Kada govorimo o benediktincima moramo znati da su oni najstariji monaški red. Utemeljitelj je sv. Benedikt Nursijski (oko 480.-547.). Odgojen je i obrazovan u Rimu, a pokopan je u Monte Cassinu kraj sestre Skolastike. Njegov životopis napisao je Grgur Veliki u svom dijelu "Dijalozi".
Jako "oružje" kršćanstva u tom ranijem razdoblju, ali i kasnije bijaše ikonografija. Sv. Benedikta ikonografski možemo prilično točno prepoznati, i to kao redovnika u crnom habitu s opatskim štapom i mitrom. Pojam mitre vezujemo uz  indoiransko božanstvo zadane vjere, ugovora i svjetlosti. Katkada je sv. Benedikt prikazan i s drugim atributima poput: golubice, gavrana, kristalne čaše sa zmijom, kažiprsta na ustima. O važnosti sv. Benedikta najbolje svjedoči činjenica da je 1958. godine proglašen "ocem Europe" i zaštitnikom Zapada.
Djelo po kome je Benedikt postao poznat njegovo je Monaško pravilo. Sastavio ga je za cenobite (monasi koji žive u zajednicama), a protkao ga riječima Svetoga pisma. U duhu svoga vremena obilato se služio poznatim mu monaškim pravilima i spisima sve mudro objedinjujući u jednu skladnu cjelinu. U Monaškom Pravilu najprije donosi temeljna načela kršćanskog života za monahe cenobite - zajednički život, poslušnost, šutljivost, poniznost te osobito molitva - a poslije i praktične naputke za njihovo ostvarivanje. Značajnu ulogu Benedikt daje i opatu, koji u Kristovo ime predvodi zajednicu. Opat primjerom i riječju tumači Monaško Pravilo svojoj zajednici, utjelovljujući neprolazne evanđeoske istine u svome vremenu i u svom samostanu. Benediktovo je geslo: "neka se u svemu slavi Bog".

Sv. Benedikt je nazvan patrijarhom zapadnog monaštva jer je njegovo Pravilo prvo monaško, redovničko pravilo na Zapadu koje je uspjelo ujediniti one koji su željeli živjeti po evanđeoskim savjetima. Premda su tijekom povijesti nicali mnogovrsni različiti oblici posvećenog života, ono je opstalo do danas i odgaja duhove oplemenjujući ljudska srca kako bi molitvom, radom i redom ugradili svoje talente u temelje zajedničkog dobra. Suvremenost pouke sv. Benedikta u vezi s molitvom sastoji se i u njegovoj praktičnosti. On je htio odstraniti od samostanskih molitelja svako sanjarenje, pretvaranje i neozbiljnost. U svom učenju pokazao je velik smisao za realnost i usredotočenost na bit stvari, zato svojima preporučuje: "Valja nam znati da nećemo biti uslišani zbog mnogih riječi, već zbog čista srca i pokorničkih suza. Neka stoga molitva bude kratka i čista, osim ako nas Božja milost ne potakne da je produžimo."
Polazeći od svetopisamske izreke kako je besposlica neprijatelj duše, sv. Benedikt je odredio svojim monasima da žive od rada svojih ruku. Načelo rada u samostanu ne obuhvaća samo ručni rad već i čitanje, duhovno štivo i kulturno uzdizanje. Tako su benediktinski samostani tijekom povijesti postali ne samo svetišta i mjesta molitve već i radilišta, rasadnici obrazovanja i kulture. Stil življenja koji monasima nudi sv. Benedikt može biti uzor i pomoć suvremenom čovjeku, koji sve više upada u zamke aktivizma i koji više ne zna stati ni prepoznati granice svojih mogućnosti, da iskusi blagodat umjerene ravnoteže: molitve, rada i odmora.
Dan kada obilježavamo spomen na sv. Benedikta je 11.7..