„Mi smo na neki način bili progonjeni od vlasti, a na drugoj nam je strani sve albume Pankrta financirala ZKP, Založba kaset in plošč RTV Ljubljana, što je zbilja čudno... Danas nitko više ne ulaže na kulturnom i državnom nivou u pop i rock-kulturu“, reći će nam Petar Lovšin, pjevač i frontmen legendarnih Pankrta, prve punk-rock grupe iza Željezne zavjese. U velikom intervjuu, Lovšin, iza kojeg je i karijera prvog slovenskog pornografa, za Lupigu će govoriti o počecima punk scene i Pankrta, o kulturi konzumacije, pornografiji, ali i današnjoj glazbenoj sceni, zaključivši da se jake pjesme više ne „vrte“.

Legendu regionalne glazbene scene, Petra Lovšina za razgovor smo uhvatili u Zagrebu, gdje je stigao kako bi u Književnom utorku kluba Booksa predstavio svoju knjigu 'Moj pogled na svijet', a nekoliko dana kasnije održao i povratnički koncert Pankrta u KSET-u. Naslov knjige pokriva njegov pjesnički opus od 1977. godine, kad su nastali Pankrti (slov. kopilad), prva punk-rock grupa iza Željezne zavjese, sve do danas, kad održavaju treći val povratničkih koncerata. Osvrnuo se na bogatu karijeru od punih 37 godina u sklopu koje je često posjećivao Zagreb, ali i snimao albume na Jamajci, družio se s članovima Sex Pistolsa, Vibratorsa i Angelic Upstartsa.

"Nitko od medija neće investirati u slovensku rock-produkciju" (FOTO: Booksa)

Prema vjetrovima koje smo dobivali iz slovenske književnosti proteklih godina, kvart iz kojeg je dolazilo ponajviše odjeka bile su Fužine. No, kako stvari stoje u Vašem Kodeljevu, u kojem je nastala grupa i ujedno sama poetika? 

- U tom kvartu sam i dalje. Vratio sam se, nakon dugo godina. To je sasvim drukčije okruženje od Fužina; kvart srednjeg sloja, kakvi smo bili i sami. Ljepuškast, slovenski, ali bez glamura. I danas mi se sviđa, u njemu je stadion Slovana, nogometnog i rukometnog kluba. Nismo bili jedina grupa, uz nas su bili i punk-rock bend Buldogi. Znam da je, kasnije, moja suučenica bila majka jednog poznatog slovenskog repera. Uglavnom, ima nešto muzičarsko u tom kvartu. Ali, to je New Jersey, nije to njujorški otkačeni životni stil, najčešće su kuće s manjom okućnicom, u kojima prosječni Slovenac voli živjeti.

Naslov Vašeg albuma 'Dolgcajt' zvuči tako poetično, ali istovremeno otkriva pozadinu jednog vremena koje je s jedne strane bilo možda i dosadno, ali s druge i totalitarno. A danas, čini li se da je današnje vrijeme čak i totalitarnije?

- Možda, jer tad je bila na vlasti jedna partija i njena grupa ljudi koji su bilo dobro organizirani, ali – bar se tako čini – nisu radili samo za sebe. Radili su sigurno i za sebe, ali ne samo za sebe. Ove nove vlasti rade direktno i samo za sebe i zbog toga su, jer je u pitanju neki novi trend – patnje za parama – puno otrovniji od onog nekadašnje vlasti. Možda sad izgleda sve šareno ali, na kraju krajeva, najviše zabave prosječni ljudi imaju u odlasku u shopping-centar jednom na tjedan. Ima puno više lokala i svega, svugdje se čuje muzika. Ali nekad, kad bismo čuli muziku u lokalu svi su počeli da plešu, sve se integriralo, sad je sve to samo – mimoilazno... Tako da je ova kultura konzumacije, zbog toga da se troši, na jednoj strani sigurno dosta dosadna nekome tko nije u tom điru, a polako i opasna, jer dolazi do zbilja velikih razlika.

Kako objašnjavate da danas nema puno punk-bendova među studentima, je li to zato što studenti nemaju slobodno vrijeme koje bi utrošili u grupni rad? Školarine više nisu besplatne... 

- Na neku foru ima ovih koji imaju neke punk-ambicije, ali su to više reperi, društveno su orijentirani... I nemaju takav utjecaj kao što je imao punk, to sigurno.

Kod mladih generacija u Sloveniji primijetit će se pojava jedne potrebe da istražuju kulturu Jugoslavije, posebno onih rođenih osamdesetih godina, pa čak da se bave time i znanstveno.

