Izolacija je standard. Ne samo sada, uvedena zbog epidemije, a s tolikim otvorenim mogućnostima za zloupotrebu, nego i općenito. Nekad smo atomizirani na obiteljske jedinice dekretom koji nam zabranjuje okupljanje i druženje, nekad to činimo vlastitim izborom i to ponosno nazivamo odrastanjem: sklapamo brakove, zasnivamo obitelji, kućimo se i družimo se, po pravilu površno, s ljudima s kojima nas spaja samo slična pozicija u kojoj smo se našli. Svaki je dan manje-više isti, obrasce s varijacijama (novi automobil, veća kuća, bolji posao) ponavljamo do zaslužene penzije ili do smrti. Uz sve socijalne i kulturološke razlike, šablon ostaje isti.

Par u ovoj priči su učiteljica Gemma i vrtlar Tom koje igraju Imogen Poots i Jesse Eisenberg, prošle godine također "spareni" u filmu „The Art of Self-Defense“, još jednoj metafori o životu samom, doduše o drugim aspektima istog. Njih dvoje su u potrazi za svojim prvim domom. Na to ih pritišće društvo, doduše oličeno u samo jednoj njenoj prijateljici. Iz tog razloga se upućuju u agenciju za nekretnine, a sablasni agent obučen kao mormonski misionar (Jonathan Aris) nudi im kuću u novom naselju Vivarium. Po njegovim riječima, i kuća i naselje su na dobrim lokacijama, ni blizu ni daleko, imaju sve što je potrebno i garantiraju mir.

U stvarnosti, u naselju su sve kuće i sve ulice iste, okrečene u neprivlačnu zelenu boju, s travnjacima ispred i vrtovima iza. Same kuće su uređene funkcionalno, ali generički, kao u nekoj američkoj reklami iz pedesetih godina prošlog stoljeća, naselje je labirint, u što će se naši junaci uvjeriti jednom kada ih agent tamo bez riječi ostavi, a čak i nebo djeluje kao kulisa, dok su oblaci na njemu kao nacrtani. Izlaza nema, signala na mobitelu nema, ne pomaže čak ni paljenje kuće, ona se sutradan cijela i neoštećena pojavljuje na mjestu.

Prvi paketi koji zarobljenom paru stižu sadrže pomno zapakiranu, ali potpuno bezukusnu hranu, međutim paket koji mijenja igru sadrži nešto sasvim drugo: bebu-dječaka i poruku paru da ga odgoje, pa će biti slobodni. Dječak (Senan Jennings) raste brže, gotovo "pasjim tempom", drži se starmalo iako o vanjskom svijetu nema nikakvog pojma, komunicira vrištanjem kada nešto traži i od riječi do riječi pamti svađe svojih "roditelja". Tom ne pristaje na igru i umjesto toga sebi nalazi zanimaciju da kopa rupu u dvorištu ne bi li na taj način našao izlaz, dok se Gemma vezuje za "dječaka", iako apsolutno odbija da je on zove svojom majkom.

Poruka je jasna: život je robija, predgrađe je zatvor, obitelj i odgajanje djece su prevara, posao (ono kopanje rupe) je potpuno besmislen, nema izlaza sve dok dijete ne poraste (kasnije ga igra Eanna Hardwicke), a ni tada. Nigdje nikog nema da bi nam pomogao, zajednica je iluzija jer se imitacije života odvijaju paralelno, bez dodira jedna s drugom. Jedino što slijedi je ludilo i/ili smrt. U tome nema neke posebno velike mudrosti, ciljevi koje Finnegan gađa su jasni, kao i poante: živimo simulaciju, možda čak i nečiji eksperiment i "pečeni" smo čim, makar iz radoznalosti ili osjećaja za nekakav red, pristanemo na nju. Naša uloga je samo da stanje perpetuiramo.

Jesse Eisenberg i Imogen Poots su uvjerljivi svaki za sebe i kao par čiji se odnos pod teretom situacije mijenja. Oboje inače vrlo pažljivo biraju uloge, njemu stoje ti tipovi koji podrazumijevaju neuroze i skliznuća u ludilo („The Double“ i već spomenuti „The Art of Self-Defense“ kao zgodni primjeri), dok je ona vrlo vješta glumica sposobna za transformacije od ugodnog prisustva do neslućenih dubina skršenosti i izmučenosti. Ostatak postave čine irski glumci, film je sniman u Irskoj i Belgiji, u europskoj koprodukciji, mada je „suburbia“ kao pojam nešto što ponajprije vežemo za sjevernoamerički kontinent.

I utjecaji koje iz filma možemo ubrati su uglavnom američki: „The Truman Show“, „American Beauty“ i „Synecdoche, New York“ prilično su očiti u pojedinim elementima. Međutim, više od filmova u „Vivariumu“ se preslikavaju televizijske serije, kao što su „Black Mirror“ i, još očitije, „The Twilight Zone“. U tome se skriva možda i najveći problem filma. Jednostavno, Finnegan u scenariju koji je napisao s Garretom Shanleyem objektivno ima materijala za jednu epizodu neke pomaknute TV serije, odnosno za film, možda, srednjeg metra. Nakon te magične linije od pedesetak minuta pad u tempu postaje očit, dolazi do repeticija i prilično umjetnog klimaksa pri kraju. „Vivarium“ ostaje film koji vrijedi pogledati, ali više u svojstvu kurioziteta, nego kao komad lektire.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Vivarium