AUTORI(CE) U GOSTIMA PONEDJELJKOM: Pet pjesama Monike Herceg

Lupiga.Com

10. lipnja 2019.

AUTORI(CE) U GOSTIMA PONEDJELJKOM: Pet pjesama Monike Herceg

Šira javnost Moniku Herceg upoznala je nakon što je ova mlada pjesnikinja, rođena u Sisku 1990. godine, dobila nagradu „Goran za mlade pjesnike“, kao autorica najboljeg neobjavljenog rukopisa „Početne koordinate“. Bilo je to 2017. godine, a godinu kasnije knjiga joj je i objavljena te je odmah prikupila brojne nove nagrade što ukazuje da se radi o izuzetno kvalitetnom „štivu“. Njena zbirka poezije „Početne koordinate“ nagrađena je „Kvirinovom nagradom“ za mlade pjesnike, potom nagradom „Fran Galović“ za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta te nagradom „Slavić“ za najbolji prvijenac izdan u 2018. godini.

Na ovom mjestu vrijedi primijetiti da poezija Monike Herceg ne osvaja samo domaće nagrade, već i one međunarodne, pa tako spomenutom popisu vrijedi dometnuti i tri nagrade koje su međunarodnog karaktera - onu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino, nagradu „Mostovi Struge“ te prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra „Bal“ u Elemiru. Ukoliko se pitate zašto toliko prostora posvećujemo dobivenim nagradama, odgovorit ćemo vam da, osim što one jasno govore o tome s kakvom ćete se autoricom ovdje imati prilike susresti, nagrade mladim književnicama i književnicima uistinu puno znače. Nešto o tome otvoreno će reći i sama Monika Herceg: „Nagrade su mi dale samopouzdanje i sad puno hrabrije ulazim u poeziju“. 

Pjesnikinja koja danas gostuje na Lupigi nakon uspjeha s debitantskim „Početnim koordinatama“, čitatelje odmah sljedeće godine osvaja novom zbirkom. I opet je dobila još jednu prestižnu nagradu za najbolji neobjavljeni rukopis, nagradu „Na vrh jezika“. Rukopis je ubrzo prerastao u zbirku poezije „Lovostaj“ o kojoj će jedan od najboljih domaćih pjesnika, Marko Pogačar, govoriti samo biranim riječima, primjećujući kako Monika Herceg ovom zbirkom otvara niz tema - „velikih“ i malih“, ali ništa manje važnih.

„Ova je knjiga pisana kao magnet za metke upućene nježnim životinjama skrivenim negdje duboko u našim njedrima; njezinim čitanjem ta se sićušna bića čuva, njeguje“, napisao je Pogačar o „Lovostaju“, kojeg će ovog tjedna u četvrtak, 13. lipnja, Monika Herceg predstaviti u zagrebačkom Pločniku gdje će s autoricom razgovarati književna kritičarka i urednica Dunja Ilić te urednik Kruno Lokotar, u sklopu festivala „Prvi prozak na vrh jezika“.

U jednom razgovoru, objavljenom na portalu ziher.hr, naša gošća objasnila je kako smatra da je svaka poezija intimna te zaključila kako "ne treba bježati od autobiografskog". 

„Definitivno je pomoglo odrastanje na selu, pogotovo izolacija tijekom tih godina. Naime živjela sam u selu (zaseoce je bolji naziv) u kojem je bilo nekoliko kuća, a nakon rata smo se gore (u selo na brdu koje je okruženo šumom) vratili moja obitelj i nekoliko staraca. Tako da je moje odrastanje bilo vezano uz osluškivanje šume, minimum ljudske interakcije, ali i propadanje koje je dolazilo u sela, u moju i druge obitelji. Takva atmosfera, s jedne strane priroda i život od zemlje (oranje, kopanje, njive, polja, berba kestena, itd.) uz slojevito propadanje samog sela i ljudi koji žive tamo (uključujući i moju obitelj), nužno je ušla u poeziju“, objasnila je mlada pjesnikinja u istom intervjuu. 

Monika Herceg danas živi u Zagrebu, dovršava studij fizike na riječkom sveučilištu i majka je dvoje djece. Članica je uredništva časopisa Poezije koje izdaje Hrvatsko društvo pisaca, kao i istoimene biblioteke. Osim poezije piše i kratke priče, a da je i u tome uspješna svjedoči ovogodišnja nagrada „Lapis Histriae“ za najbolju priču. Na Lupigi gostuje s pet pjesama.

