Prema posljednjim podacima dostupnim na Karti javnih zdenaca, koja je upravo prošlog tjedna modernizirana te je već danas brža i preglednija, u Zagrebu je 180 aktivnih javnih zdenaca. Samo dan ranije, Grad Zagreb se pohvalio činjenicom kako građani mogu potražiti „osvježenje na 172 lokacije diljem grada”. Obzirom da je brojka u kratkom vremenu neobično narasla, od grada smo tražili odgovor na pitanje koliko zapravo postoji javnih zdenaca u Zagrebu, ali ga nismo dobili. Gradska uprava tako s pravom primjećuje kako „u vrijeme velikih vrućina javni zdenci nude važno osvježenje i okrepu” te donosi ispravnu odluku da građanima poveća dostupnost pitke vode. Od tada je Grad, čini se, postavio 14 zdenaca, a do isteka obećanja čekamo još tri nove pumpe. A može li Zagreb, pored ovoga, osigurati dodatnu dostupnost pitke vode na javnim površinama, kako je to uobičajeno u velikim gradovima zapadne Europe? Pravo je pitanje - što se čeka?

"Generalno mislim da mogu otvoreno kritizirati naš mentalitet, jer sam ga temeljito proživjela. Kao što jedino član obitelji smije kritizirati drugog člana, a ako netko izvana nešto kaže, teško mu se. Da nisam iz Cazina bi me malo bilo strah. Ovako se samo nadam da će barem netko pročitati knjigu, naročito srednjoškolke (i srednjoškolci), mladi i isfrustrirani kao što sam ja bila i znati da ih netko razumije i da se bumerski postulati mogu korigirati za bolje sutra. A ne ko u Macondu, oni nisu čitali moju zbirku", kaže u razgovoru za Lupigu Sara Huskić. Ona će u petak na festivalu Prvi prozak na vrh jezika u parku ispred zagrebačke Bookse predstaviti svoju prvu zbirku priča „Student se vraća kući“ za koju je lani dobila nagradu Prozak za najbolju zbirku autora/ica do 35 godina starosti. Osim što piše, danas se Sara kao znanstvena suradnica bavi tumorima mozga i magnetnom rezonancom na Medicinskom fakultetu u Beču.

Humor ne može da bude trajni lek za socijalne bolesti i društvenu patologiju, kao da poručuje Radu Jude. Humor primarno može da služi samo kao određena vrsta laksativa, poput persiflaže, ili groteskne mimike, dodatne iščašenosti kojom se podražava predmet koji se ujedno čini odbojnim, predmet koji postaje, baš zbog sopstvenog viška samouverenosti i gordosti, idealni popularni, populistički subjekt degradirajuće savremenosti. Noseća investicija, zasnovana na parazitirajućim dominirajućim manirima i obrascima moći. Lažne istorijske i umetničke analogije, pseudo-erudicija i etikecija u službi odbrane vladavine krupnog kapitala, sve su to izdajstva kritičkog, prosvetiteljskog uma, koje Radu Jude ne može da oprosti ni prećuti onim mejnstrim režiserima koji su prihvatili komfor lenjosti i sofističkih insinuacija, usled sopstvenog dogmatskog dremeža.