ZLATKO DIZDAREVIĆ O AMERICI I MEDIJIMA: Kuda svijet ide, tko ga vodi i o čemu se tim povodom lažemo
Priča o pobjedi Donalda Trumpa u Americi postala je već isti dan pomalo iritantna. I "žuta". Ponajmanje zbog samog Trampa. Više zbog puno toga što se kazalo, napisalo, iskomentiralo, izanaliziralo, slagalo, užasnulo ... sve u pokušaju da se pokrije očigledna činjenica – da zanemarimo ostale razloge zašto se desilo što se desilo: Takozvani veliki, mainstream mediji u Americi, i ovi što ih jadno imitiraju unaokolo, zaslužili su ono što im je Trump i kazao: "Koja gomila luzera!".
Zapravo, pored poražene pa nakon svega cmizdrave Hillary Clinton koja za poraz optužuje svakog živog na svijetu, čak na čelu sa Obamom koji se prostro pred njenom ambicijom i šefom FBI Jamesom Comeyem koji je zataškao sve što se zataškati moglo – pomenuta "gomila luzera" pokušava ono što postaje iluzorno, spašavajući sebe same. Nakon utvrđene činjenice u Americi da je od "sto najvećih medija 98 zdušno predviđalo glatku pobjedu Hillary Clinton".
Naravno, iz sasvim normalne novinarske perspektive, legitimno je pogriješiti u predviđanjima i u velikim pričama kao što su izbori za predsjednika Amerike. Pogotovo kada i svi ostali, najvažniji u svijetu kojima si okružen i za koje radiš, guraju priču u ciljanom pravcu, i to ne iz golih simpatija, već zato što im je to biti ili ne biti. Poenta je, međutim, druga: Zanatski je jadno i smiješno nastaviti dokazivanje vlastitog poraza tvrdnjama o ogromnom iznenađenju, šoku, užasu – bože, kako se i zašto to desilo?
Naslovnica New York Posta (SCREENSHOT: NYP)
I gdje smo danas ? Prvo su prodali dušu crnom đavlu jer su morali, a i lijepo je kada te moćni milke po glavi uz lilihip što ti ga daju s vremena na vrijeme, pa i pripuste u kafanu u kojoj oni sjede i dogovaraju nove krvave pirove po svijetu. Naravno u ime "liberalizma, slobode, demokracije i ljudskih prava". Nakon svega se ti perači narodnog uma profesionalno i zanatski brukaju podupirući ovu jadnu priču o "šokiranosti".
Donald Trump dobio je glatko, u standardnom američkom izbornom sistemu po principu elektora. Računica od minule srijede uveče kaže, 290 prema 228. Ustavno, u zemlji koja "poštuje institucionalizam i sistem" to je apsolutno legalna i gotova stvar. Realno, prema pojedinačnim glasovima mimo one elektorske matematike, od oko 120 miliona ljudi koji su glasali, šezdesetak miliona glasalo je za Trumpa. Dakle polovica onih koji su izašli da glasaju. Da se još pojednostavi, to je više od četvrtine ukupnog biračkog tijela u Americi jer je na izbore izašlo, kažu, oko 55 posto mogućih birača.
Dakle, najmoćniji američki mediji hoće nam kazati da pojma nisu imali o čemu razmišlja šezdeset miliona ljudi u njihovoj zemlji, ma kolika ona bila, i koliko je onih koji drugačije razmišljaju od njih. Da pojma nisu imali kako tolikim ljudima uopšte pada na pamet da glasaju za Trumpa i on onda, evo, iskoči kao duh iz mraka i sve ih prenerazi. Pa onakav kakav je još kao satana vikne BUUUUU!
Ili hoće kazati da ih se uopšte nije ticalo ako iko drugačije želi glasati (i misliti) mimo onoga kako oni kažu da će glasati. Ili možda da drugi i drugačiji uopšte ne postoje. Ili su znali – pa profesionalci su i to najbolji, čiji je smisao posla da znaju – ali nisu smjeli da kažu da znaju. Da nije tako, zašto bi bili sada šokirani, zblanuti i u straaaašnoj nevjerici. I oni i svi njihovi čitaoci, gledaoci i slušaoci koji su im podarili na pladnju povjerenje, duše, patriotizam i sentimente ...
Naslovnica The New York Timesa (FOTO: The Stranger)
Sunovrat tih takozvanih mainstream medija na "Zapadu" (oni, na uslovno kazanom "mentalnom Istoku", uglavnom znaju šta smiju i šta ne smiju i od toga ne prave dokaze o slobodama i ljudskim pravima) nije počeo jučer sramotnom ulogom u lizanju svega što "neoliberalni kapitalizam", zapravo sve više novi brutalni totalitarizam, razara po svijetu praveći od smrti business i profit.
