Otto Reiter austrijski je filmski kritičar s višedesetljetnim stažom u austrijskim dnevnim, ali i međunarodnim medijima, kao što su, između ostalih, Die Presse, Der Standard, Radio Ö1, BBC, Screen International ili Moving Pictures. Kao festivalski programer i kustos posebnih programa po festivalima i kinotečnim ustanovama ostavio je dubok trag ne samo u rodnoj Austriji, nego i u Istočnoj Europi. Slovi za jednog od najboljih poznavatelja istočnoeuropske kinematografije u Austriji, posebno one koja dolazi iz bivše Čehoslovačke i bivše Jugoslavije.

Nakon više od četvrt stoljeća nedavno je ponovno posjetio Zagreb, kao član žirija Subversive Festivala. Reiter se služi hrvatskim jezikom bolje nego mi njemačkim, pa razgovor teče na "neutralnom terenu", što će reći na engleskom. 

Otto Reiter (FOTO: Lupiga.Com)

Dakle, nakon uistinu puno godina ponovno ste bili u Zagrebu. Kakvi su vaši dojmovi o gradu? Primjećujete li nekakve promjene?

- Posljednji put sam bio ovdje prije više od dvadeset godina, za vrijeme rata, neke 1992. ili 1993. godine. Ostao sam samo dva dana, odsjeo sam u jednom hotelu u centru i jedino što sam zapravo vidio bio je Jadran Film. Sastao sam se s jednim od producenata i razgovarali smo o filmovima. U to vrijeme sam pripremao retrospektivu "Zbogom, Jugoslavija" za festival Viennale. Imao sam i jedan sastanak s ministrom kulture na koji sam morao otići. Po ugođaju me je Ministarstvo podsjetilo na neku središnju policijsku stanicu. Ispitivali su me koje su mi namjere, što želim napraviti ... Malo mi je sve to bilo čudno, s obzirom da sam s Jadran Filmom već bio uspostavio suradnju, čak su mi dostavili potrebnu opremu za gledanje filmova s vrpce u moj hotel, jer sam, kao, morao pogledati najvažniji hrvatski film svih vremena, što su po njima bili Vrdoljakovi „Glembajevi“, a Antun Vrdoljak je po njima bio najbolji i najveći redatelj. Istu priču sam čuo i u ministarstvu. Rekao sam im da je riječ o relativno zanimljivoj, raskošno produciranoj povijesnoj drami, ali da to nije fokus retrospektive koju pripremam, već da tražim filmove koji pokazuju ili makar nagovještavaju što će se u skorijoj budućnosti dogoditi s Jugoslavijom, neke filmove koji slute raspad i krvave ratove. Ukratko, od tadašnjeg Zagreba sam vidio samo Jadran Film, Ministarstvo kulture i svoj hotel. 

A onda su se stvari zakomplicirale ...

- Kasnije, kada sam se vratio u Beč, dobio sam službeno pismo u kojem je stajalo kako mi se izričito zabranjuje da prikažem ijedan hrvatski film. Krsto Papić i Zrinko Ogresta su već bili pozvani, njihove filmove sam uvrstio u retrospektivu. Nisu mogli doći, ispričali su mi se, možda su se čak i nečega bojali. Onda sam napravio nešto što nikada prije toga nisam - provjerio sam rezolucije Ujedinjenih naroda, odnosno ima li u njima nešto što se odnosilo na bojkot hrvatskih ili jugoslavenskih filmova. Ničeg sličnog nije bilo, što sam i odgovorio pismeno. Oni, pak, na to nisu odgovorili, a ja sam bez njihove dozvole svejedno složio retrospektivu kakvu sam htio, nažalost bez prisustva svih gostiju koje sam želio pozvati. Zanimljivo, mislio sam da ću problema zapravo imati u Srbiji, ali tamo su bili izuzetno susretljivi, nisu imali nikakve primjedbe i puno su mi pomogli. A očekivao sam obratno.

Kakvi su vam dojmovi o festivalu na kojem ste bili jedan od troje članova žirija? Mislim na filmove, misiju festivala, festival sam po sebi ...

- Prvo, ideja festivala je sjajna. Ovo je bilo već dvanaesto izdanje i to je već uhodano u smislu organizacije i rekao bih ukorijenjeno u kulturnom životu grada. Drago mi je da sam bio dio te priče i da takvo nešto postoji. Tim više što je i ovo mjesto na kojem sada sjedimo, Kino Europa, u opasnosti. Rekli su mi da se kino zatvara, što je šteta jer je riječ o predivnom starom gradskom kinu koje demonstrira pobunjenički i umjetnički duh. Tko zna što će od te zbrke na kraju ispasti ... Što se festivalskog filmskog programa tiče, selektori Dina Pokrajac i Dragan Rubeša su napravili izuzetan izbor. Retrospektiva Agnes Varde bila je odlična, zanimljivo je bilo i podsjetiti se na filmove Jonathana Mekasa. I filmovi u konkurenciji su također sjajno odabrani. Ja sam se kao član žirija suočavao s ozbiljnim izazovima, ali zato je publika imala prilike vidjeti uistinu puno toga zanimljivog, hrabrog, buntovničkog i umjetničkog. Neke slike i isječke iz filmova ću još dugo pamtiti, jer oni spajaju prošlost, sadašnjost i budućnost.

