„Tko u bilo kojoj hrvatskoj sportskoj redakciji može usporedbu neuspješne igre sa 'pičkom' prepoznati kao nešto potpuno neprimjereno? Nositeljice pički koje tamo sjede? Nemoguće. Da to učine dobile bi po pički“, piše Vedrana Rudan u novom postu na svom blogu, Rudan.info. Ne sumnjajte, ponovno se radi o tekstu koji će puritanci proglasiti „kontroverznim“, pogotovo kada se u naslovu diči ženski spolni organ ili možda karakterna osobina. Naime, upravo o tome je riječ u ovom Rudaničinom tekstu

Vrhunski sport uvijek sam držala simbiozom kriminala i zločina. S jedne strane sponzori opsjednuti lovom, političari potrebom da se slikaju uz “junake” ili “junakinje”, liječnici koji od normalnih ljudi čine “heroje”, s druge strane siroti sportaši žrtve bolesnih umova.

U tu perverznu skupinu spadaju i sportski novinari, najčešće obdareni kvocijentom inteligencije negdje oko osamdeset. Griješim?

Zašto onda ti dečki za vrijeme svakog prijenosa nekakvog skakanja ili loptanja skakačima i loptačima iz studija dobacuju savjete? Ti, u pravilu tusti mužjaci kojima je boca često najbolji prijatelj, zaboravljaju da je Hrvatska mala zemlja.

(FOTO: Novi list)

Biti na svijetu peti ili sedmi ili dvadeseti trebao bi biti uspjeh za sve one koji se bave drogiranjem, prodavanjem sportaša, ubijanjem klinaca i korištenjem njihovog talenta i truda za političku propagandu.

Ali ne. Ako nije zlato teve zvijeri puštene iz kaveza dižu se na zadnje noge i jebu mater treneru koji nije Marka ubacio u trećoj minuti nego u šestoj, a Janko je ispustio loptu iako je kreten znao da u rukama drži sudbinu Hrvatske.

Ukratko, rukometaš od koga smo očekivali da će Hrvatskoj donijeti zlato, sve je drugo pizdarija, ispušta loptu, Francuz je grabi, ostalo je propast Hrvatske.

Ništa novo. Svake četiri godine slušamo ili čitamo ista sranja. Ljudi koji uz nadljudske napore mogu na svojim nogama odbauljati do kafića klincima koji su svoj život već uništili treninzima i dopinzima uporno dobacuju što im je činiti. Ne, nije me to inspiriralo za ovaj tekst.

Jutros sam u jednom hrvatskom dnevniku pročitala što je izjavio “rukometni Mozart Ivano Balić”. Zašto je Ivano Balić “Mozart” a ne “Beethoven” trebalo bi pitati nekog Žukinu koji je na početku teksta citirao “Mozarta”: "Dva jebena miseca smo se pripremali, a sad igramo ovako k’o pičke! Ovo je sramota, mene je sram!!!"

A kako je tek sram pedeset posto stanovništva Hrvatske koje među nogama nose simbol loše igre? Naravno da od “Mozarta” koji se godinama druži samo sa loptom ne možemo očekivati suvisle izjave.

Da, hrvatske “mozarte” trebao bi netko cenzurirati. Ali tko u bilo kojoj hrvatskoj sportskoj redakciji može usporedbu neuspješne igre sa “pičkom” prepoznati kao nešto potpuno neprimjereno? Nositeljice pički koje tamo sjede? Nemoguće. Da to učine dobile bi po pički.

Što pička nema a kurac ima? Ja sam od ljudi koji se razumiju u sport čula da su rukometaši igrali dobro, trudili su se, izgubili su jer su Francuzi bili bolji.

Ukratko, igrali su k’o pičke i zato su osvojili medalju veliku k’o pička. Sve ostalo su priče za kurac.

Vedrana Rudan

Lupiga.Com via Rudan.info