Kao klinac je pisao priče, potom se bavio glazbom, pa likovnom umjetnošću, a onda se zaljubio u film. Velika je to ljubav koja traje već dugi niz godina, a iza sebe je ostavila itekakav trag. Da budemo iskreni, nema puno onih koji su ostavili tako dubok trag u hrvatskoj kinematografiji zadnjih dvadesetak godina, kao što ga je ostavio Boris T. Matić. 

Osnivač je dva ponajveća filmska festivala - Motovun Film Festivala i Zagreb Film Festivala, njegov Propeler film, u kojem je direktor, producirao je hrpu filmova koji su pokupili preko 30 nagrada. Može se pohvaliti i da je producirao prvi hrvatski nezavisni film, 1997. godine, „Mondo Bobo“, kao i da je dobio dvije Zlatne arene za najbolji film na festivalu u Puli. Osim toga pamtimo ga i kao osobu najzaslužniju za spas najstarijeg zagrebačkog kina - kina Europa. To je kino, za koje su navodno postojali planovi da ga se pretvori u narodnjački klub, prošle godine proglašeno najboljim kinom u Europi, a projekcije koje se u njemu organiziraju izuzetno su posjećene iako se drži strogih programskih kriterija. Ovih dana u Europi će biti otvoren i 15. Zagreb Film Festival, što je povod da povedemo razgovor s Borisom T. Matićem.

"U cijelom svijetu su prisutne velike promjene u društvenim odnosima, kriza morala, 'propast' kapitalizma, migracije, ali i 'konzervativne revolucije' koje često ugrožavaju razna manjinska i ina prava te demokratske procese" - Boris T. Matić (FOTO: ZFF)

Nije da je festival svih ovih godina izbjegavao prikazivati angažirane naslove, naprotiv, ali ove godine njihov je broj uistinu velik. Znači li to i da je društvo, globalno, ne samo u Hrvatskoj, opasno ogrezlo u razne anomalije?

- Mislim da ste u potpunosti u pravu. U cijelom svijetu su prisutne velike promjene u društvenim odnosima, kriza morala, „propast“ kapitalizma, migracije, ali i „konzervativne revolucije“ koje često ugrožavaju razna manjinska i ina prava te demokratske procese. To je vjerujem bio poticaj autorima da rade angažirane filmove s jedne strane te s druge strane nama da za ovogodišnji Glavni program izaberemo filmove koji progovaraju o takvim temama. Od pitanja prava na pobačaj, što je itekako aktualno u Hrvatskoj, preko LGBT zajednice, do problema migranata i posljedica PTSP-a.

Što ste Vi sve uspjeli pogledali? Što Vas se iskreno dojmilo?

- Za Glavni program sam pogledao nekoliko puta više filmova nego sam ih na kraju izabrao. I iako je teško pričati o pojedinim filmovima, obzirom da kao selektor stojim iza svakog izabranog naslova, možda bi najprije izdvojio izraelski film „Foxtrot“ i francuski „Skrbnik“. Dva potpuno različita filma, izvrsno režirana po mom sudu. Jako volim i iranski film „Nestanak“ koji se bavi problemom zabrane pobačaja, odnosno govori o problemu kada se zakon upetlja u ljubav. Ne mogu ne spomenuti i dva bosanskohercegovačka filma nastala u hrvatskoj koprodukciji koji se bave problematiziranjem PTSP-a – „Muškarci ne plaču“ te film „Žaba“ kojeg prikazujemo na zatvaranju izvan konkurencije.

Napokon se dogodilo i to da neki film pokrenut u ZFF-ovoj radionici imamo priliku vidjeti u glavnom programu. 

