UZ VANDALIZIRANJE SPOMENIKA MILJENKU SMOJI: Budale nisu znale ni odabrati pravu boju – crvenu!
Onoga koji je sinoć tek otkriveni spomenik Miljenku Smoji zalio plavom bojom i na njega okačio Partizanov šal niti malo ne krivim i to iz dva razloga. Prvi je očigledan, budala je budala i tu nema pomoći, a da je ovo budala monumentalnih razmjera govori nam boja kojom je zasut u bronci izliveni Miljenko Smoje. Da sam ja recimo ta budala niti malo ne bih dvojio kojom ću bojom zasuti blagopočivajućeg Miljenka Smoju.
Kao simbola slobodarskog i antifašističkog Splita od kojeg je, kao što znate, preostala šaka ljudi koje ni na prste jedne ruke izbrojati ne možete, Miljenka Smoju zasuo bih crvenom bojom. Dakle, bojom koja bi tom i takvom drugačijem Splitu u kojem, nažalost, još uvijek živim, pokazala što mislim o spomeniku na Matejušci i onom kome je u čast podignut. Čvrsto vjerujem da je stari novinarski bard živ i da vidi svoj spomenik kako bi pomislio baš isto. Koji me kurac već nisu zasuli kako treba, dakle, bojom koja mi po svemu stoji i pripada?
UZ OTKRIVANJE SPOMENIKA MILJENKU SMOJI: Uloga Plavca u povijesti Splita
MILJENKO SMOJE (14.2.1923. - 25.10.1995.): „Javjat ću se i iz pakla!“
SPLIT PO MJERI IVICE PULJKA: Retuširanje Miljenka Smoje
OTIMANJE ZABORAVU: Split je bio partizanski grad
Miljenko Smoje kao što je i sam rekao prije smrti javljat će nam se iz pakla. Iako smo naravno tada svi držali da Smoje ne misli ozbiljno, stari nas je lisac sve preveslao jer se pokazalo da nam se javlja i da je itekako živ. Sam spomenik bio bi Smoji kudikamo prigodniji i oku miliji da je u crvenoj noti.
Konstatirao sam već, kao obično piskaralo koje nitko ionako ne sluša, da je sav cirkus koji se događa sa Smojom povodom sto godina od njegova rođenja, poprilično degutantan. Smoju su, naime, na Matejušku odlučili postaviti u bronci ni manje ni više nego ljudi koji nisu shvaćali tko je i što je bio Miljenko Smoje i da mu kao takvom, dakle onom tko je i što je bio, spomenik dignuti treba. Kao uostalom i čitavom antifašističkom i slobodarskom Splitu kojem izvanredno stoji Smoje na Matejušci poput svojevrsnog spomenika i samima njima. Gadljivo je, utvrdio sam u pismu koje sam prije svega ovoga poslao gradonačelniku Ivici Puljku, da spomenik otkrivaju ljudi koji su još do prije godinu dana starog barda bjesomučno pljuvali, ili su pljuvali ono čemu je Miljenko Smoje izliven u bronci blagopočivajući simbol, a to je crveni Split.
Sam spomen Jugoslavije budali je dovoljan da se uhvati boje, a sutra i puške (FOTO: HINA/Mario Strmotić)
Zašto je, dakle, budala koja je danas zalio spomenik Smoji koristio plavu nije poznato, a ni zašto šal nije okačio na neko drugo mjesto, ali nam jasno govori o dosezima mentalnog sklopa onog koji je to učinio, pa ga kao takvog suditi uistinu ne treba. Njega je majka priroda već osudila.
Dijametralno od Matejuške, dakle od obitavališta brončanog Miljenka Smoje na istočnoj obali, konkretno na pazaru, stoji jedan drugi brončani spomenik kojeg su na sličan način čuvali policajci u civilu da ga tko ne zalije kakvom bojom i divna je povijesna prispodoba da grad pod Marjanom, šizofreničan kakav već jest, s jedne strane rive čuva Franjo Tuđman, a s druge Miljenko Smoje.
Bila bi to divna metafora za duboko podijeljen grad, ali meni danas nije do poetskih usporedbi i analiziranja grada kao takvog jer s pravom držim kako je onaj dio grada čiji je simbol zapadni spomenik Miljenku Smoji ionako nestao u vremenu što zbog straha, paranoje, što zbog elementarnih uvjeta za život. Kada si slobodarski i antifašistički nastrojen, kada se ne sramiš svojih djedova, tada možeš u Splitu očekivati samo jedno - da te zaliju ili kakvom kantom boje, ili kakvom kantom govana kao Antu Tomića, pa o tom Splitu sa zapada neću puno trošiti riječi. Ono što želim kazati, da ne izgubim nit i ne odem u patetiku, jest to da budalu koja je zalila spomenik niti malo ne krivim. Budala je to u moru isto obučenih budala s istim prazninama u glavi koje svakodnevno srećem na ulici i niti malo ne dvojim da budala nije samostalna jedinica koja misli svojom glavom i djeluje, već jedinka, još samo jedan bezličan junac u masi i toplini svoga krda, a koji se istaknuo danas kupivši važ brodske boje i ponosno zalio jedan simbol. Simbol njemu mrskog i neshvatljivog Splita. Simbol jednog grada koji je nekada bio velik, ali on to, naravno, nikada neće shvatiti. Veličinu Splita iz doba Jugoslavije. Sam spomen Jugoslavije budali je dovoljan da se uhvati boje, a sutra i puške, ali tu već dolazimo do drugog razloga zašto ga ne krivim. Stvarnog razloga.