- Vrlo interesantno je to, jer to najviše govori o njihovim romantičnim pobudama i podrazumijevanju nekadašnje stvarnosti – što i nije loše. Kad nekako pogledaš unatrag, bilo je puno više romantičnih stvari nego li ih je sad.

Tijekom tribine u Booksi, dosta su Vas provocirali oko nagrade Sedam sekretara SKOJ-a, koja nosi svoj simbolički teret, ali se zaboravlja da je država puno novaca ulagala u kulturu mladih, dok se danas jedino mediji bave time, ali tako – što stvaraju instant-zvijezde. Ta nagrada bila je neko jamstvo da ćeš imati toliko i toliko koncerata kroz godinu, jel je? 

- Tu je nagradu dodjeljivao Savez socijalističke omladine Zagreba, ali je bila prije svega, u principu, najviša nagrada za kulturni rad mladih... i, sigurno, nekad se investiralo u to. Mi smo bili na neki način progonjeni od vlasti, a na drugoj nam je strani sve albume Pankrta financirala ZKP, Založba kaset in plošč RTV Ljubljana, što je zbilja čudno... Danas nitko više ne ulaže na kulturnom i državnom nivou u pop i rock-kulturu.

Pankrti 1978. godine (FOTO: Vojko Flegar)

A na sceni ima jako puno mladih i zagriženih bendova i usprkos tome što sami moraju ulagati, scena je jača nego ikad. Imaš li neku povratnu informaciju? 

- Pa, jest... ali problem je to, barem u Sloveniji – mislim da je Hrvatska zasad u boljoj situaciji – što je kod nas više od polovice radio-stanica privatizirano i najveći utjecaj ima novac iz Njemačke, a vrti se ono što Nijemci nalažu da se vrti kako bi se vratila autorska prava. Vrlo perverzna situacija i nitko od medija neće investirati u slovensku rock-produkciju. 

Situacija je kod nas vrlo slična, već što je novi vlasnik nekadašnjega Radija 101, njemački. Ali je činjenica i da bendovi koji sviraju ulažu jako puno novca u to, ali da ne gledaju samo na lokalno tržište već da puno nastupaju i po inozemstvu.

- Kod nas ima bendova, kao što je Elvis Jackson, koji sviraju vani. Ali i u Hrvatskoj, ja ne vidim bend kao što je, moj drug Johnny Štulić, koji je imao Azru i sa singlom je napravio hit koji je bio uspješan u cijeloj Jugi. To nije bio klasičan pop, sad ih ne bi vrtio nitko, jer su bili preotkačeni. Dok su tad bili hitovi na radiju ili još puno njih, Film ili Električni orgazam, da ne kažem – Prljavci... To su bile vrlo jake pjesme, koje se danas toliko ne vrte.

Vaš se koncert na izložbi ilustratora Mirka Ilića iz 1977. godine smatra službenim početkom novog vala u Jugoslaviji.

- Mirko Ilić je poslije otišao u New York, gdje je puno napravio i postigao. Susreli smo se na reunionu Pankrta, povodom kojeg smo svirali po bivšoj Jugi, i to u SKC-u gdje je imao izložbu. Bili su projicirani njegovi radovi. Bilo mi je neobično drago jer je on artista svjetskog značaja, a od susreta koji se odigrao poslije 30 godina, kao da nije prošlo ni pola godine.

Kako se izbrusio Vaš stil pjevanja na slovenskom, bili ste prvi slovenski bend kojem to nitko nije zamjerao, niti je prigovarao da vas se neće razumjeti?

- Ne, zbilja nismo o tome razmišljali. Mi smo bili u studiju i doslovno živjeli tamo, a ja ni sam nisam razumio Micka Jaggera, pola toga ga nisam razumio. Mislim da je u rock and rollu bitnije od aranžmana neki refren i nekakva OK poruka na jednom emocionalnom nivou. Emocija treba da prođe kao glas, gitara i tekst, a onda sve zajedno... Ne čuješ što tekst točno priča, ali ga osjećaš.

"Ni sam nisam razumio Micka Jaggera, pola toga ga nisam razumio" (FOTO: Booksa)

Kako je došlo do toga da su vas Buldožeri protežirali, spominjete da su vam pri prvim koncertima puno pomagali, posuđivali opremu i slično? 

