ANTOLOGIJSKI TEKST IVANA ŠARČEVIĆA: „Groblje šutnje“ nad Mostarom
Gradnja grandioznog kompleksa „Groblje mira“, namijenjenog svim hrvatskim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća u Bosni i Hercegovini, planirana je na lokaciji iznad Mostara, a ideja je da to bude najveće groblje u Europi, s 50.000 križeva. Začetnici ove ideje su Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat Hrvatskog narodnog sabora, na čijem je čelu Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH. Tim je povodom fra Ivan Šarčević napisao tekst za portal Prometej.ba, u kojem objašnjava kako su već završeni pristupni putevi, blagoslovljena je crkvica i izgrađena kosturnica, a dinamika gradnje, prema tvrdnjama odgovornih, ovisit će o financijama i o rodbini, koja će, kako prenose neki mediji, trebati kupiti svako „grobno“ mjesto.
„Kao i sa svim spomenicima ovakvoga sadržaja, tako i s 'Grobljem mira', kako su ga tvorci nazvali, nužno je razlikovati nekoliko razina, koje se – upravo kad su u pitanju žrtve – tale u loncu samorazumljivosti, uznosite nacionalne svijesti, prkosnog religijskog trijumfalizma i jednostranačkog svevlašća, sve do nemogućnosti pa i društvene prešutne zabrane da se o tome išta kritički kaže. O svim bitnim kulturnim, obrazovnim, političkim, religijskim i dr. pitanjima, među bh. Hrvatima zavedena je 'grobna' šutnja. Posebno u pitanju karaktera ratova i žrtava. Jer, ima tko misli o svemu i za sve, ima tko sve predstavlja. D. Čović je s HNS-om apsorbirao sav prostor, i onaj duhovni, te pod maskom legalne i legitimne svehrvatske institucionalnosti dirigira tko i što će raditi“, piše Šarčević, objašnjavajući koje se sve razine miješaju i tale u navedenom projektu, a to su ljudska (humana, obiteljska), zatim aktualno-politička, historiografska, nacionalna, lokal-patriotska, religijska, vjerska, i nimalo nevažna, ekonomska razina.
Već su završeni pristupni putevi, blagoslovljena je crkvica i izgrađena kosturnica (FOTO: hnsbih.org)
„Pokojni, stradali, ubijeni neće se oglasiti, neće ni potvrditi niti opovrći ono što mi o njima mislimo, govorimo i što 'za njih' radimo. Oni su nijemi svjedoci teškoga zla, izručeni su živima sve do neograničene mogućnosti manipulacija. Mrtvi su postali objekti a ne subjekti i autoriteti naših zemaljskih poslova. Pretvaramo ih u predmete političkih nadmetanja, osobnih promocija, nekrofilskog resantimana, religijskoga fanatizma i ekonomskog bogaćenja. Jedino su obiteljima žrtve više od sredstva, ali ni svim obiteljima jednako, pa čak ni svim članovima jedne obitelji jednako. Nigdje čovjek nije pošteđen kušnje zla, pa ni kada je riječ o mrtvima. Tu se, kao i u drugim svetinjama, ljudska opakost i zlo mogu najbolje skrivati“, objašnjava Šarčević onu „ljudsku razinu“, napominjući da je nužno, iskazati humanost, sućut i solidarnost s preživjelim pokoljenjima nastradalih te da bi prvi korak trebalo biti popisivanje žrtava te argumentirano i faktografski objašnjavanje njihove pogibije ili nestanka.
„Kad je riječ o žrtvama, aktualno-politička razina je iznimno zavodljiva, kliska i zapaljiva. Ona se maskira humanošću i vjerom. Nad žrtvama Hrvata u BiH, kao gotovo na svim drugim područjima, dominantnu vlast ima lokalno-patriotska vrhuška, ovdje hercegovačka dominantna politika, jer je ona zauzela sveopće prvenstvo: prva je u stradanju i hrvatstvu, prva u obrani i herojstvu, prva u kulturi i europskim vrijednostima, prva u vjeri i moralu, prva u svemu, prva i u nacionalističkom sljepilu, odsutnosti samorefleksije i poricanju zle prošlosti. Sve bukti od strasti i nacionalne gorljivosti dokazivanja. I za to ima i medijsku i novčanu logistiku“, piše Šarčević o "aktualno-političkoj razini" ove priče.
