Mima Juračak je, nakon niza zapaženih rezultata po različitim natječajima, dobila i nagradu Prozak 2020. godine na temelju koje joj je objavljena zbirka priča „Sitan život“. Ta zbirka priča bit će premijerno predstavljena na festivalu Prvi prozak na vrh jezika u ovaj četvrtak, u danas već slavnom parku ispred zagrebačke Bookse. 

Inače, program osmog festivala Prvi prozak na vrh jezika počinje u srijedu, i to dodjelom nagrada Prozak ovogodišnjim dobitnicima Mariji Katalinić i Josipu Čekolji, a završava u petak. Detalje možete pronaći na ovom linku. Zbirku „Sitan život“ Mime Juračak predstavljat će Dunja Ilić i Natalija Miletić, a tim povodom zapodjenuli smo kratki razgovor s autoricom.

Naslovnica prvijenca Mime Juračak (ILUSTRACIJA: Prozak)

Dakle, zbirka se zove „Sitan život“. Je li to dobro ili loše i kakav je to krupan ili veliki život? 

- Dobro pitanje. Mislim da svi dođemo na ovo igralište probati nešto, iskusiti. U meni su razapete dvije krajnosti – s jedne strane želim biti nevidljiva, imati rutinu koju nitko ne vidi, biti više promatrač, ali najčešće mi to ne uspijeva jer paralelno želim postići i neke ciljeve koji sa sobom neminovno nose ekstrovertiranost, vidljivost, sudjelovanje. Mislim da bi sitan život bio život koji je izbjegao svaku pozornicu, kojeg ne pronalazi Google, ali ipak se, naravno, dogodio – i to kako! Ne bih dijelila načine življenja na dobre i loše, ali mislim da su u ovoj zbirci svi proživjeli onaj sitniji život, u smislu vidljivosti. A opet, ja sam ih sad malo zeznula.

Priče su podijeljene u dva ciklusa u kojima dominiraju muški to jest ženski pripovjedači. Traži li različit spol različito uživljavanje, neku transpoziciju? Jer sigurno je samo jedno, da spol pripovjedača nije slučajan. 

- Mislim da kod mene taj proces ne traži posebno uživljavanje, imam u sebi dobro isprepletena oba glasa, barem tako osjećam. Kad počnem pisati, spontano se jave jedan ili drugi glas, ne razmišljam puno o tome. Sad sam već dugo u ženskom jer više čitam i obožavam autorice, na izbor sigurno utječe i ono što trenutno čitam, ako me fascinira. 

U prvom ciklusu priča ima dosta bizarnoga, fantastičnoga i frikovskoga. Zašto taj izbor likova i motiva i posreduje li takav izbor danas lakše poruku? 

- Drag mi je taj mali ciklus mojih priča jer su zabavne, bar mi se tako čine. Jako volim fantastično i bizarno i sigurna sam da ću se u jednom trenutku vratiti tome. Život se nekad zna činiti dosta monotonim, ali je zapravo ispunjen bizarnim sadržajima koje je moguće još dodatno naglasiti i od njih učiniti literarnu zabavu. Mislim da posredovanje poruke, ako je uopće ima, ovisi o čitatelju i njegovoj interpretaciji. Ja je ne osmišljavam svjesno.

Šetnja je vrlo čest motiv u drugom dijelu zbirke, ciklusu “Čišćenje“. Zanimljivo, i kod Antonija Karlovića koji je iste godine kao i vi dobio nagradu na vrh jezika za poeziju, hodanje i promatranje je, gotovo pa postupak. Uloga šetnje u vašem životu i književnosti? 

- Volim hodati, volim taj ritam koji uzemljuje, omogućava mi da budem u svojoj glavi, ali ne previše, zbog toga volim i voziti auto. Moguće je da mi je za kreativan rad korisno baš to, da budem u svojoj glavi, ali ne previše, što je stanje koje potičem kretanjem.

Središnja ličnost drugog dijela zbirke, bližeg realizmu je djed. Nedavno se na Facebooku povela rasprava o poplavi baka u književnosti, eto sada i djedova. Zašto djed i što mislite generalno o tome „preskakanju“ roditelja?

- Možda će roditelji tek doći na red, nakon što se provare bake i djedovi, možda mora ići nekim redom to prebiranje po obiteljskom stablu. Općenito su to zanimljivi likovi, bake i djedovi, genetski tako bliski, a miljama udaljeni načinom razmišljanja ili života. Moguće da je to egzotično. Moj dida je bio divan čovjek i ekscentrik na svoj način, ispunio bi sigurno i roman.

Postoje li ikakva očekivanja od prvijenca? 

- Iskreno, voljela bih da ova zbirka zabavi, da bude štivo koje će netko možda ponijeti na plažu, pročitati ga, ostaviti na ručniku i skočiti u more.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album