- Za prvi koncert nam je to radio Gregor Strniša iz Belih vrana. Ali vrlo brzo poslije smo se udružili s Buldožerima i radili smo nekoliko koncerata zajedno... Na naš već treći koncert, koji smo imali u Beogradu, bubnjar je zaspao na vlak – a ne znam gdje je završio gitarist – uzeli smo bubnjara iz Buldožera i klavijaturista, tako da smo zbilja to odradili. I Borut Činč, klavijaturist, je više puta svirao s nama. Vrlo brzo smo se skompali, bili smo na istoj valnoj duljini. Premda su oni bili drukčiji tip muzike, kao stari rock, ono Frank Zappa, ipak su shvatili – a mi smo ih držali svojim uzorima – da smo mi na neki način njihovi nasljednici...

Tu ste mentorsku uslugu poslije prenijeli na Trobecove krušne peći? Kako su njih doživljavali u Sloveniji?

- Na hrvatskom tržištu Trobeci su nam baš bili frendovi. U Sloveniji sam to napravio s Big Foot Mama, koji su u početku bili vrlo malen bend, a nakon što su počeli sa mnom, postali su jedni od najvećih. Mislim da je Trobece otpočetka slovenska publika prihvaćala kao provokaciju, no oni i nisu bili baš komercijalni. Nije bilo nekih problema.

U kojem je pogledu na Vaš opus zapravo utjecala književnost, ipak ste diplomirali i to iz pornografije?

- Moje književni veze, odnosno ono što sam čitao i zašto sam počeo pisat tekstove, to je duga priča... Za mene su Chuck Berry i Rolling Stones bili značajni kao i Bob Dylan, kao Puškin i Bukowski. U literaturi sam posebno cijenio kinesku liriku. Ono što najviše cijenim u literaturi bi bilo ono što je najbliže rock poeziji, pa u prošlom stoljeću to jest vrhunac jedne estetike umjetnosti. Uz to ide i Bukowski. Ili oni koji su bili njezini prvi pradjedovi, Baudelaire ili Puškin, koji su provocirali na jedan način, a na drugi način bili strašno emocionalni.

U Vašoj je poeziji prisutan jedan spektar erosa, koji se vuče i na vaše vanknjiževne interese, a to je pornografija. Pa i odnos ljubavi i politike.

- Mislim da je najznačajnija tema u popu i rocku, ljubav i erotika i da je to, nekad kao u slučaju Leonarda Cohena, koji je vrlo jak i snažan, na mene utjecalo, makar ga nisam uvijek razumio. Odnos između ljubavi, religije i politike zapravo spada u domenu graničnih razmišljanja – uvijek pomalo i opasnih, ali zato – više interesantnih...

Od koga je bend nabavio prvu električnu gitaru?

- Ne znam za gitariste, ali znam da sam nakon prvog koncerta išao u London i basistu nabavio jednu kopiju Rickenbackera. Išao sam pogledati londonsku punk-scenu i nabavio sam to... Mislim da su gitaristi imali svoje. Tamo je bilo tržište gitara. Poslije znam da je Dule Žiberna svoju prvu ozbiljnu gitaru – Gibson Les Paul – kupio direktno iz Amerike. Došla je brodom.

"Odnos između ljubavi, religije i politike zapravo spada u domenu graničnih razmišljanja – uvijek pomalo i opasnih, ali zato – više interesantnih" (FOTO: Booksa)

Prilikom posjeta svijetu Sohoa, kakav ste stekli dojam o punku, je li već onda bilo jasno da se iza toga skriva jedna fashion-priča, Vivienne Westwood? 

- Ja još sad ne poznajem baš Vivienne Westwood, ne znam tko je to točno. Mislim da su to kao fashion isforsirali mediji. Malo je provocirao i Malcolm McLaren, a zato se na kraju totalno razišao sa Sex Pistolsima. Ja sam upoznao gotovo sve glavne aktere punka – od Ramonesa do Sex Pistolsa i Stranglersa, osim možda The Clasha, ali i Vibratorsa i Angelic Upstartsa. Sa svima smo svirali nakon upoznavanja, kao ljudi s ljudima. Čak i s Nickom Caveom. Nikakvog glamura nije tu bilo. Zato sam siguran da je to bio možda zajebanstki pokret, ali zacijelo ne isprovociran iz modnog svijeta. To su uradili drugi. 

Što se tiče naziva, ime Pankrti je bilo neprihvatljivo... Koliko je bitan za profilaciju benda, njegov čovjek izvana, Gregor Tomc?

- Da, naše je ime bilo provokativno... Gregor je vrlo bitan, s njim sam osnovao bend. S tim da sam ja dobio zadaću da okupim momke, on je izmislio ime, i išao u London po ploče da skinemo materijal. Bio nam je menadžer i pisac tekstova. Tako da je jedan od najbitnijih ljudi u Pankrtima.