Monika Herceg
Monika Herceg (FOTO: Nikola Kuprešanin)

Lovostaj

Nakon stodvadeset stepenica
Noge su odjednom klimava ležišta i
štucanje odzvanja zdjelicom
kao da je pupak pojeo hipocentar

U stanu ispod susjed je mjesecima
držao njihovu poplavu
Skupljao kapi u lavore
po svim sobama
Tko zna kad je zapravo puknula
cijev u kupaonici iznad

Ovaj tjedan bušit će zidove
Tražiti pukotinu

Temperature su ispod nule
U njoj smrznut strah
da mlijeko neće poteći
Takvi dani kad se ljudi ljušte uz pistacije
Na blagajnama šutke upadaju
u četvrtine kruha
I nema se kome priznati

Jaki mraz
prekrio je jutros
mrtve košute
Iako je lovostaj


Prvorazredna ptica

One prosipaju zareze kad pripremaju seobe,
sazrijeva vjerojatnost opet prazne maternice.

Majka je vrabac pune kosti.

Otpuhne dokaze o okrugloj zemlji s obzora,
ukošti svijet u sjemenku za jedan od pet međuobroka
i razrjeđenog kljuna
savije cvrkt u pažnju prema pogodnoj vremenskoj prognozi.
Glave naslonjene na srce servera pažljivo prati
algoritam za napuhavanje oblaka.

Vjetar mora disati udah u krilo, izdah niz krilo.

Jednom se u kronično umoran organizam spustila oštroumna ptica
i pitala zašto ne zaoštrim glas prema bogu.
Samoća je netopiva pa izaziva
prometne zastoje ili infarkte.
Nikad ne kuham jer bih kuhala samo za sebe.
Samoća je neslana čak i kad sam u morskoj vodi
dovoljno dugo da mi narastu ljuske.

Spoznaja da se krila proizvode serijski kao vijci
znak su izmicanja povjerenja u božansko.
Uvijek potisnem sjećanja o vlastitoj prirodi stroja pod pazuhe
kad utonem u početnu točku.

Bog često traži
da skočim poput prvorazredne ptice i preskočim njegovu sjenu.
Sjena je često tako velika da moje oči
nikad ne izađu iz mraka.


Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili da bude drvo na Medvednici

Sigurno zamijenivši rozu pidžamu
s krznom nesmotrenog zeca
koji se netom valjao po jagodama

Kad su joj u rebra zarili putanju smrti
sigurno nisu vidjeli
kako je hrabro zijevanjem prekorila
kržljave autoritete
i pospano utonula u tlo
kao proljetnica


Emancipacija pjesnikinje

Rekao je
teško ću savladati otpor alegorije
On, iz maternice pjesnik
hranjen rimom i ritmom kroz posteljicu
Ja, djevojčura sa sela
s naramkom kukuruza
za koji tvrdim da su riječi
Rekao je
ženama nije mjesto s pjesmama
i neka maknem tu knjigu
jer izgledam smiješno

Potom motika, oružje zločina,
mada ovo nikako ne znači
priznanje krivnje
On sada natapa stranice
Glagoli izrastaju iz neživa jezika,
šireći se kao virusi
Probadaju ptice
Što s takvim stradalnicima?

Jednostavno, otkrio je pjesnik
prije nego je izdahnuo:
Vidaš im rane da ih pripitomiš,
a kad ih pustiš
poezijom zaraze jata,
jata zaraze antene, balkone i mačke,
mačke svoje vlasnike,
oni svoju djecu
i tako dalje


Teleskopi Jocelyn Bell približavaju pjesnikinji prazninu

U pupku velikog praska
učili su te šivati gumbe na košuljama,
da je svemir unutar lonca
da su svježe ubrane glavice cvjetače
jedine rasprsnute zvijezde

Nikad ti nisu rekli da žena može
rastvoriti noć kao jaje ako poželi,
da iz grudnjaka može uperiti teleskop
ne kako bi pronašla izdanke brkova na ženskim licima
koji se moraju kratiti kao rečenice
Glasnija, moraš biti glasnija
kad prevodiš usmrćene jezgre topline

Najgore je kad oči bole od rotacije svibnja,
pulsar naginje vakuum u točku
Ono što se prolijeva skupljaš u antenu,
iz nepravilnih signala buja optika

Kažeš da si oprostila
što su ti ismijali pa prisvojili nebo
Što su oni znali, Jocelyn, o tvojim teleskopima
koje si mogla sazrijeti iz moždine
kao sir iz mlijeka

Sad kad čučiš u katalozima neba
ne možeš primijetiti da i pjesnikinjama
sreća razmješta tijelo
nevoljko kao sol zaleđenu cestu
Nose ambicije umjesto podočnjaka,
a onda život potapa
i pored kuhinje, djece, pegle, mačke
zaborave udahnuti
Tako je jednostavno, Jocelyn

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay