezan kapital i pretvorili ga u još jednu štampariju novaca za odabrane i umrežene interese koje osnovni problem i njegovo tješenje zanima samo ako je za njih profitabilno. Koliko su pri tom spremni manipulirati javnost najbolje pokazuje njihov izbor tada 17 godišnje djevojke Grete kao lica i ikone "klimatskog pokreta".
Treću zabludu kod Biliškova vidim u njegovom profesionalnom stavu da znanost uz dovoljno vremena može pronači rješenje koje će omogućit da "vuci budu siti a sve ovce na broju". U našem slučaju to bi značilo pronalazak tehnologije koja bi omogućila nastavak rasta životnog standarda sve većeg broja stanovnika naše planete uz očuvanje profitnih stopa u industriji koja istovremeno provodi radikalnu enegetsku transformaciju na tehnologiju koju još nismo otkrili... Koliko je to racionalno očekivati? Po meni je to optimizam bez pokrića, vrlo slčan situaciji da uzmete balu svile i nožice pa skočite s nebodera u nadi da će te u padu napravit padobran i meko se prizemljit. I da vam prilikom skoka koncept padobrana i njegova fizikalna načela nisu poznata nego ih tek trebate otkriti....
Meni je očito da je klimatska kriza tek jedna od posljedica postojećeg proizvodnog i društvenog modela upravljanja i da se rješenje ne može pronać unutar modela koji je krizu i proizveo. Rješenje je u novom modelu a to neće bit bezbolno i da bi bilo univerzalno prihvaćeno a ne nametnuto, što ne bi bilo provedivo ni održivo, moraju se uzeti u obzir interesi svih. Ako postoji put naprijed on ide preko multipolarnog svjetskog poretka....