Mnogi slovenski bendovi su imali vanjskog suradnika, koji je bend promatrao sa strane. Istu stvar imao je poslije i Laibach.

- Mislim da je to uvijek dobro. Kod Sex Pistolsa to je bio Malcolm McLaren, svi su imali jednog čovjeka, i Beatlesi i Rolling Stonesi, možda i ekonomski, ali Stonesi na početku i producentski, a to je bio Andrew Loog Oldham. Svi su radili i na imidžu i dizajnu. Slično je bilo kod nas, da cijeli imidž benda, dizajn fotki i dizajn benda, radi čovjek koji stoji malo sa strane, jer može više da vidi sa strane.

Kao jedno od bitnih imena vezanih za vaš bend, Vaš je prijatelj, glasnogovornik Laibacha, filozof Petar Mlakar. Je li veza punka i filozofije u etici i politici?

- Da, Pero Mlakar je počeo kao punk-pjesnik, svoje je prve pjesme objavljivao u Problemima. Poslije je bio vezan s nama... Tomc je imao bend – Bombe, dosta jak u heavy-metal sceni, svi smo se osamostalili kasnije, a s Perom i Gregorom i dalje puno surađujem. 

Radio Študent je bio medij koji vam je davao podršku, a i profilirao vas da se počnete i sami baviti novinarstvom, iako ste rekli da ste počeli kao poljoprivredni novinar. Kasnije ste postali i urednik…

- Bio sam urednik časopisa 'Private', najveće porno-revije na svijetu, iz Danske. 

Znam. Čitao sam. 

- Dobili smo licencu za Jugoslaviju. Isto provokacija, ali na neki način i zajebancija. Diplomirao sam iz pornografije, a kako sam radio u novinskoj kući Delo, otvaralo se društvo i htjeli su vidjeti da li će tabu-tema proći kao biznis.

"Koja je Koja – kurac... Svatko zna tko je Koja, super basista i – to je to" (FOTO: Booksa)

A kako je jedan punker pomirio svoju savjest s činjenicom da ta industrija uglavnom počiva na iskorištavanju žena?

- Prošao sam mnoga snimanja i mislim da o tome nema govora – više muške iskorištavaju. Jer muški trebaju baš da rade. Bio sam producent više snimanja, muški – kad mu dođe, onda mora još jednom, pa još jednom, i onda za njega to postane muka. Sad je sve drukčije, jer imaš tablete, no prije 25 godina to nije bilo baš tako lako.

Na albumu „Državni ljubimci“ provlače se motivi otvoreno opscenog karaktera. Osim bazičnog rock n rolla, pojavljuju se aranžmani s tu i tamo nekim saksofonom, ali ste odoljeli u kontekstu novog vala otići u smjeru post-punka ili nečega. Što vam je tu smrdilo da niste to preuzeli? 

- Mi smo ipak bili rock and roll band. Nismo bili ni industrijski rock, ni alter totalni, punk koji je izišao iz rock n rolla i vraćao se u rock. Imali smo varijante s više akustike, malo orgulja, malo hammonda i malo saksofona, ali sve u domeni rock n rolla. 

Je li Vas povrijedilo kad je u dokumentarcu „Dolgcajt: Glazba je umjetnost vremena“ Dušan Kojić-Koja izjavio da Pankrti nisu bili punk-band?

- Ne, Koja je Koja – kurac... Svatko zna tko je Koja, super basista i – to je to! To on može misliti, ali se sjećam kad smo svirali drugi put u Beogradu. Išao sam u armiju na putu za Bar, njegova nam je grupa bila predgrupa. Bili su sjajni, ali ih nitko nije baš jebao. Mi smo došli, kao, „Šta sad? Mi ne možemo ovako odsvirat...“, ali nama je bilo 1.500 ljudi, sve popunjeno. Totalna ludnica! I, mislim da su svi ovi jazzeri pomalo ljubomorni na rockere. 

Vaš je bubnjar Slavc Colnarič ljetos dao intervju za Mladinu, koji ga predstavlja kao veterana koji je istrčao maraton, koji je u braku od trenutka nastanka benda, dakle, 37 godina... Isto, i vi ste sa svojom partnericom, Johnny Rotten je obiteljski čovjek. Punk se obično povezuje kao napad na temeljne vrijednosti, Crkve i države, uz koje je jedno i obitelj... 

- Nikada. Osim što su Ramonesi napravili pjesmu „We Are Happy Family“, mislim da je obitelj od svih institucija, ona najbitnija; sigurno to nije država, a još manje Crkva! Obitelj je najviše punkerska od svega.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Booksa