ZASTRAŠUJUĆA REPRIZA: Što stoji iza američkog povlačenja iz sporazuma s Iranom?
Svi Lupigini čitatelji koji su premladi da bi se sjećali što se točno događalo u mjesecima prije nego su Sjedinjene Američke Države izvršile invaziju na Irak imaju prilike proteklih tjedana promatrati kako se povijest ponavlja u gotovo identičnom stilu. Prije nešto više od 15 godina Colin Powell, tadašnji američki državni tajnik, mahao je modelom bočice antraksa u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda i tvrdio da Irak raspolaže oružjem za masovno uništenje te da irački dužnosnici surađuju s Osamom bin Ladenom i Al Kaidom. Američke obavještajne službe, tvrdio je Powell, imale su dokaze za to. Ispostavilo se da je to bila laž.
Nekoliko mjeseci prije Powellove prezentacije, Benjamin Netanjahu, premijer Izraela od 1996. do 1999. godine (2009. godine je opet došao na tu poziciju), svjedočio je pred američkim Kongresom i tvrdio da će Sadam Husein ubrzo raspolagati nuklearnom bombom te uvjeravao javnost da će rušenje Sadama imati ogromne pozitivne posljedice za Bliski istok. U isto vrijeme, Hans Blix, čovjek na čelu UN-ove komisije koja je nadzirala eliminaciju iračkih oružja za masovno uništenje, tvrdio je da je Irak uistinu uništio sve zalihe takvog oružja.
Benjamin Netanjahu sa svojom bizarnom Power Point prezentacijom koja ima zadaću pokazati da je Iran lažljivo zlo (FOTO: Hina/EPA/Jim Hollander)
Epilog te priče nam je danas dobro poznat - UN-ove i Blixove tvrdnje bile su glatko izignorirane, a ratni huškači su dobili ono što su željeli. Sjedinjene Američke Države su pod lažnim izgovorima izvršile invaziju na Irak, okupirale tu zemlju i svrgnule Sadama Huseina. Posljedice su bile katastrofalne. Stotine tisuća Iračana ubijene su u narednim godinama, kao tragični dodatak prethodnim stotinama tisućama Iračana koji su preminuli u devedesetima od posljedica međunarodnih sankcija. Američka kratkovidnost do kraja je razorila jednu državu, destabilizirala cijelu regiju i omogućila ekstremističkim skupinama da se razmnože - rezultat koji je bio u stopostotnoj suprotnosti deklariranim ciljevima „Globalnog rata protiv terorizma“ u kojem je Irak bio samo jedno od poglavlja.
Novi pisci, ista priča
Točno 15 godina kasnije, povijest se ponavlja sa zastrašujućom sličnošću. U srpnju 2015. godine šest aktera - pet stalnih država članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih Naroda (SAD, Francuska, Velika Britanija, Rusija i Kina), Njemačka, Europska unija i Iran postigli su dogovor nazvan Joint Comprehensive Plan of Action (JCPOA), kolokvijalno poznat kao „Iranski (nuklearni) sporazum“ u kojem su se Iran i ostali sudionici u sporazumu dogovorili da će sudionici u sporazumu ukinuti sankcije Iranu vezane uz iransku nuklearnu aktivnost ukoliko Iran zauzvrat eliminira svoje kapacitete za proizvodnju nuklearnog oružja i omogući Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju da izvršava inspekcije kako bi potvrdila da se Iran zaista pridržava unaprijed zadanih parametara.
Odmah nakon njegove implementacije Iranski sporazum proslavljen je u većini svijeta kao izvrstan doseg u diplomatski izuzetno kompliciranoj i zahtjevnoj situaciji - diplomatska nastojanja da se postigne sporazum ovoga tipa trajala su od 2006. godine, a sami pregovori započeli su početkom 2014. godine, nedugo nakon što je politički umjereni Hasan Ruhani izabran na poziciju predsjednika Irana, gdje je zamijenio konzervativca Mahmuda Ahmadinedžada.
