Tekst Viktora Ivančića u cjelosti prenosimo s internetskog portala Tačno ...

Može se reći da se u tu fotografiju smjestila gotovo cjelokupna historija suvremenoga hrvatskog novinarstva. Možda je to ponešto pojednostavljeno gledanje na stvari, ali zasigurno smiruje, jer barem vidimo božanstveni zalazak sunca, romantična svjetla lampiona, stol za dvoje, tragove stopa u pijesku…

Danima već na društvenim mrežama traje raskalašena zabava zbog postupka Hloverke Novak-Srzić, bivše novinarke i višegodišnje glavne urednice Hrvatske televizije, a današnje šefice Turističke zajednice Makarske, koja je na svome Facebook profilu objavila fotografiju neke plaže u Mozambiku uz poruku: „Usprkos antifa kaosima i svim virusima… ljepote prirode ostaju trajne i ljekovite… Makarska rivijera.“

Budući da je u tome dijelu javne sfere u toku sitno sjeckanje turističke agitatorice, nemam se namjeru pridružiti općoj terevenki, tim više što će ova biti kratkog daha, već djelo rashodovane novinarke – dojučerašnje žurnalističke perjanice nacionalističkog režima – pokušati razumjeti.

Zašto je dakle gospođa Novak-Srzić, naizgled posve nepotrebno, objavila fotografiju plaže u Mozambiku sugerirajući da je riječ o Makarskoj rivijeri?

Najkraći odgovor glasio bi – zato jer nije mogla drugačije. Gospođa Novak-Srzić je naprosto rob navike. Posvetiti cijeli svoj profesionalni vijek štancanju laži uopće nije malo postignuće, ali ni mali teret. Ipak, u jedan benigni pejzaž ispunjen potrošačkim kičem uspio je stati puni smisao zanata; doslovno sve što je obilježilo trideset i nešto godina prakticiranja struke zbijeno je u tom kadru: evo vam fotografije plaže u Mozambiku da vidite kako izgleda rivijera u Makarskoj! Vladajuća struja hrvatskoga novinarstva, makar u odjavnoj špici karijere svoje najuzornije trudbenice, jedva da je mogla na efektniji način izložiti svoju samodefiniciju.

Objava prekaljene novinarske mučenice (SCREENSHOT: Facebook)

Siguran sam da je gospođa Novak-Srzić u prvi mah, dok se još nije zbrojila, bila iskreno iznenađena posprdnim reakcijama. Zbog čega se ljudi čude što sam slikom plaže u Mozambiku dočarala Makarsku rivijeru? Pa ja to radim čitav život! Samo što u aktivnom periodu stvaralaštva uglavnom nije bila riječ o Makarskoj i turizmu, nego o fenomenima višeg ranga: o Hrvatskoj, o Tuđmanu, o HDZ-u, o nacionalnim junacima i izdajnicima… Zar bih se uopće ostvarila kao domoljubni novinar – ili kao novinarski domoljub, kako je kome draže – da sam imala bolećiv odnos prema istini?

Za potrebe ovog osvrta mogao bih to nazvati faktofobijom, poremećajem koji se manifestira kroz odbojnost prema činjeničnom stanju stvari, a nastaje kao posljedica dugotrajnog servisiranja režima. Anksioznost u pravilu vodi u teže vidove ovisnosti: mučeni neizdrživom averzijom prema istini, faktofobičari su skloni obmanama koliko i alkoholičari rakiji.

Nakon što su, radi služenja političkim vlastima, puni radni staž lagali po profesionalnoj dužnosti, bezbrojni hrvatski novinari odlaze u penzije s ozbiljnim oštećenjima, kao specifična vrsta moralnih i intelektualnih bogalja koji više nisu u stanju podnijeti istinu ni kada im ova pouzdano ne može naškoditi. Umjesto zbijanja šala na njihov račun, trebali bismo se zamisliti nad tegobnom sudbinom tih izraubovanih pregalaca. Valjalo bi ozbiljno povesti računa o deformacijama izazvanim lažnim informacijama. Čak i kada se o tome u rijetkim navratima javno progovori, u fokus rasprave dolaze recipijenti, no – što je s proizvođačima?

Teško je shvatiti, na primjer, zbog čega društvo ima toliko razumijevanja i solidarnosti prema ratnim veteranima koji pate od PTSP-a i sličnih psihičkih boljetica, a s nevjerojatnom se ravnodušnošću odnosi prema invalidima rada iz novinarske branše, mučenicima koji – samo zato jer su radili svoj posao – više ne umiju razlikovati fikciju od stvarnosti. Svakodnevno se služiti neistinama radi obrane države i nacije često je bilo teže neko rukovati konvencionalnim naoružanjem. Zar ta ranjena skupina ne zavrjeđuje našu pažnju – toplu riječ, dodatak na penziju, psihoterapijsku pomoć, bilo što?

I normalno da je onda gospođa Novak-Srzić, dohvaćena visokim stadijem faktofobije, odlučila skoknuti do plaže u Mozambiku da bi uživala u Makarskoj rivijeri, i podijeliti to iskustvo s društvom na Facebooku. To što netko misli kako je podvala bila savršeno nepotrebna – jerbo su i autentična makarska kupališta prilično fotogenična – ne dovodi u pitanje njenu neizbježnost. Plaža u Mozambiku, naime, jednostavno bolje izgleda od onih u Makarskoj, a budući da mentalna motorika tjera gospođu Novak-Srzić da Makarsku rivijeru prikazuje ljepšom nego što ona jest, izbor joj se učinio posve logičnim. Izbora, pošteno govoreći, za nju nije ni bilo.

