BEZ KATARZE: Umrtvljena savjest patrijarha Porfirija
Nitko tako dobro nije poznavao Srpsku pravoslavnu crkvu, njezinu prošlost i njezina crkvena i politička lutanja kao religiolog Mirko Đorđević (1938.-2014.). Stotine tekstova ispisao je Đorđević, vrsni poznavatelj religije i jedan od najčestitijih i najhrabrijih ljudi na cijelom jugoslavenskom prostoru, ukazujući na zablude Srpske pravoslavne crkve, na njezine mitove koji su srpskom pravoslavnom narodu i njegovim susjedima kroz cijelu noviju prošlost donosili samo zlo i patnju. Kad je u veljači ove godine nakon smrti patrijarha Irineja za novog poglavara Srpske pravoslavne crkve izabran Porfirije, mitropolit zagrebačko-ljubljanski, mnogi su se ponadali da bi se stanje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi moglo promijeniti. Zasad od toga nema ništa jer patrijarh Porfirije ostaje vjeran stavovima svojih prethodnika.
U svom prvom govoru, održanom 19. veljače ove godine nakon što je izabran za patrijarha Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Porfirije obećao je „da se njegovo patrijarško služenje neće kretati stazama parcijalnih interesa, niti će sadržavati elemente savremenog strančarenja i parcijalnog bavljenja politikom“. Porfirijevo obećanje nije dugo trajalo. Samo četiri mjeseca kasnije, nakon što je ovih dana Skupština Crne Gore usvojila Rezoluciju o Srebrenici, patrijarh Porfirije je pokleknuo pred velikosrpskom politikom, upleo se u dnevnu politiku i strančarenje te je na blagdan Duhova u Sremčici izjavio da je rezolucija „namijenjena da polarizuje i dijeli“ i da su se oni koji su je izglasali „stavili u službu sila ovog svijeta koje postoje samo i isključivo na polarizacijama“.
U već spomenutom prvom javnom nastupu patrijarha Porfirija bilo je dosta toga što je upućivalo na to da promjenom poglavara Srpske pravoslavne crkve neće doći i do značajnijih promjena u vođenju te crkve i u njezinim stavovima. Porfirije je tada kazao da je „postavljen da čuva i obnavlja spomen na trud, žrtvu i mučeničko stradanje Crkve Božje“, čime se svrstao u red poglavara Srpske pravoslavne crkve koji inzistiraju na martirologiji i viktimologiji bez kritičkog sagledavanja povijesti i sadašnjosti Crkve i bez želje da se otpočne proces katarze.
„Nama je“, govorio je tada Porfirije, „ostavljen uzvišen cilj da hodamo stopama mudrosti patrijarha Germana, da idemo stazama svetosti patrijarha Pavla i da budemo čeda patrijarha Irineja u velikom podvigu mirotvorstva“. Pozivanje na „svetost“ patrijarha Pavla i „mirotvorstvo“ patrijarha Irineja nije se svidjelo onima koji poznaju život i djelo dvojice patrijarha. Prvi od njih, patrijarh Pavle, za vrijeme krvave velikosrpske agresije na druge zemlje i narode uglavnom je šutio, a patrijarh Irinej je tu politiku i njezine zločinačke ostatke kao što je Republika Srpska stalno opravdavao čak i „božanskim“ (teološkim) razlozima.
Patrijarh Porfirije se u svom prvom govoru dotaknuo i Kosova: „Najveća briga moja, ali i naše Crkve je i dalje mnogostradalno Kosovo i Metohija. Za Srbe to nije samo mit, Kosovo je za nas zavet, a taj kosovski zavet je vezan za Novi zavet u čijem temelju stoji svetost. Otuda je Kosovo za nas nit i pupčana vrpca koja nas povezuje sa suštinom našeg identiteta. Mi smo u Kosovu i Kosovo je među nama”. Citirane riječi patrijarha Porfirija, koji se punim nazivom titulira kao „arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski“, naizgled ne sadrže ništa sporno jer je duhovno središte Srpske pravoslavne crkve u Peći na Kosovu, ali kad se pažljivije čitaju i analiziraju u kontekstu sadašnje srbijanske politike i odnosa između Srbije i Kosova, one se u biti nimalo ne razlikuju od političkih govora srbijanskih političara koji se također zaklinju u „kosovski zavet“. Problem nije u tome što je patrijarh sućutan prema srpskom narodu na Kosovu, nego u tome što zastrašujuća stradanja albanskog naroda i ne spominje.
Rezolucija o Srebrenici koju je izglasala Skupština Crne Gore nije oslobođena političkih konotacija i svega onoga što se u posljednje vrijeme događa na političkoj sceni u toj državi. No, neovisno i o tome, ta rezolucija, donesena u skladu s presudama međunarodnog suda u Haagu, pokazuje da Crna Gora želi pripadati civiliziranom svijetu koji osuđuje zločine iz prošlosti i zabranjuje njihovo nijekanje. Sramotno je da je protiv takve rezolucije vodstvo Srpske pravoslavne crkve na čelu s patrijarhom Porfirijem. Sramotno je i to što Srpska pravoslavna crkva u posljednje vrijeme maltretira crnogorsko društvo i izaziva društvene podjele i nemire, patrijarhovim riječima kazano – „što polarizuje i dijeli“ građane Crne Gore. Jedna je stvar štititi svoje interese i svoju imovinu, na što Srpska pravoslavna crkva ima pravo, a posve druga je agresivno uplitanje u dnevnu politiku i pokušaj klerikaliziranja i posrbljavanja države.
Kad bi patrijarh Porfirije kao najodgovorniji čovjek Srpske pravoslavne crkve i sam priznao da se u Srebrenici dogodio genocid, kad bi svojim duhovnim autoritetom inzistirao da to učine i drugi episkopi i sveštenici i vjernici Srpske pravoslavne crkve, ne bi onda rezolucije o Srebrenici izazivale podjele niti bi srpsko-pravoslavni narod masovno slavio presuđene ratne zločince. Ali kad vrh Srpske pravoslavne crkve odbija da se suoči sa zločinima velikosrpske politike, teško je očekivati da će to učiniti vjernici. Vjernici se, kao i u slučaju drugih vjerskih zajednica, u pravilu ponašaju kao i njihovi poglavari i duhovni vođe.
Spomenuti Mirko Đorđević pisao je prije desetak godina da su srpsko društvo i njegove elite u stanju katalepsije. Riječ je o patološkom stanju obamrlosti, krajnje mišićne ukočenosti i zgrčenosti s potpunim prestankom voljnih pokreta. Đorđevićevim riječima, riječ je o stanju „u kojem spava um, a nema sna na oči i u kojem je mrtva savest i ugašena svest o krivici“. U stanju katalepsije nemoguća je katarza, suočavanje s kolektivnim zločinima, a onda posljedično nema ni kajanja za grijehe i zločine niti pijeteta prema žrtvama. Patrijarhovo protivljenje crnogorskoj rezoluciji o Srebrenici pokazuje da je on u stanju katalepsije i umrtvljene savjesti, bez osjećaja stida i krivice. Dok patrijarh Porfirije uživa u srpsko-pravoslavnom snu nevinosti, preživjeli Srebreničani ne mogu oka sklopiti zbog patnji koje su pretrpjeli i zbog tuge i razočaranosti da im te patnje ne priznaju ni oni koji se pozivaju na Boga.
Lupiga.Com via Tačno
Naslovna fotografija: HINA/Tomislav Pavlek
Nebitan je Isusov nauk o ljubavi prema bliżnjem,bitna je samo nacija kako kod pravoslavnog tako i kod katoloćkog vodstva...