Među rijetkim kritičarima sporazuma našli su se američki neokonzervativci i izraelski državni vrh, inzistirajući da je sporazum manjkav i pretjerano blag prema Iranu, te iranski konzervativci koji su pak smatrali da je Iran napravio previše ustupaka s obzirom koliko malo im se ponudilo zauzvrat. Ipak, većina svjetskih diplomata i političara, kao i političkih komentatora smatrali su da je sporazum, unatoč njegovoj specifičnosti i ograničenosti na samo jedan aspekt iranskog naoružanja, diplomatski uspjeh koji istovremeno onemogućava regionalnu utrku u nuklearnom naoružanju (Saudijska Arabija se zaprijetila pokretanjem vlastitog nuklearnog programa kao odgovor na iranski) i otvara mogućnosti za integraciju Irana u međunarodni politički poredak. No, kritičari sporazuma ipak su došli na svoje nakon što je u Bijelu kuću stigao Donald Trump.
Trump je svoje obećanje da će ukinuti sporazum čim dođe na vlast, sada napokon i ispunio (FOTO: Hina/EPA/Rena Laverty)
Trump je kritizirao sporazuma s Iranom od kada je on donesen, a tu kritiku je pretvorio u jedan od temeljnih postulata svoje predizborne kampanje, obećavajući da će sporazum ukinuti čim dođe na vlast. U početku je, pod utjecajem svojih savjetnika, odugovlačio s time, da bi jučer napokon proglasio američko povlačenje iz sporazuma i ponovno uvođenje sankcija Iranu. Međutim, Trump nije bio sam u toj odluci. Njegov kaotični i nekoherentni stil vođenja američke politike rezultirao je nebrojenim otkazima u samom državnom vrhu, a posljednje regrutacije Mikea Pompea na poziciju državnog tajnika i Johna Boltona na poziciju savjetnika za nacionalnu sigurnost nedvojbeno su bile samo posljednje poglavlje u toj priči. Pompeo i Bolton su neokonzervativci, i to izrazito proizraelski i antiiranski nastrojeni. Bolton je sudjelovao u orkestriranju rata protiv Iraka, a u slučaju Irana, poznato je da podupire skupinu Mudžahedin e Halk koja se smatra iranskom vladom u egzilu i zalaže se za promjenu režima u Teheranu, što je već i javno spominjao.
U međuvremenu na Bliskom istoku, Izrael, predvođen Benjaminom Netanjahuom, nije sjedio skrštenih ruku i čekao da Trump sam odradi svoj posao. Netanjahu je, baš kao i 2002. godine u slučaju Iraka, odigrao svoju ulogu. Prije otprilike tjedan dana, održao je konferenciju za novinare u Izraelu na kojoj je svijetu predstavio pronalaske izraelskih obavještajnih službi koje tvrde da je Iran zaista do 2003. godine razvijao program proizvodnje nuklearnog oružja i zadržao znanstvene pronalaske vezane uz taj program u tajnom skladištu. To je, prema Netanjahuu, bio dokaz da je Iran u JCPOA pregovore ušao s lažnim namjerama, s obzirom da su iranski dužnosnici tvrdili da takav program nikada nije postojao.
Međunarodna agencija za atomsku energiju koja vrši nadzor nad iranskim postrojenjima potvrdila je prethodno znanje o takvim programima i ponovila pronalaske svojih stručnjaka koji potvrđuju da se Iran uistinu drži parametara sporazuma, ali Netanjahuova publika nisu stručnjaci u uredima te agencije. Iako su Netanjahua i njegovu bizarnu i banalnu Power Point prezentaciju gledali milijuni ljudi diljem svijeta, on je imao samo jednu osobu u publici - Donalda Trumpa. I kao i 2002. godine, na svoju publiku je ostavio duboki dojam. Upravo zbog toga ga je Trump sinoć i citirao dok je verbalno razderao sporazum s Iranom, nakon čega je markerom potpisao predsjedničku odredbu o američkom povlačenju iz njega.
Krajnji cilj - promjena režima
Mnogo stvari u cijeloj toj priči, ako se ona promatra površinski, nema smisla. Ako SAD i Izrael zaista misle da se Iran želi dokopati nuklearnog oružja, onda je sporazum poput JCPOA-a zaista najbolji način da se to spriječi. Ako SAD želi zadržati razinu povjerenja ostatka svijeta u svoje diplomatske kapacitete, onda blatantno kršenje sporazuma s Iranom nema nikakvog smisla.
