VRHUNSKI DOMET FESTIVALA SVJETSKOG: Kako postaviti zlo na pozornicu?

Mladen Bićanić

20. listopada 2018.

VRHUNSKI DOMET FESTIVALA SVJETSKOG: Kako postaviti zlo na pozornicu?

Zagreb je prošlog mjeseca ponovno ugostio Festival svjetskog kazališta, 16. po redu. Festival je pokrenut 2003. godine, a umjetnički ravnatelji su i dalje osnivači - Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan. Financijska potpora festivalu sve je manja, topi se iz godine u godinu, za ovo izdanje uspjele su se dovesti samo tri predstave, naravno iz Europe, no, ako se može reći za utjehu, zbog manjeg broja predstava, riječ je o vrhunskim dometima europskog kazališta u minulih par godina. 

Festival je otvorio Švicarac Milo Rau predstavom "Pet lakih komada" u produkciji umjetničkog centra Campo i IIPM (International Institute for Political Murder). Stigla je iz Genta, Belgija, Rau je, kao ravnatelj NT Genta, važnog mjesta izvedbenih umjetnosti, autor Gent Manifesta, koji sadrži deset pravila i može podsjetiti na čuvenu filmsku DOGMU. Prvo pravilo glasi: "Više ne predstavljamo svijet. On se mora promijeniti. Cilj je ne slikati stvarnost, već učiniti sve da bi njezino predstavljanje bilo istinito." Ta modificirana i teatru prilagođena slavna Marxova misao - teza precizno oslikava rad tog izuzetnog kazališnog stvaraoca za koga kažu da je danas "najproduktivniji angažirani redatelj koji se bavi istraživanjem nasilja". Ali Rau će i reći da je "postavljane klasika smrt teatra", on stoga preferira vlastita istraživanja i originalne tekstove, gradi neki novi post-verbatim teatar u kome zrcali tu stvarnost koju želi pod svaku cijenu učiniti i prikazati istinitom.

Pet lakih komada
Djeca koja igraju djecu koja se igraju da su prestali biti djeca (FOTO: zagrebtheatrefestival.hr)

Komad "Pet lakih komada", barem imenom, zasniva na Stravinskom, njegovoj kompoziciji kojom je obučavao vlastitu djecu sviranju klavira, to su dakle, u temelju, vježbe kojima je cilj nekoga nešto podučiti i poučiti. I u njegovoj predstavi gledamo djecu, ali to su djeca koja igraju djecu koja se igraju da su prestali biti djeca. Oni su, ali kroz igru, savladavanje vježbi kako postati odrastao, zakoračili u svijet odraslih, i tu se, najedanput, našli okruženi neopisivim nasiljem, zlom i strahotama koje u njihovom svijetu djetinjstva nisu zamislivi. Jer ovo jeste predstava u kojoj je nasilje u samom središtu komada, to jeste najbolji dokumentaristički teatar danas, ali istodobno i izuzetno poetski dramski tekst, iskaz u kojemu posebnu draž daju upravo djeca - protagonisti - glumci pod sigurnom rukom voditelja koji će ih provesti kroz sve faze ovog istraživačkog i tragalačkog procesa za istinom.

Otkrivanje njihovih intimnih svjetova i mogućnosti igranja raznorodnih uloga isprepliće se s iznošenjem surovih istina u svijetu u kojem živimo, od pojedinačnog - slučaj djecoubojice Marca Dutrouxa od prije nekoliko desetljeća koji je svojedobno potresao belgijsko društvo i ukazao na svo licemjerstvo i potisnute strahove u tom istom društvu, napose među društvenim elitama tih godina, pa sve do općeg - odabranih trenutaka belgijske povijesti s posebnim osvrtom na kolonijalno doba i strahote koje su tada činjene nad zemljama i ljudima koje su potpale pod čizmu kolonizatora. Prije godinu dana "Pet lakih komada" igrani su na sarajevskom MESS-u i ovjenčani nagradama, kritičarka Magali Degrande ocijenila je komad kao "neodgovorno dobar teatar" - nesporno je da je riječ o vrhunskom kazališnom događaju istinskog majstora teatra. 