Pobjednički film u dugometražnoj konkurenciji na ovogodišnjem Subversiveu

Dugo se bavite filmskom kritikom i programskom selekcijom za filmske festivale, već više od 30 godina. Jeste li primijetili nekakve značajne promjene u našem poslu za to vrijeme?

- Dosta toga se promijenilo, svakako. Iz mog kuta najočitija promjena je to što više nema tolike potrebe za stalnim putovanjem. Kada sam počeo programirati za Viennale, radnu godinu sam započinjao svakog siječnja na festivalu u New Delhiju, a završavao u prosincu u Fortalezi, u Brazilu. Između ta dva festivala bilo ih je još više od 20 na svim krajevima svijeta. U to doba nije puno ljudi znalo za sve te festivale i filmove koji su tamo bili prikazivani, čak se ni katalozi nisu razmjenjivali među festivalima. Netko bi morao otići osobno na ta neka razna mjesta. U to doba sam čak ponekad osobno nosio kopije nekih austrijskih filmova na te "egzotične" festivale. Sada je sve moguće napraviti na internetu s nekoliko klikova, pošalju ti zaključani link i šifru. Pomalo se u svemu tome gubi socijalni moment ... Naravno, nemojte me krivo shvatiti, ni u kojem slučaju nisam protivnik digitalizacije, internet je sam po sebi genijalan pronalazak, najveći još od Gutenberga i tiska, ali je, kao i s drugim stvarima, presudno kako to koristiti. U našem poslu internet je svakako važan alat koji pojednostavljuje stvari, ali ponekad mi zaista nedostaju putovanja, otkrivanja novih mjesta i konteksta u kojem gledam neke filmove.

Za nas je posebno zanimljivo to što Vas posebno zanimaju filmovi iz ovih krajeva. Već smo se dotaknuli te čuvene retrospektive na Viennaleu. Jeste li se za jugoslavenski film zainteresirali još ranije ili je interes za jugoslavensku i post-jugoslavensku kinematografiju zapravo posljedica pripremanja te retrospektive?

- Ne, to datira još od ranije i zapravo je to nekako prirodno imajući u vidu da je Jugoslavija u to doba Austriji bila susjedna zemlja. Isti slučaj je i s mojim interesom za čehoslovačku, odnosno češku i slovačku kinematografiju. Recimo, Bratislava je samo šezdesetak kilometara udaljena od Beča, ali sam ja bio jedini ili jedan od rijetkih koji su tamo redovno odlazili, još od studentskih dana. Tamo je postojala nekakva scena, kinoklubaška, kasnije i festivalska, tamo sam upoznao mnoge drage ljude, svoje prijatelje, stekao vrijedne kontakte, moji prijatelji i znanci iz studentskih dana su danas na važnim položajima u filmskom centru, direktori festivala, pa sam u posljednjih dvadesetak godina relativno često tamo išao u žirije, ne zato što sam najbolji u svom poslu, nego zato što sam relativno blizu, pa me nije teško dovesti, a i redovito sam pratio kako se stvari razvijaju. Manje-više isto vrijedi i za Jugoslaviju. U Austriji je postojala nekakva blokada, odnosno bolje rečeno zazor prema filmovima koji su dolazili iz Jugoslavije, i tu ne mislim samo na ondašnji "mainstream", partizanske filmove, nego i na one društveno-kritičnije kakvi su bili filmovi Crnog vala. Znate, to je ipak bilo za vrijeme Hladnog rata ...

"Neke tiražne hrvatske novine, čini mi se Vjesnik, pisale su o meni kao 'neprijatelju hrvatskog naroda'" (FOTO: Subversive)

Znači, u Austriji nije postojao nekakav sistematski interes za kinematografiju iz Istočnog bloka?

- Ne, nije ga bilo. Kažem, Bratislava, 60 kilometara udaljena, činila se daljom od Pariza, New Yorka, Tokija ...

Ali Vi ste svejedno nastavili sa svojim poslom i svojom plemenitom misijom, i nakon te čuvene retrospektive u program ste uvrštavali suvremene filmove iz post-jugoslavenskih zemalja.

- Jedna "lijepa" stvar, "lijepa" pod navodnicima, naravno. Na Viennaleu smo imali svjetsku premijeru filma „Testament“ Lordana Zafranovića (film zbog kojeg je Zafranović 1994. godine, prema vlastitom priznaju, emigrirao iz Hrvatske, op. a.). Kasnije je taj film, što se inače rijetko događa, uvršten u program „Forum“ na Berlinaleu. „Forum“ inače uglavnom pušta svjetske ili makar internacionalne premijere. Tek tada sam saznao od mojih prijatelja iz Hrvatske da su neke tiražne hrvatske novine, čini mi se Vjesnik, pisale o meni i čak me spominjale kao "neprijatelja hrvatskog naroda", jer vršim anti-hrvatsku propagandu i slične gluposti. Samo zato što sam uvrstio film Lordana Zafranovića u program. Sada to djeluje smiješno, a ni tada tome nisam pridavao neku naročitu pozornost, mislim, nešto piše u hrvatskim novinama, koga briga? Uostalom, tko zna tko je Otto Reiter da baš on bude narodni neprijatelj? Ali sve to je onako malo sramotno i glupavo.

