Edvard Munch, najveći norveški slikar i u međunarodnim okvirima pionir modernog ekspresionističkog slikarstva, predstavlja onu rijetku pojavu genijalnog umjetnika u nacionalnoj sredini bez stvarne originalne umjetničke tradicije. Takve ličnosti nije lako naći, pošto izgleda da eksperiment u likovnim umjetnostima rijetko uspijeva ukoliko negdje ne postoji receptivna publika. Oko 1880., kad je Munch počeo ozbiljno studirati slikarstvo, Norveška je imala nekoliko odličnih slikara i nekoliko mecena. Ali tradicija je bila nadmoćno akademska, ukorijenjena u francuskom romantičnom realizmu barbizonske škole i u njemačkom lirskom naturalizmu; impresionizam je počeo prodirati u Norvešku tek u posljednjom desetljeću XIX stoljeća.

Godine 1885. Munchu se prvi put ukazala prilika da putuje u inozemstvo i to u Belgiju i, na tri tjedna, u Pariz. Iako je, kao svaki mlađi student, proveo mnogo vremena proučavajući stare majstore iz Louvrea i posjećujući Salon, otkrio je i Manetove radove i njima bio duboko impresioniran. Usprkos akademskom školovanju razvio je vlastiti pristup na osnovu impresionističkih i simbolističkih eksperimenata čiji je svjedok bio. Godine 1892. reputacija mu je toliko porasla da je bio pozvan da izlaže u Verein Berliner Kunstler (Društvo berlinskih umjetnika). Njegova izložba je izazvala takvu buru da se liberalno krilo Društva koje se simpatiziralo s njim, predvođeni Maxom Liebermannom, povukli iz te organizacije i osnovali Berlinsku secesiju. Ovo priznanje - i spor - ohrabrili su Muncha da se nastani u Njemačkoj gdje je proveo najveći dio vremena do 1908. Za to vrijeme umjetnički je sazreo i počeo vršiti ključni utjecaj na njemačku ekspresionističku umjetnost u njenom razvoju.

Prilikom određivanja Munchovog mjesta u europskom slikarstvu moglo bi se tvrditi da su na njegovo formiranje utjecali ne toliko njegovi norveški izvori koliko boravak u Parizu za vrijeme jednog od najuzbudljivijih razdoblja u povijesti francuskog slikarstva, a zatim u Njemačkoj u trenutku pojave nove dinamične umjetnosti. Jedinstveno svojstvo njegovih slika i grafika, međutim, nesumnjivo je rezultat snažno literarnog pa čak i mističnog pristupa koji je bio tipično skandinavski, a u Munchovom slučaju pojačan njegovom neobičnom i napaćenom ličnošću. Značaj norveške književnosti je porastao krajem XIX. stoljeća pojavom Henrika Ibsena kao dramskog pisca svjetskog glasa; mnoge najbolje analogije Munchovih slika nalaze se u Ibsenovim dramama. Slikar se kretao u književnim krugovima u Norveškoj, kao i u Parizu i Berlinu, i bio prijatelj poznatih pisaca, među njima i Augusta Strindberga i utjecajnog njemačkog povjesničara umjetnosti i kritičara moderne umjetnosti, Juliusa Meier-Graefea. Godine 1906. Munch je izradio scenografiju za Ibsenove drame Sablasti i Hedda Gabler.

Čak je i u Norveškoj uobičajeno isticanje međunarodnog karaktera Munchovih slika, ali kad čovjek iz Munchovih odaja u Nacionalnoj galeriji u Oslu prijeđe u prostorije gdje su izloženi ostali tadašnji norveški slikari Munchovi korijeni postaju očigledni na prvi pogled. Oko 1889-90. Munch je vladao impresionističkom paletom podijeljene boje, ali čak i tada, u trenutku najneposrednijeg impresionističkog utjecaja, slika kao Noć u St. Cloudu, 1890, manje je impresionistička studija svjetlosti i sjene nego slika raspoloženja i melankolije; ona već nagovještava neku nedefiniranu unutrašnju uznemirenost.