Analitičari i insajderi koji poznaju američku mainstream političku scenu, kao i karijerni diplomati zgroženi su činjenicom da Trump svodi američku diplomaciju na tako niske grane. Nužno se povlači i pitanje kako će Sjeverna Koreja ikada biti voljna staviti svoje povjerenje u ruke Amerikanaca po pitanju dogovora o njihovoj vlastitoj denuklearizaciji s obzirom da su Amerikanci pokazali da su voljni kršiti donesene dogovore.
I kako će sada Sjeverna Koreja vjerovati u iskrenost rukovanja Mikea Pompea i američkih anmjera? (FOTO: Hina/EPA)
Činjenica je da ni Trump ni Izrael nisu zabrinuti oko toga „vara“ li Iran u sporazumu. Da su zabrinuti oko iranske iskrenosti, ne bi lagali kroz zube i ne bi, relevantnim institucijama već godinama poznate informacije o iranskim nuklearnim aktivnostima, prodavali kao revolucionarna otkrića. Pravi problem leži u dvije točke. Prva je ta da je Izraelu i SAD-u apsolutno neprihvatljiv iranski utjecaj u regiji. Prije 15 godina, Iran je bio duboko izolirana država čiji su saveznici bili Sirija, tada samo jedna od arapskih diktatura i Hezbolah, libanonska militantna skupina s ograničenim utjecajem.
Petnaest godina kasnije, Iran je nezanemarivo snažniji. Nakon američke invazije Iraka uspjeli su kooptirati šijitske paravojne skupine u toj državi i sada imaju znatan utjecaj ne samo nad dobrim dijelom tih skupina, nego i nad dobrim dijelom iračkog političkog i vjerskog establišmenta. U Libanonu je Hezbolah naoružaniji i utjecajniji nego ikada - koalicija u kojoj su sudjelovali na netom zaključenim libanonskim parlamentarnim izborima osvojila je preko polovice mjesta u parlamentu (sam Hezbolah osvojio je 13 od 128 mjesta). U Siriji, koja se već sedam godina guši u ratu, Iran podupire sirijskog predsjednika Bašara al Asada i prema svemu sudeći pobjeđuje. U Jemenu podupiru pobunjenike iz Ansar Alaha koji već 4 godine sramote Saudijsku Arabiju. Unatoč ekonomskim poteškoćama u samom Iranu i podvojenosti države između vjerskih konzervativaca i umjerenjaka, Iranu u regiji ide dosta dobro, barem onoliko koliko im prilike mogu dopustiti. Naravno, uopće ne treba dvojiti da su na čelu Irana vjerski konzervativci te da su oni, kao i iranske vojne snage i vojne skupine koje podržavaju, uključeni u mnogobrojne kontroverze, gušenja ljudskih prava i ratne zločine, ali SAD-u koji bespogovorno podržava saudijsko izgladnjivanje i pokolje u Jemenu i Izraelu koji već desetljećima vrši ilegalnu okupaciju palestinskih teritorija i koji se u posljednjih nekoliko godina sumnjivo zbližio sa saudijskim državnim vrhom nije pretjerano stalo do ljudskih prava i ratnih zločina, retorici unatoč.
Na Bliskom istoku ljudska prava su uvijek bila samo naknadni argument. Prvi uvjet je uvijek bio i ostao politička vjernost. Sadam Husein je to iskusio na svojoj koži kada je ispao iz američke milosti, ne dok je vršio ratne zločine nad iranskim vojnicima i genocid nad Kurdima, nego kada je usprkos američkim željama okupirao Kuvajt. Tako je Iran postao opasan ne zbog svojih namjera ili kršenja ljudskih prava (dapače, ti argumenti su se uvijek i povlačili kada se pričalo o Iranu - Benjamin Netanjahu od 1992. godine tvrdi da je Iran tek pet mjeseci udaljen od nuklearne bombe), nego zato jer sada napokon ima efektivnu mrežu saveznika na Bliskom istoku što mu omogućava da postane uistinu relevantan regionalni igrač. A upravo to je američkim neokonzervativcima i izraelskom političkom establišmentu neprihvatljivo.