Stanoviti proustaško orijentirani fratar Mario Knezović, kritizirao je javno ovih dana splitske vlasti što su podigle spomenik Miljenku Smoji. Rečeni Knezović drži kako je Smoje bio jugoslavenski nastrojen i kako je mrzio – pazite sad – Torcidu. Osim, naravno, Torcide koja je sve i sva u gradu pod Marjanom, Miljenko Smoje, navodi Knezović, mrzio je i Hajduka. Točnije njegov novi grb na dresu. Kakvi se samo paradoksi događaju za ne povjerovati, zavapio je Knezović na pravdi svog milostivog Boga, aludirajući i na medije koji su pripremili teren za još jedan loše odrađen spomenik.
Kao da mi je uzeo riječ iz usta, jer sam, kao obično piskaralo, isto to predbacio gradonačelniku Ivici Puljku objasnivši mu da je gadljivo da lokalni mediji pripremaju teren za spomenik, isti oni mediji koji su godinama trovali budale svojim objavama, a koji će, kako sam proročanski ustvrdio, radi indoktrinacije upravo od strane tih medija godinama, vjerojatno ili minirati spomenik Smoji ili ga na bilo koji način oštetiti. Jedini medij koji bi trebao Miljenku Smoji dignuti spomenik na Matejušci bio bi Feral Tribune u kojem je Smoje do zadnjih dana svog života djelovao, ali kao što znate preživjelih iz Ferala na otkrivanju spomenika nije bilo. Ivica Puljak, naravno, nije shvatio zašto bi na otvaranju trebali biti Feralovci, a ne lokalni mediji, kao što nije shvatio zašto je Miljenko Smoje tako Splitu suspektan. Zašto je zadnjim „crvenima“ u Splitu on važan, a zašto je trn u oku ostatku grada. Samo Smojino retuširanje koje se događalo u mjesecima prije otvaranja spomenika bilo je samo dodvoravanje novoj splitskoj vlasti, nikako ono što je trebalo biti, a to je dizanje spomenika Smoji na način kako treba. No, za to se potrudio fra Mario Knezović. Da Splitu objasni tko je bio Miljenko Smoje.
Torcida treba ukloniti spomenik Smoji, on ih je mrzio. Tim riječima se bojnik Knezović obratio mladim budalama grada Splita i oni su ga naravno, kao svog vjeroučitelja i prepoznali. No, Knezović je upravo tim svojim kretenskim činom napravio ono bitno. Izgovorio je ono što svi misle, a ne usuđuju se kazati. Izgovorio je ono što i jest istina, a to je da današnji Split, Split pun budala misli isto što i on. Da je fra bojnik izravno odgovoran za budalu s bojom, jasno je kao dan. Knezović nije sam uzeo boju u ruke, već ju je svojim riječima stavio u ruke budali koju, sada vam je jasno, niti malo ne krivim zbog toga. No tko je, ako nije Knezović i ako nije budala s bojom, dakle, kriv za ovaj vandalski čin nad spomenikom Miljenku Smoji?
Krivi su, da vam ne duljim, svi oni koji su godinama od Miljenka Smoje i od Splita stvarali isti narativ. Da je sve crveno, slobodarsko i antifašističko, sve ono što miriše na Jugoslaviju – nedopustivo. I da nam ti i takvi više nikada ne trebaju, a kamoli da im dižemo spomenike. „Plavu boju“ bacaju na Smoju već trideset godina, kao i na sve nas, sve splitske gradske vlasti, lokalni mediji, Crkva i domoljubne udruge, svi koji se sjete da im je za sve kriva Jugoslavija, antifašizam i, eto, Smoje.
Koga onda treba kriviti za ovaj vandalski čin? Zar samo budale? Budale, kako vidimo, ni boju ne znaju odabrati, kao što ne znaju da bi bilo bolje da su Partizanov šal objesili s druge strane rive, tamo gdje stoji spomenik nekadašnjem predsjedniku Partizana.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Mario Strmotić
Da je Smoje živ učinija bi veliki škandal šta su ga zalili u boje Dinama umisto bilon bojon Hajduka. Meni je drago šta još uvik i mrtav zajebaje sitne duše, a još draže šta su ovi dobro svjesni toga. Evala Miljenko!