Ono što je bitno u Carpignanovim filmovima je njegov veristički, skoro pa dokumentaristički pristup. Glumci u „Mediterranei“ doista su dolazili iz redova izbjeglica i migranata te igrali fikcionalizirane verzije samih sebe. Priča prvog filma skoro se organski razvila u priču drugog kroz sporedni lik romskog dječaka Pia Amata koji je od simpatične male barabe koja prodaje rabljene mobitele postao tinejdžer i noseći lik za studiju svoje raširene obitelji (koju doista igra njegova obitelj) koja balansira između legalnog i ilegalnog, države i mafije, pokušavajući osigurati svoju egzistenciju. Ovdje je centralni lik petnaestogodišnja Chiara (Swamy Rotolo) koja će tijekom radnje filma saznati prirodu posla kojim se bavi njen otac i ostatak obitelji. Njena obitelj, kako nuklearna, tako i proširena, opet igra samu sebe u, možemo vjerovati, još fikcionaliziranijoj varijanti nego što je to bio slučaj s prethodnim filmom.

CIAMBRA: Dokaz da Jonas Carpignano ima puno rediteljskog talenta

Nakon kraće ekspozicije, Carpignano radnju filma otvara na proslavi 18. rođendana Chiarine starije sestre Giulije (Grecia Rotolo). Atmosfera je svečana, cijela obitelj se okupila, sve pršti u luksuzu. Otac obitelji Claudio (Claudio Rotolo) nije posebno vješt govornik, ali se vidi da je čovjek koji se brine da njegovoj obitelji ne manjka ničega. Giulia, Chiara i njihova mlađa sestra Giorgia (Giorgia Rotolo) nikada neće ni pretpostaviti čime bi se on mogao baviti, a Chiari je najveća briga u životu kako sakriti od obitelji da je počela pušiti elektronske cigarete.

Nakon proslave stiže otriježnjenje: oca su stričevi hitno pozvali i odveli sa sobom, a obiteljski automobil je zapaljen. Oca nema danima, a na vijestima se priča da je on važna karika u strukturi moći 'Ndranghete u Gioia Tauru. I od svoje majke (Carmela Fumo) i od stričeva (Vincenzo i Antonio Rotolo), Chiara traži objašnjenje koje ne dobiva, barem ne u verbalnom obliku, a ni sestra Giulia joj ne pomaže iako vjerojatno zna nešto. Ona zato pokušava voditi neku svoju istragu i pronaći oca, put je vodi i preko romskog naselja Ciambra, a zbog incidenata koje skrivi i sama će upasti u nevolju sa sistemom koji će ju istrgnuti iz biološke obitelji i pokušati smjestiti u hraniteljsku. U konačnici, mlada Chiara mora odrasti u samo nekoliko tjedana ili mjeseci i upoznati se s onom ružnijom stranom života na koju ranije nije ni pomišljala.

Možda i najveći uspjeh koji talentirani Jonas Carpignano postiže je taj da uspijeva snimiti film na temu mafije koji u velikoj mjeri izbjegava konvencije mafijaškog filma i ostaje vjeran svom ranije uspostavljenom stilu. Ako se već moraju povlačiti paralele s drugim mafijaškim dramama, onda bi to najprije bilo moguće s ranim radovima Martina Scorsesea (inače izvršnog producenta „A Ciambre“), poput „Mean Streets“ (1973), iz razloga neposrednosti i događajnosti relativno niskog intenziteta. Zapravo, „Chiara“ je dosta više film o odrastanju i spoznaji čime se ti odrasli koje mlada osoba uzima zdravo za gotovo bave u svrhu preživljavanja u velikom i okrutnom svijetu.

Radeći s internacionalnim timom svojih suradnika, snimateljem Timom Curtinom, montažerom Affonsom Goncalvesom i kompozitorom Benhom Zeitlinom s kojima je surađivao i na prethodnim filmovima, Carpignano uspijeva elegantno i konzistentno zaključiti svoju neformalnu trilogiju o mjestu specifičnom po sudaru različitih društvenih grupa i kultura. Kao i prethodna dva uratka, i Chiara ima auru festivalskog, „doktoriranog” filma, što mu je i omogućilo distribuciju od Cannesa i Karlovyh Vary do Busana, Beča i Zagreba, ali do sada smo valjda već upoznati s pravilima igre. Iako je „Chiara“ još ispoliranija i djeluje kontroliranije od svojih prethodnika, čini se da su poveznice s njima ipak artificijelne prije nego organske, a na kraju se postavlja i pitanje što bi Carpignano mogao dalje raditi u svojoj karijeri sada kada je potrošio „džoker” zvani Gioa Tauro. Pa opet, „Chiara“ je vrlo dobar, promišljen i kompaktan film čijih se dva sata trajanja gotovo i ne osjeća.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Chiara