- Radi se o potonjem spomenutom filmu „Žaba“, redatelja Elmira Jukića i ta nas činjenica posebno veseli. Iako moram biti precizan i kazati da film nije pokrenut na ZFF-u, već je sudjelovao na prvoj radionici „Moj prvi scenarij“, na njegovoj odjavnoj špici će pisati da je razvijan u sklopu te radionice. Još nas više raduje činjenica da kolegice i kolege u ovom trenutku snimaju ili su već snimljena još dva filma koja su prošla našu radionicu te su za još dva filma odobrena sredstva za produkciju.

Nastavljate suradnju s Rijekom, jedan dio natjecateljskog programa, bit će prikazan u tom gradu. Namjeravate li proširiti tu suradnju, s obzirom da je Rijeka europski grad kulture 2020. godine i pripremate li možda nešto posebno za tu godinu?

- Mi već dugo godina gostujemo u drugim gradovima u sklopu programa „ZFF putuje“, pa tako filmove prikazujemo u Varaždinu, Čakovcu, Rijeci. U dječjim selima u Lekeniku i Ladimirevcima. Prošle godine smo bili i u Samoboru i Splitu i tako dalje. Od ove godine suradnju s našim prijateljima iz Art kina Croatia proširujemo i cijeli natjecateljski program „Ponovno s nama“ prikazujemo u Rijeci. Ono što mi se čini važno je da će o stručnoj nagradi odlučivati žiri koji će gledati filmove u Zagrebu, a o nagradi publike u tom programu će odlučivati isključivo Riječani i ona se zove „Nagrada riječke publike“. Sve to je nastavak naše uspješne suradnje, a započeli smo i razgovore o proširenju iste, povodom titule EPK 2020 koju Grad Rijeka ponosno nosi.

Od prošlogodišnjeg festivala dogodile su se značajne promjene u HAVC-u. Iako je prerano da bi se to već sada konkretno osjetilo, kako će se, po Vašem mišljenju, to odraziti na hrvatsku kinematografiju?

- Iako se situacija pokušava stabilizirati, još se žestoko osjećaju posljedice potresa koji je pogodio našu krovnu instituciju. Proizvodnja nije prekinuta i nekako se ponovno ustalila, ali svi mi koji se bavimo filmom možemo kazati da smo izgubili najmanje jednu godinu radnog i privatnog života zbog navedenih tektonskih poremećaja.

Kako ste Vi osobno doživjeli tu hajku na HAVC?

- Jako me sve pogodilo. Kao i 98 posto kolega koji se bave istim poslom. U trenucima najvećeg uspjeha hrvatske kinematografije pojedinci i male skupine ljudi su nas proglašavali uhljebima, kriminalcima, komunjarama i antihrvatskim elementima. Vjerujte da to jako boli, jer ništa od toga nije istina. Mi smo politički i svjetonazorski različiti, ali svi s ponosom radimo hrvatske filmove koji svojim nevjerojatnim uspjesima na velikim svjetskim festivalima predstavljaju našu zemlju i njezinu kulturu u najboljem mogućem svjetlu.

Gledajući ovogodišnji program stječe se dojam da je Zagreb Film Festival uistinu narastao. Jeste li to očekivali kada ste prije 15 godina kretali u ovu priču?

- Ne znam ni sam što sam i što smo svi očekivali... Radili smo u najboljoj namjeri da u okviru ljudskih i financijskih mogućnosti napravimo što bolje slavlje filma i da našoj najdražoj publici i gostima koji dođu u Zagreb priredimo nešto što će im ostati u sjećanju. Iako može zvučati patetično, ljubav i sreća koju smo svi osjećali sa svakim novim izdanjem ZFF-a nas je „tjerala“ da iz godine u godinu pomalo rastemo.

Matić na prošlogodišnjem festivalu u društvu redateljice Hane Jušić čiji je film "Ne gledaj mi u pijat" premijerno prikazan hrvatskoj publici upravo na ZFF-u te Lana Matić, festivalska producentica (FOTO: ZFF)

Koliko je tada bilo teško organizirati filmski festival?