Reakcija dijela zastupnika u iranskom parlamentu nakon Trumpove odluke, gdje je odlučeno da će se nastaviti pregovorati s ostalih pet zemalja uključenih u sporazum (FOTO: Hina/EPA)
Drugi problem leži u tome da su Trump i Netanjahu dosegli naprosto božansku razinu metodološke sinkronizacije. Naime, obojica čvrsto vjeruju u metodu rješavanja problema čekićem. Riječ je desničarskim jastrebovima na čelu najsnažnije vojne sile svijeta i najsnažnije vojne sile Bliskog istoka. SAD je uvijek imao privilegiju mogućnosti razbijanja protivnika vojnom silom ako sve ostalo propadne te promptnog povlačenja kada stvari ne ispadnu kako su očekivali. U posljednjih 15 godina Irak, Afganistan te do neke mjere i Libija imali su se prilike uvjeriti u to. I dok je diplomacija uvijek imala svoju ulogu u američkoj politici, Trumpova totalna ignorancija naspram svake (diplomatske) nijansiranosti, kao i njegova opsesija prikazivanjem sebe kao čvrstog vođe samo idu u prilog posezanju za sirovim rješenjima. Izrael pak već 51 godinu ignorira međunarodno pravo i svaki palestinski pokušaj otpora guši u krvi i nikada za to nisu odgovarali ikome, dok Netanjahu stoji na čelu politički desne opcije kojoj sukobi nisu stran pojam. Čekić je uistinu bogomdani alat za takve političare, a kako narodna mudrost kaže - kada u ruci imaš čekić, svaki problem izgleda kao čavao.
Hoće li uspjeti pokušaji spašavanja sporazuma?
S obzirom na opsesiju američkog vodstva promjenom režima u Teheranu i opsesiju izraelskog državnog vrha iranskim regionalnim utjecajem, najavljeni pokušaj iranskog predsjednika Hasana Ruhanija da nekako umanji američko kršenje JCPOA-a pregovorima s ostalim sudionicima sporazuma na tankom su ledu. Niti sat vremena nakon Trumpove konferencije za novinare, Izrael je počeo bombardirati iranske pozicije u Siriji i poslao avione u niske prelete preko južnog Libanona, doma Hezbolahove glasačke baze, kako bi ili pokušali isprovocirati reakciju koja bi mogla poslužiti kao izgovor za daljnju eskalaciju ili naprosto iskoristili priliku da eliminiraju što više iranskih snaga u Siriji dok Iran nije u diplomatskoj poziciji da na to odgovori.
Izraelski tenkovi jutros na granici na Golanskoj visoravni (FOTO: Hina/EPA/Atef Safadi)
U isto vrijeme izraelski ministar obrane Avigdor Liberman sastao se s vojnim vrhom, Izrael je podignuo vojne rezerve protuzračne obrane i avijacije, a na okupiranoj Golanskoj visoravni i u sjevernom Izraelu otvorena su skloništa. Prema svemu sudeći rat je na horizontu, orkestriran od strane neokonzervativnih radikala i njihovih pomagača, a rat na ovoj razini, s potencijalnom involviranošću Izraela, SAD-a, Irana, Sirije, Saudijske Arabije, zaljevskih monarhija, Hezbolaha i proiranskih paravojski je scenarij koji bi mogao rezultirati katastrofalnom eskalacijom u regiji u kojoj se iz godine u godinu ljestvica patnje i razaranja diže u razine za koje nismo mogli vjerovati da su dostižne.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: army.mil
Eto da i ja podržim bigbrothera .Inače ne volim bigbrotherove operacije.Te su operacije odnile nama Hrvatima (i Srbima i ostalim bivšim jugoslavenima) živote,zdravlje,imovinu....ALI!
Ako smo iole realni ,onda znamo da ratovi na kugli zemaljskoj prestali nisu nikad.
Zamislimo svijet u kojem ne vlada ovaj bigbrother zapadne provijencije,nego ,recimo, vlada bigbrother muslimanske provijencije.Jeli itko može zamisliti koji je to užas i strava samo izmaštati,a kamoli osjetiti u nekakvoj praksi.Nas ateista tada ne bi ni bilo,osim možda u nekim podzemnim tajnim ćelijama.
Dakle ,pravog mira na kugli ne može biti,jer ga nikad nije ni bilo.
U dilemi USA,Izrael i ostali igrači bigbrothera ili Iran,Irak itd...pa valjda se tu ne treba misliti oko izbora strane.