„Na groblju ponad Mostara žele se dignuti spomen-križevi žrtvama komunističkoga terora i istodobno se, tek onako generalno, osuđuju svi totalitaristički režimi i marginalno napominju moguće žrtve nastradale u ime hrvatskoga naroda. Ako se tomu doda da su glavnu hrvatsku stranku – HDZ – dobrim dijelom stvarali upravo komunisti, komunistički kadrovi i nemali broj članova opresivne tajne službe (SDB-a i KOS-a), vrlo prijateljski s velikosrpskim projektom, kao i da danas najveću pomoć i podršku 'Groblju mira' daje Dragan Čović, koji sam dolazi iz ideoloških struktura starog režima, to zacijelo govori da podizanje ovog spomen-područja pridonosi osnaženju aktualne vlasti, popravljanju vlastite biografije, zamagljivanju u nužnom suočenju s prošlošću ideološkoga diskontinuiteta. Lokaliziranjem kolektivnog pamćenja na žrtve komunističkoga režima, uspješno se 'pozlaćuje' prošlost hercegovačkih protagonista opresivnog komunizma. Proizlazi da su svi hercegovački Hrvati u svim režimima bili samo žrtve“, analizira Šarčević, pa nadalje piše: „Moćnici koji podižu spomen-područje nad Mostarom, posebno stožernik Čović, ne oglašavaju se dok, na primjer, na sjeveru zemlje, u Gradini kraj Bosanske Gradiške, srpska oligarhija, predvođena Miletom Dodikom, komemorira jasenovačke žrtve ustaškoga terora. Šute dok srpska mitomanija napuhava brojke jasenovačkih žrtava i lamentira nad ugroženim udesom današnjih Srba. Ustvari samom komemoracijom, Dodik i njegova pogrebna svita, otklanjaju suočavanje s nedavnom zločinačkom prošlošću kojom su gospodarile institucije Republike Srpske, a kojima je Dodik danas na čelu. Prošlim srpskim žrtvama opravdava se i poriče nedavna zločinačka prošlost Republike Srpske, područje očišćeno od nesrba, i od bosanskih Hrvata, čijim precima hrvatski stožernik i njegovi pomoćnici, eto, podižu 'groblje mira' ponad Mostara“.
"Svojim žrtvama iz prošlosti, opravdavaju se ili niječu nedavni zločini i opravdavaju logori, progoni i ubijanja drugih" - piše fra Ivan Šarčević (FOTO: Lupiga.Com)
Govoreći o „historiografskoj razini“ Šarčević zaključuje kako sadašnja hrvatska politika, religijski osnažena crkvenim ljudima, "svećenicima nacionalnoga", slijedi ideološki, a najviše nedavni, komunistički obrazac, protiv kojega s najviše žara ustaju - prešućivanje svojih zločina a veličanje svojih žrtava. U historiografiji se to naziva povijesnim revizionizmom, tvrdi on, jer se svojim žrtvama iz prošlosti, opravdavaju se ili niječu nedavni zločini i opravdavaju logori, progoni i ubijanja drugih.
„Valja ponoviti pitanje: Hoće li se ikada podići spomenik žrtvama vlastitoga zločina? Hoće li osvanuti spomenik-opomena na Heliodromu, Dretelju? Ili to nije naša stvar, jer zašto da mi to činimo kada drugi ne čine ondje gdje su učinili još veći zločin od našega, reći će smrtno uvrijeđeni viktomani. Štoviše, utvrdit će se da uopće nismo ni počinili zločine tako da će se primjeri izokrenute, đavolske spomeničke manufakture u ovoj zemlji pojaviti kao prevođenje zločina u čin herojstva i nacionalnoga ponosa: Ne samo da se mjesta stradanja tuđih žrtava niječu i brišu nego se na njima podižu spomenici, religijski simboli – simboli našem zločinu i našim zločincima. Naravno, oni su, bruji se do zapjenjenosti, naši heroji i sveci. Slično vrijedi za imena ulica i čitavih mjesta“, objašnjava se u tekstu, a kada govori o „kršćanskoj razini“, Šarčević piše kako se iz kršćanskih razloga groblje nad Mostarom ne bi se trebalo zvati grobljem, jer nije groblje, jer osim kosturnice, neće biti sahranjivani ljudi.
Cijeli tekst pročitajte na ovom linku.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: hdz.hr
Već vidim kako će se ustaše, krvnici i koljači, preko noći pretvoriti u "žrtve komunističkog terora". A nešto niste glumili žrtve kad vam je "komunistički teror" doveo školu i poštu i cestu u svako selo, i kad vas je prljave, gladne i nepismene iz srednjeg vijeka preko noći prebacio u 20 stoljeće.