Spona zagrebačkog i sarajevskog festivala tu se ne prekida. Kao druga predstava izveden je "Macbettu". Stigao je iz mjesta Cagliari, na Sardiniji. Tom otoku, njegovom folkloru, baštini i ljudima duguje svoju nepatvorenu svježinu, originalnost i provokativnost. Režiju, scenografiju, kostimografiju i svjetlo potpisuje Alessandro Serra, a produkciju Teatro Sardegna i kazališna skupina Teatropersona. "Macbettu" je doživio ovih dana ovacije na MESS-u, "veliko je to kazalište kakvo još nisam vidio na našim prostorima" zapisao je redatelj i novinar Enrico Pau, predstavu su talijanski kritičari proglasili za najbolju talijansku produkciju u prošloj godini. 

"Ideju za predstavu 'Macbettu' dobio sam fotografirajući sardinijske karnevale. Sumorni zvuci kravljih zvona i drevnih sonornih instrumenata, životinjske kože, rogovi i pluto. Tmurne maske, krv, crno vino, sile prirode koje je ukrotio čovjek. Sličnosti između Sardinije i Škotske iznenađujuće su poput likova Shakespearova remek-djela i maski sa sardinijskog karnevala ... Shvatio sam da su folklorni elementi - kostimi, maske, objekti, zvukovi i pjesme - bez sumnje savršeno sredstvo za izražavanje te tragične sudbine. Znao sam da će sardinijski karnevali biti duboko utkani u predstavu i da će izravno sakriti očite sličnosti sa Macbethom ... Odbio sam svako pojednostavljeno predstavljanje drame u korist nečega mnogo fundamentalnijega: razotkrivanja tragičnih arhetipova kojima obiluju Shakespearovi likovi, ali i bića koja ožive u karnevalu, a možda i u gledateljima", kaže Alessandro Serra. 

Macbettu
Serra umata u humor svu ozbiljnost i grozu svijeta o kojem govori (FOTO: zagrebtheatrefestival.hr)

Otkriti podrijetlo arhetipa, uroniti mu u izvore, pronaći ga, skrivenog, od Shakespearea, ali i pretočenog u magiju sardinijskog folklora, karnevala napose, mesopusta u kojem se razgrću sve naplavine i krabulje pod kojima se godinu dana skrivamo da bi u te dane pokazali svoje pravo lice, a sve to ispričati i odigrati na jeziku sardskom, koji do tada, barem mi ovdje, nikada nismo čuli u teatru a koji je očaravajuće i grub i blag, i zavodljiv i prkosan, i šuštav i zvonak u isto vrijeme, poigrati se sa sličnostima Sardinije i Škotske, graditi kup kamenja na pozornici i nazvati ga Stonehenge, biti duhovit i pun humora, iskričav i vrckava, a ujedno mračan i tmuran, tajnovit, na trenutke jezovit - sve to uspijevaju sjajni glumci i redatelj u ovoj izuzetnoj predstavi. Scenom, uz nerazumljiv žubor i žamor gotovo da lebde ili sitnim koracima grabe vještice - one strašne i kobne "sestre sila mraka", proročice po čijim će se uputama kretati nesretni Macbeth na svom nezaustavljivom putu u ponor, u nestanak, ovdje su one pripitomljene, pretvorene u mala, grbava sitna stvorenja koja poput junaka u animiranom filmu vrludaju pozornicom, i time je njihova ozbiljnost i zloguka kob njihova proročanstva samo još strahotnija i pogibeljnija, Serra umata u humor svu ozbiljnost i grozu svijeta o kojem govori i time ga ne čini manje strašnim, samo nam ga još više približava. 