Da ne idemo dalje, počelo je sa proizvodnjom talibana i Al Qaede, nastavilo sa Colinom Powellom i notornom laži prihvaćenom glatko u UN-u, G.W.Bushom i Tony Blairom pod rukom u Iraku i dalje po Bliskom istoku, preko Libije, Sirije do "rekompozicije svijeta" i već smiješnog sataniziranja i novog McCarthyisma spram Rusije. Konačno, gurnuti su pod tepih vlastiti milioni ljudi koji iz uvjerenja ili neznanja, gluposti, revolta, drugačijeg vaspitanja, osjećanja odbačenosti, bijesa ili bilo čega drugog što se imperiji ne sviđa – hoće da glasaju drugačije. Pa demokracija je, kažu. I eto, glasali su. A "veliki" sada u šoku.
Kada bi se šalili, a teško je jer su životi i smrti u pitanju, u osnovnoj školi novinarstva učitelj bi im kazao: "Sjedi, jedan!" Ali jok! CNN dan nakon poraza njihove heroine objavi "komentar" sa porukom kako pobjedom Trumpa Amerika daje novu šansu Putinu! Intrigantno je pitanje, vjeruju li oni u redakciji doista da im je takav odnos snaga, ili možda i slute da to baš nije tako, ali još uvijek i pored bruke sa Trumpom ne smiju dalje od svojih nalogodavaca. A ako i oni, nalogodavci nastavljaju da vjeruju u to i ostanu tamo gdje su sada držeći se za ruke u svim svojim uvjerenjima, onda smo svi na muci.
Naravno, kao uvijek u ovakvim situacijama, počinje i utrkivanje ko će prije promijeniti dres. Da se ne upotrijebi slikovitiji glagol iz života Hillarynog supruga. Liberali se, znamo, zgražavaju nad Trumpovim seksizmom, krvava ambicija Hillary je cool.
Naslovnica Esquirea (SCREENSHOT: Esquire)
U tom spašavanju profesionalne duše po cijenu nepostojeće kategorije obraza, odjednom se pojavljuju kroz rubrike "reakcija čitalaca" na važnim portalima i ovakvi postovi, nakon storije o nezaustavljivim suzama i histerisanju gubitnice Hillary u ranu zoru 9. novembra, kada joj se srušio cijeli svijet: "Hvala bogu, njena posljednja šansa je otišla, konačno smo je se oslobodili...", ili "...je li plakala onoliko glasno koliko su plakale majke i supruge u Bengaziju...", pa dalje, zafrkantski, do jučer nezamislivo "...svi znamo da su Rusi krivi, ha, ha, ha..." i odgovor drugog blogera na ovo: "...ja optužujem Sjevernu Koreju, oni su hakirali Clinton i dali podatke Rusima, bastards!..."
Lucidni Adam Garrie iz sve čitanijeg i popularnijeg "The Durana", nakon niza tekstova minulih mjeseci u kojima je objašnjavao, recimo, zašto je Trump izabrao teži, ali uspješniji put, protiv monolitnog establišmenta, ismijavao šefa britanske mitske službe MI5 povodom Rusije, pa objasnio pet razloga radi kojih Hillary mora biti u zatvoru i tako dalje, ustvrdio je – "najveći gubitnici izbora su mediji, svjesno igrajući na proizvodnju zabrinutosti i straha ljudi. Greška je bila u neshvatanju", kaže Garrie, objašnjavajući da ovo nije više 2003. godina kada se onakva laž o Iraku mogla prodati svijetu.
Tada nije bilo ni interneta kakav je danas, ni RT-a kojima ne morate vjerovati ali su relevantni za svakoga ko nije fanatik jednostranosti, pa će vas kad-tad natjerati da razmislite, makar i nakon što vidite da redovno objavljuju – Lary Kinga. Nije bilo onda ni WikiLeaksa pa zato umjesto teorija o "konspiracijama neprijatelja" imate crno na bijelom – kako je Hillary direktno učestvovala u finansiranju i naoružavanju ISIL-a preko Saudijske Arabije i Katara, kako je lagala prijatelje na Wall Streetu, kako je petljala, govorila jedno a radila drugo i sve to pokrivala ...
Naslovnica Rolling Stonea (SCREENSHOT: RS)
Vrijeme mnogih laganja prolazi. Neke farse su tek naslućene. Čuvenim poplavama lažnih "ispitivanja javnog mnijenja" teško će iko normalan više vjerovati kao do sada. I postojeći izborni zakoni sa demokracijom, očigledno, imaju sve manje veze, a i sama "demokracija" definirana zavodnički pa direktno, interesno ukradena, otvara mnoga pitanja. Kuda to svijet ide, ko ga vodi i o čemu se tim povodom lažemo. Pogotovo mi mali, mazohistički zaljubljeni u velike.
Prvi korak u rušenju mnogih mitova, učinjen je storijom o demontiranju istine o slobodnim, mainstream medijima. I to, nekako logično, tamo gdje je priča o njima i stvorena, u Americi. Što bi rekli danas mnogi, ne samo Trump: "What a bunch of losers !" I dodali: "Novi kralj je Julian Assange!"
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Philadelphia magazine
američki izborni sistem nije fokus priče, nego medijska kreacija realnosti sa zadanim ciljem.