Hloverka Novak Srzić tijekom snimanja jedne televizijske emisije na obalama Indijskog oceana s domaćim stanovništvom (FOTO: Lupiga.Com)

Na isti je način, dok je u devedesetima komandirala programom Hrvatske televizije, vodila brigu o javnoj percepciji demokratski izabranog diktatora, što je bila zadaća od najveće državne važnosti. Medijska slika Dragog vođe nije bila tek poboljšana verzija originala, već najčešće njegova sušta suprotnost. Dotični, osim što je bio isklesan u neprikosnovenog Tvorca Hrvatske Države, u najvećeg narodnog sina svih vremena, širio je oko sebe humanizam, ljudsku toplinu i plijenio liberalno-demokratskom tankoćutnošću.

Gospođa Novak-Srzić u tome je bila toliko predana da je za njenog mandata, primjerice, u večernjem Dnevniku objavljena osmominutna potjernica za kolumnistom Novog lista Romanom Latkovićem – koji je prethodno objavio kritički članak o Franji Tuđmanu – te je ovaj zbog provale prijetnji i straha za vlastitu sigurnost odselio iz Hrvatske i dobio politički azil u SAD-u.

NAKON 18 GODINA AZILA - ČOVJEK KOJI JE TUĐMANU POKAZAO 'SREDNJI PRST': „Nisu me ubili pa što ja sad tu glumim?“

Uglavnom, hrvatski novinar propagandist profila gospođe Novak-Srzić – pripadnik premoćne većine unutar ceha – imao je pune ruke posla. Svakoga se dana susretao s nepodatnom i neprijateljski raspoloženom stvarnošću, ulažući nadljudske napore da je temeljito preoblikuje i dovede u stanje podobno za masovnu konzumaciju. Trebalo je za to imati i nacionalne odgovornosti i kreativnog kapaciteta, trebalo je odvažno stati pred razjarenu realnost i uhvatiti tog (Mozam)bika za rogove.

U sjećanje mi se posebno urezao prilog u kojemu se novinarka HTV-a – na radost svoje urednice i osobne prijateljice – obraćala kameri stojeći ispred tek raspuštenog konclogora za Bošnjake u Hercegovini, dok je u pozadini bauljala skupina prestravljenih logoraša, izgovarajući nezaboravnu rečenicu: „Mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a onda barem siguran smještaj…“ Ne mogu se oteti pomisli kako je suptilan odnos prema smještajnim kapacitetima u vrijeme ratnog džumbusa naprosto morao, par decenija kasnije, dobiti zasluženi dekadentni epilog u vidu turističkog agitpropa (ako ne u udobnosti pješčanog raja na jugoistočnoj obali Afrike, a onda barem u sigurnosti dalmatinske destinacije).

Gospođa Novak-Srzić i armija hrvatskih novinara propagandista, ukratko, bavili su se proizvodnjom javnog nemorala, iskopavanjem etičke jame u kojoj će biti obesmišljene kategorije istine i laži, pa time – posljedično – i kategorije dobra i zla. Poučno je primijetiti da u njezinoj objavi na Facebooku čak ni „ljepote prirode“, koje su „trajne i ljekovite“, ne mogu biti takve same po sebi, već ta ljepota i ta ljekovitost nastupaju „usprkos antifa kaosu i svim virusima“. Antife i virusi su ono što su nekoć bili Srbi i Bošnjaci, odnosno četnici i balije, a „trajna“ je samo presija izvanrednog stanja, neprestana izloženost napasnicima kojima se valja oduprijeti kalašnjikovima, „sigurnim smještajima“ ili prirodnim ljepotama. Faktofobija je plod opsadom nadražena uma.

Da je stvar kronična i neizlječiva, potvrdila je i reakcija gospođe Novak-Srzić na podjebavanja po društvenim mrežama. Sljedeći status na Facebooku glasio je: „Evo Makarske i u nacionalnim dnevnicima… To se zove promocija.“ Nakon što je, dakle, uhvaćena u laži, uslijedila je laž da je lagala namjerno!

Jedino se istina ne može useliti u mentalne odaje rabljene hrvatske novinarke, pa i svako nijansiranje gubi smisao: je li ona lagala više kada je svjedočila o svojoj patnji u „totalitarnom komunističkom jugoslavenskom sustavu“, ili je laž bila sočnija ranije, dok je pisala molbu za prijem u Savez komunista, obećavajući da će „postati vrijedan član“ Partije i na taj način „proširiti svoje vidike i nazore“, bespredmetno je utvrđivati.

Jake snage hrvatskoga novinarskog propagandizma, koje gospođa Novak-Srzić i u smiraju karijere uzorno reprezentira, otpočetka se vode ambicioznom idejom da, hraneći posvemašnji prezir prema činjeničnom stanju stvari, dovedu do kapitulacije očiglednog. Da bi se to postiglo, u profesionalne vrline je valjalo uključiti odsustvo elementarne pristojnosti. U devedesetima, prostim se okom moglo vidjeti zagušljivu nacionalističku despociju, a prostačkim ostvarenje najdivnijih hrvatskih snova, kao što se danas – kada prvoborci u zasluženoj mirovini trunu pod mediteranskim suncem – prostim okom vidi kupalište u Makarskoj, a prostačkim plaža u Mozambiku.

Lupiga.Com via Tačno

Naslovna fotografija: Lupiga.Com