Sve role, po elizabetinskoj tradiciji, igraju muškarci, osam ih je na sceni i mijenjaju se u rolama, samo su Macbeth i njegova Lady nezamjenjivi, ona je najviša, gotovo bez teksta, par replika progovori, ali se vidi da je kolijevka zločina odakle sve zlo izvire. Macbeth je onaj koji je nagovoren na ubojstvo, on je tako ubio san, on više nikada neće usnuti, to mu je kazna i usud, jer "loše započete stvari postaju još lošije" poučava nas Shakespeare. Serra gradi vizualno nadnaravnu atmosferu predstave na komponiranju svjetla i tame u prizorima pretežno uronjenim u tminu, no ne libi se niti upaliti sve reflektore i osvijetliti ono što želi naglasiti. Iz tih scena zastrtih koprenom tame izronit će poneki zamrznuti prizor ili slika, poneki slowmotion, povremeno neki krik ili potmuli zov, prozivka imena Macbethovog, sve to samo podcrtava tragiku prve "škotske" drame u kojoj sudbina i zla kob, ali i skriveno zlo u čovjeku vode igru. 

Ritam i tempo daju pak zvukovi, neumorno udaranje u metalne ploče, one su paravan koji stoji izvan vanjskog i unutarnjeg svijeta, ali rastavljeni služe i kao stolovi za gozbu na kojoj će se pojaviti duh umorenog prijatelja i suborca, tu će početi ludilo Macbetha, suočavanje sa strašnom istinom o vlastitom životu, koji nije drugo do "bajka ispričana od neke lude, puna zvuka i bijesa, a ne znači ništa". Naravno, lokalni kolorit je presudan, krici i jecaji, klepetanje i zvonjava, kao da su se među nas spustili zvončari s naših karnevala, svi su odjeveni jednoobrazno, osnovni ton daju crna i bijela boja, a fantastične maske odraz su nekog drugog, nepojamnog svijeta, svijeta snova i snoviđenja, prikaza i utvara, one prizivaju neko drugo doba, dok je još nama vladao arhetip i mit, nebeska božanstva u koja smo se kleli i iza kojih skrivali, a sada smo ih izgubili, nemamo više koga okriviti za vlastiti pad, ostali smo sami na vjetrometini usuda i vremena nimalo nam sklonog. Velika i nezaboravna predstava, Shakespeare kakav je o njemu još sredinom prošloga stoljeća pisao Krleža: "Na prijelomu vjekova Shakespeare je razdrt između dvije koncepcije: praznovjerne, fantastične, sredovječne, okultne i novovjeke, koja zaključuje i sudi po vlastitom opažanju. Uznemiren novim slutnjama, tako značajnim za lik renesansnog čovjeka, kritičan spram svega oko sebe, nervozno zbunjen novim nejasnoćama, Shakespeare se često izražava jezikom 'nakaznih šarlatana' i praznovjernih bezbožnika... "

Kako postaviti zlo na pozornicu? Ključno je to pitanje koje si postavlja njemački redatelj Thomas Ostermeier inscenirajući "Rikarda III." Williama Shakespearea na sceni berlinske Schaubühne. Predstava je to kojom je zatvoren 16. Festival svjetskog teatra u Zagrebu predzadnjeg rujanskog dana, premijerno izvedena prije tri godine. 

Ostermeier je stari znanac zagrebačkog festivala, mnoge su njegove režije ovdje odgledane, pa i dvije Shakespearove drame, "Hamlet" i "Othello". Sada dolazi s jednim od ranih komada britanskog barda teatra, postavljajući ga suočava se s vječno istim pitanjem: "Obično pokušavam odgovoriti na pitanje koje imam o igri u sobi za probe. Ne znam što bi moj Rikard trebao biti prije ulaska u tu sobu. Pokušavam to otkriti dok uvježbavam ono što bi moglo biti najuzbudljivije. Zato što je Shakespeare inteligentniji od mene i vjerujem da će mi dati odgovore kroz trodimenzionalno razmišljanje - što je to kazalište? Jer, on je za mene izuzetno moćan, izazovan i bogat, višeslojan pisac. Kada krenete s probama nekog njegovog komada, stalno učite, saznajete nešto što do tada niste niti pomislili, tokom proba mnoge stvari otkrivaju se dan za danom ..." 