- Pa možda je u početku bilo i lakše, bez obzira na sve strahove koje sam proživljavao razmišljajući hoće li publika doći u kino SC s 1.037 mjesta na film „nekog debitanta“. Kako smo bili novi događaj u gradu i zemlji, vjerujem da su očekivanja javnosti bila manja, pa smo i mi mogli biti opušteniji. Naprosto nas se nije imalo s čim uspoređivati. Bilo je fizički teže za nas nekolicinu koji svih ovih 15 godina radimo festival, jer nismo imali toliko divnih ljudi oko sebe koji su nam sad olakšali organizacijski rad, jer su preuzeli na svoja leđa puno različitih stvari o kojima smo samo mi brinuli.

A koliko je danas teško održavati ovu razinu?

- Zbog očekivanja publike i kolega te visoke letvice koju smo si sami postavili, čini mi se da je danas teže, nego je to bilo u početku. Uvijek su u pitanju sredstva. Budžet festivala je već godinama isti. Uvijek kada bismo osigurali novog financijera, neki od ranijih partnera bi smanjili količinu novca s kojom bi participirali u festivalu. Teško je rasti bez dodatnih sredstava. Na primjer, trenutačno nam jako raste naš program „Industrija“ i njegov se proračun u posljednjih pet godina povećao za tri puta, a mi imamo manje-više isto novca kao i prije. Onda moramo neke druge stvari malo zategnuti kako bismo uspjeli nešto novo donijeti pred publiku i hrvatske filmske profesionalce.

I ove godine festival ima „Bibijadu“. Mislite li da ste inzistirajući na „Bibijadi“ svih ovih godina uspjeli „odgojiti“ generaciju danas odraslih ljudi, koji imaju naviku odlaziti u kina i onda kada se u njima ne prikazuju holivudski blockbusteri? 

- Neskromno ću kazati da mislim da smo uspjeli u tome. To je bila i ideja pri pokretanju tog programa. Iz istog razloga smo prije nekoliko godina uveli i program „Plus“. „Bibijada“ je namijenjena osnovnoškolcima, a „Plus“ je za tinejdžere. Kroz te programe djeca i mladi se po prvi put susreću s drugačijim kinom nego je to ono u shopping centru. I gledaju europske dječje i teen filmove. I sve su projekcije dupkom pune. Meni je to fascinantno. Ove godine na „Bibijadi“ su sva mjesta na svim projekcijama popunjena već gotovo dva tjedna prije početka festivala. A samo na jednoj projekciji bude preko 500 divnih klinaca koji glasno navijaju, smiju se i uživaju u projekcijama. Lijepo je danas vidjeti „klince“ koji su prije desetak godina dolazili na „Bibijadu“, a danas volontiraju na festivalu i tijekom godine redovito dolaze na projekcije u kino Europu.

"Lijepo je danas vidjeti 'klince' koji su prije desetak godina dolazili na 'Bibijadu', a danas volontiraju na festivalu" (FOTO: ZFF)

Kako je uopće počela Vaša fascinacija filmom?

- Prvo kino iskustvo kojeg se sjećam je nedjeljna matineja na koju me je vodila mama. Gledali smo film „Vuk samotnjak“ u kojem je debitirao naš prijatelj Slavko Štimac. Taj miris pomalo izlizanih stolica, miris bučinih koštica pomiješan s duhanskim dimom cigareta koje su pušili očevi gledajući dječji film u jedinom pravom lokalnom kinu Partizan u mom rodnom gradu te osjećaj gledanja filma u boji na velikom platnu su mi se potpuno uvukli pod kožu. Poslije sam se pomalo bavio glazbom, likovnom umjetnošću, kao klinac sam pisao priče, a film je nekako skup svih tih mojih interesa. Kako sam uvijek sumnjao u svoj autorski talent, logičan slijed je bio da se filmom bavim kroz produkciju filmova, organizaciju festivala te prikazivanjem i distribucijom filmova. I mogu vam iskreno reći da sam sretan čovjek. Jako, baš jako, volim svoj posao.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: ZFF