Beč sada ima solidnu filmsku scenu, puno starih, očuvanih kino-dvorana, brojne značajne festivale i brojnu kino-publiku. Nađe li se tamo sada, nakon svih ovih godina, mjesta za "male", nezavisne art-filmove iz Istočne Europe?

- Da, naravno. Čak iako film nema službenog distributera, ljudi izmisle nešto. U Beču je prisutna brojna dijaspora iz zemalja bivše Jugoslavije. Recimo, tjedan-dva prije prošlogodišnjeg Viennalea, u Ottakringu, bečkom distriktu poznatom po brojnoj balkanskoj populaciji, održan je "festival" koji se zvao Balkanale. Trajao je tri dana, a filmove čak nisu prikazivali u kinu, nego u pivnici. Razgovarao sam s jednim od organizatora i on mi je rekao da je njima bilo važno da se rat ne spominje, a da je publici važno da se to ne gleda na ekranu. Mogu to nekako razumjeti, ipak je to, po novom, miješana zajednica, ljudi dolaze iz redova različitih naroda koji su u ne tako dalekoj prošlosti ratovali međusobno, a možda je i vlasnik pivnice strahovao od incidenata. Ali to ni izdaleka nije nešto najotkačenije što se može upratiti na bečkoj filmskoj sceni, recimo postoji i festival koji se zove Vaginale, na primjer. Na njemu se mogu naći prilično radikalni filmovi. Dakle, ima mjesta i publike za sve.

"I Amerikancima je trebalo više od deset godina od rata u Vijetnamu da snime film koji je temeljno kritičan. Kod vas se to nije dogodilo ni nakon skoro 30 godina" (FOTO: Subversive)

Rat nije nepoželjna tema samo kod "gastarbajterske" publike, nego i kod filmske publike. Čini se da je svima dosta rata i da je o njemu sve ionako već rečeno, barem sve što je trebalo biti rečeno ...

- Ne slažem se, i o tome sam razgovarao sa svojim brojnim prijateljima iz bivše Jugoslavije. Ja još uvijek čekam na ozbiljan film koji pomjera granice shvatljivog i pojmljivog kada se govori o ratu u Jugoslaviji. Bilo je nekoliko pokušaja u srpskoj kinematografiji, ali oni nisu uistinu bili kritični niti je njihova kritička oštrica bila uperena prema pravoj meti. Uglavnom se njihov stav svodio na to da se rat, eto, dogodio, da ima dobrih i loših ljudi na svim stranama, ali je rat nešto sudbinsko ili nekakva elementarna nepogoda, kao neki pljusak koji se ne može izbjeći baš uvijek. Zapravo, želim vidjeti film koji će se baviti ratno-propagandnim mašinerijama koje kreiraju diskurs i o tome kako se obični ljudi time "zaraze", a ne samo o nekim ljudima koji nose oružje i pucaju. Premda, i Amerikancima je trebalo više od deset godina od rata u Vijetnamu da snime film koji je temeljno kritičan. Dakle, dao sam im svima vremena, ali sada je prošlo već skoro 30 godina.

Završit ćemo s nečim zabavnim i svakako lakšim od ratova u Jugoslaviji, idemo natrag u Beču. Zanimljiv je podatak da ste se našli i ispred kamere, i to ni manje ni više nego u kultnom filmu „Before Sunrise“ Richarda Linklatera koji je značajan i za kinematografiju kao umjetnost i za Beč kao grad. Kako se to dogodilo?

- To se dogodilo iz razloga što je Linklater iz nekog razloga volio Beč i poznavao je neke ljude iz tamošnjeg svijeta filma. Ostali smo poznavali njegove filmove, ali ne i njega osobno. On je htio da se u njegovom filmu, makar u pozadini glavnog tijeka radnje o mladom Amerikancu i mladoj Francuskinji koji se noću šetaju ulicama Beča, nađu i autentični Bečani. Ja, recimo, nikada nisam bio glumac, i nastupanje pred kamerom mi je malo neugodno, zapravo sam profesionalni voajer, promatrač, a ne egzibicionist. S Richardom sam se upoznao u jednom bečkom kafeu, gdje sam došao na nagovor nekih prijatelja. Tog dana se snimalo, on me je ugledao za stolom i rekao: „Dajte ovom čovjeku pivo u ruke i pustite ga da govori što god želi“. To su bile sve njegove redateljske upute. Da, trebalo je i da kartam. To je bilo to, kartao sam s još jednim, držao pivo i govorio na njemačkom.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Subversive