Slijedeći tu nit otkrivanja nespoznatog i skrivenog u Shakespearovom dramskom rukopisu, Ostermeier gradi i svog "Rikarda III." (prijevod Marius von Mayenburg, dramaturg Florian Borchmeyer). Njegov veliki glumac, Lars Eidinger, pamtimo ga i po roli Hamleta, nenadmašan je u preobražavanju, govorni iskaz temelji mu se, naravno, na njemačkom jeziku, ali se ne libi ući i u englesko govorno područje, on jeste odvratan, kako ga opisuju u programskoj knjižici predstave, on je "prerano rođen, deformirani, kljasti grbavac", ali je i nevjerojatno šarmantan, na momente čak mio, izuzetno duhovit, lukav i ukorijenjen u spletki i himbi, to mu je temelj na kojem konstruira lik kojim nas osvaja. Na pozornici se pojavljuje, njome bolje reći prodefilira još desetak lica, no sva su ona u njegovoj sjeni - Rikard je uvijek u središtu, fokus je uvijek na njemu, bilo da zavodi mladu ženu kojoj je netom prije ubio muža i brata, bilo da šalje u smrt mlade prinčeve, moguću opasnost po tron koji želi zaposjesti, bilo da se dodvorava kralju i plemstvu oko njega koje sve neizmjerno mrzi i prezire, bilo da skida glave svojim dojučerašnjim suučesnicima u ubojstvima i prevarama. Jedan, jedini i neponovljiv - to je Rikard III. Larsa Eidingera i Thomasa Ostermeiera, lik koji osvaja zloćom i pogibeljnošću, surov i nezaustavljiv u provođenju svojih nauma, besprizoran do krajnjih granica.

Pozornica je sva u tamnoj gami, gotovo monokromatska, u smeđim i crnim tonovima, po sredini visi jedna mikrofon i svjetiljka na njemu, Rikard kroz njega emitira svoje poruke u publiku, njoj se često obraća, vidi se da joj se želi svidjeti, postati njen ljubimac, paradoksalno to mu i uspijeva, slijedi ga u zlim činima, čak ponekad, duboko negdje u nutrini, navija za njega - ta ni svi oko njega nisu ništa bolji, svatko od njih nosi svoj križ, nisku umorstava, laži i podvala preko kojih se dočepao položaja koji zauzima, sve je to ponavljanje vječno istog, rat ruža nije neka novost u cvijetnjaku zla kojim je obdaren ljudski rod. Rikard to itekako zna, ništa mu nije skriveno, ništa ga ne iznenađuje, zato i može tako ironično, svima u brk, skresati: „Ja sam prenaivan za ovaj svijet". I, gle čuda, čak mu to i povjeruju! I tu podvalu još učvršćuje replikom: "Želim ljubav svih dobrih ljudi!" 

Ostermeier u igru uvodi i dvije lutke, to su dva mlada princa koje će Rikard dati ubiti, posredstvom videa u pozadini promiču tmurni oblaci, iz dubine dvorane kriješte zlokobne vrane, ptice smrti, u gotovo nadrealnoj sceni, njegovoj posljednjoj večeri, lice Rilarda obojeno je u bijelo, on halapljivo jede i povraća, na trenutke učini vam se da gledate parodiju kralja Ubua, a u tim trenucima kroji se sudbina kraljevstva i njegova vlastita - ali on je i dalje zaokupljen sam samim sobom, ništa ga ne može izbaciti iz takta. Jer njegova bitka i nije drugo do bitka sa samim sobom, sve druge može dobiti, sve druge neprijatelje nije mu teško poraziti - ali u suočenju s vlastitom tamom tone u ambis. Zato i završava obješen za jednu nogu, gotovo nag, visoko nad tlom - raskrečen u pozi raskomadanog trupla neke bezlične životinje kao skinute sa platna Francisa Bacona. Dostojan završetak festivala od samo tri, ali kakve, predstave!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: zagrebtheatrefestival.hr