Iako je doživio osamdesetu godinu, bolesti i smrti lebdjele su oko njega najvećim dijelom života. Majka i sestra umrle su mu od tuberkuloze dok je još bio mlad, a i on sam patio je od ozbiljnih bolesti. Bolest i smrt počeli su se javljati rano na njegovim slikama i bile su njegova neprestana tema. Ove teme, razumije se, bile su uobičajene u umjetnosti i književnosti tog vremena, ali su za Muncha one bile naročito pogodne. Bolesno dijete odnosilo se na bolest i smrt njegove sestre. Ostale teme koje su ga zaokupljale bile su buđenje seksualne želje i žena data istovremeno kao nevino dijete i vampir - krvopija. Munch se javio kao slikar u trenutku kad je Sigmund Freud razvijao teorije psihoanalize; ovaj slikar, u svojoj opsjednutosti seksom i smrću, ponekad se činio kao gotovo klasičan primjer problema koje je Freud istraživao. U Tajanstvenoj obali, oko 1892., mjesec i njegov dugi odbljesak u vodi preobraženi su u falusni simbol. Ovaj motiv se javlja u eksplicitnijem simboličkom obliku na mnogim slikama, na primjer u Plesu života, 1899-1900.

Strahovi koji su progonili umjetnika dobivali su često opći i dvosmisleniji, iako ne manje stravičan izraz. Na slici Večer u ulici Karla Johana, Oslo prolaznici u ranoj večernjoj tmini preobraženi su u sablasni skup mrtvih šetača. Krik je bolni vrisak prenesen u vidljive vibracije koje se šire kao zvučni valovi. Na Crvenoj lozi loza pretvara kuću u užasno obitavalište iz kojeg jedna osoba uspaničeno bježi.

Munch je bio izvanredno plodan i cijelog života je eksperimentirao s mnogim raznovrsnim temama, paletama i stilovima crtanja. Djela iz devedesetih godina XIX. stoljeća i s početka XX. stoljeća, u kojima je simbolistički kontekst najeksplicitniji, karakterizira vijugama, stalno pokretna kriva linija svojstvena stilu art nouveau, kombinirana s bojom, tamnom u tonu ali sjajnom u intenzitetu. U njegovom djelu iz tog razdoblja prisutni su utjecaji Gauguina i nabizma. Njegove studije aktova možda su nastale pod Bonnardovim utjecajem, ali je u svakom slučaju Munchova interpretacija sasvim drugačija, mučnija i uznemirujuća, bliža duhu njemačkog ekspresionizma (Pubertet). Ovaj duh - čijem je stvaranju pomogao i sam Munch - javlja se u kasnijim djelima, pejzažima i scenama koji prikazuju seljake na radu (na primjer Konj u galopu), mada se čini da u tim svijetlo slikanim temama ima nešto od zdravlja, snage i optimizma. U Munchovim djelima ne može se uočiti jedna jednostavna razvojna linija. On se neprestano vraćao ranijim temama i prerađivao ih. Njegova obuzetost seksom, nasiljem i smrću trajala je cijelog života. Svi ti elementi su možda sumirani u slici Maratova smrt koju je počeo 1905., a završio tek 1927. Njegova karijera bi se mogla sažeto predstaviti i portretima, naročito fascinantnim i uznemirujućim autoportretima. Rani Autoportret u plavom odijelu, vođen širokim, apstraktnim fovističkim potezima boje, prikazuje umjetnika kao intelektualca čije lijepo, otmjeno lice već muče sumnja u sebe, kao i živčana napetost. U svom posljednjem, opsesivnom autoportretu, nazvanom Između sata i postelje, stari Munch slika sebe kako lebdi na rubu vječnosti; ali njegova ruka sigurna za apstraktnu boju i strukturu pokazuje da on nikad nije gubio vezu s novim eksperimentima.

Munch je bio veliki majstor grafike. Počeo je 1894. radeći bakroreze i litografije i neko vrijeme bio je u prvom redu zainteresiran da se posluži tim medijima pri ponovnom studiranju tema koje je već slikao. Međutim, grafike nikad nisu bile puke reprodukcije slika. U svakom slučaju, prerađivao je temu u okvirima novog medija, radeći katkad isti predmet u gravuri, drvorezu i litografiji, međusobno ih varirajući, dok je svaki predstavljao modifikaciju slike.