I ove godine su se u Medovu Docu, mjestu nedaleko od Imotskog, održali 17 po redu “Raosovi dani“. Točno ispred rodne kuće poznatog književnika Ivana Raosa, a povodom 17 godina od njegove smrti. Manifestacija se održala 8. srpnja u organizaciji imotske udruge “Raosovi dani“, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Početkom godine raspisan je natječaj za najbolji monodramski tekst na koji je pristiglo 24 uratka. Da namještanja ne bi bilo, kako to biva, radovi su se slali pod šifrom, a najbolji dobiva nagradu “Ivan Raos“. Ove godine najbolji tekst prema žiriju (Hrvojka Mihanović – Salopek, Nevenka Nekić, Branka Buljan i Ana Lederer) napisala je Ljiljana Matković – Pinter. Monodramski tekst prvonagrađene Osječanke, podrijetlom upravo iz Imotskog, naslovljen je sa “Da pitaju kenjca“ i mogli su ga, barem djelomično čuti svi oni koji su se tog pakleno vrućeg dana (40 stupnjeva, u hladu, naravno) našli u Malom Docu. Podijeljene su i tri posebne pohvale, Evi Violi za “Živote, volim te“, Rajku Glibi za “Moj Ivane“, te našem povremenom suradniku, od lupeške redakcije, cijenjenom Robertu Mariću za “Tihu noć“. Svim nagrađenima, odnosno jednoj nagrađenoj i troma pohvaljenima dodijeljene su grafike akademske slikarice Antonije Gudelj.

Tom prilikom smo s Robertom, koji nam se našao pri ruci, napravili kratki intervju. Sve njegove odgovore sročit ćemo u jedan:  Eto, mene potrefila ta posebna pohvala i drago mi je, ne mogu kazat. To sam imao tekst za više osoba (nešto slično sam napravio za radio, pa su se ljudi prilično smijali), pa sam ga preinačio u monodramu, ali da bude - aktivna, dakle, nema to da dođe tip i priča priču i to je monodrama, je kurac monodrama, to je priča, ali u mojoj padaju vrata, ukiseljuje se kupus u kontejneru ... A čoviče sav sam tamo izgorija, mislim bukvalno, ono od sunca, dva put sam kapu minja. Evo ti i ova slika, kao ja odlazim s nagradom, ali sam ispao k'o neki ludi reper. Lud jesam, ali reper nisam …