U noći u kojoj je Inter nakon 45 godina dočekao naslov prvaka Evrope, mi smo poslije 30 godina dočekali - Pekinšku patku. Kada su zadnji put svirali u Zagrebu ne da nije bilo Iphonea, ne da nije bilo interneta, nije bilo ni mobitela niti bi se gigabajt RAM-a mogao skupiti u čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Kada su zadnji put nastupali u Zagrebu skoro pa nije bilo ni televizije u boji, ni piva u limenci, gotovo da nije bilo ni panka, no ono najvažnije je postojalo - tu su bili bubanj, bas, gitara i glas

Nakon 29 godina Pekinška patka izišla je napokon iz pećnice, a Zagrebu je servirana na srebrnoj žlici i, pokazalo se, ni malo nije stara, ni malo nije lošija i ni trunku manje energije ne daje. Čonta i 30 godina kasnije na pozornici izgleda jednako kao i na starim spotovima koje možete vidjeti na jutjubu, a ne može mu se spočitati ni da ga je profesorski život udebljao.

Pod stare dane Čonta se više pankom ne bori protiv roka i nakon tri decenije na zub je uzeo folk (u to ime ritualno je poderao papir s natpisom turbo folk). Bez milosti je zajedno s Baletom, Cilom i vazda uštogljenim Marom na basu poderao folk. Kroz niti sat vremena svirke Pekinška patka je odsvirala Plitku poeziju razumljivo izostavivši pjesmu Za Yoko Ono, obzirom da se žena ionako nije pojavila na koncertu. Međutim, nakon bisa je osamstotinjak fanova ostalo iznenađeno što nisu čuli Bolje da nosim kratku kosu.

Da je Čonta zajedno s ostalim kompanjonima u međuvremenu oćelavio pa bi čovjeku bilo i razumljivo što nije otpjevao tu pjesmu, ovako, teško ga je opravdati. No, ako ništa drugo, bar su stari pankeri nakon koncerta imali o čemu razglabati. Bilo je onih koji su se kleli kako su pjesmu čuli, a bilo je i onih koji su ostali neutješno razočarani jer je nisu čuli. Kako god, uskrsnuće Pekinške patke bilo je stvarnije od Isusovog, a za to imamo i fotografske dokaze, koje kao da su snimani lijevom nogom s prvim mobitelom koji je imao kameru …