Kako smo pisali u prethodnom tekstu zagrebačka tvornica cigareta, Tvornica duhana Zagreb (TDZ), izgorjela je u dioničarskim transakcijama. Preteča TDZ-a je manufaktura iz 1817. godine smještena na uglu današnje Tesline i Preradovićeve ulice. No, za početak industrijske proizvodnje cigareta uzima se tek 1869. godina, kada je opremljena tvornica u zgradi sadašnjeg Rektorata Sveučilišta u Zagrebu. U zgradu u Klaićevoj, odnosno Jagićevoj ulici, tvornica je preseljena 1882. godine i tamo je radila sve do gašenja proizvodnje 2006. godine. Otpočetka je tvornica zapošljavala puno radnica, bilo ih je potkraj 19. stoljeća oko 600, otprilike jednako kao i stoljeće kasnije, kad je došlo do pretvorbe društvenog vlasništva i privatizacije Tvornice duhana Zagreb.

STROJEVI SE TADA NISU GASILI: Kako je u privatizacijskom plamenu nestala Tvornica žigica Drava

Danas TDZ više ne postoji. Konkurentska Tvornica duhana Rovinj (TDR) došla je do većinskog paketa dionica još 1998. godine, i samo osam godina kasnije proizvodnja u Zagrebu je ugašena, a neke marke cigareta nastavile su se proizvoditi u TDR-ovom pogonu u istarskom Kanfanaru. Kraj proizvodnje bio je mučan, jer se 36 od oko 240 radnika nije nikako mirilo s izborom preseljenja u Kanfanar, ili gubitka radnog mjesta uz otpremninu, pa su se u kasno proljeće 2006. godine zabarikadirali u sjedištu tvornice u Jagićevoj ulici. Prosvjed i blokada potrajali su četiri mjeseca, do početka kolovoza te godine, kada ih je silom izbacila specijalna policija. 

Kraj proizvodnje iza ove fasade bio je mučan (FOTO: Wikimedia/Flammard)

Radnici su tvrdili da je Zagrebačka banka 1993. godine nezakonito došla do udjela od 19,3 posto dionica TDZ-a, koji je u narednim godinama povećavala, te je u srpnju 1998. godine TDR-u prodala svojih 177.405 dionica, ili 54,62 posto od ukupnog broja dionica. Kako je TDR već odranije raspolagao s 15.420 dionica, nakon kupnje dionica od Zagrebačke banke rovinjska tvrtka postala je vlasnica ukupno 59,36 posto dionica TDZ-a.

Ono što je bilo sporno za 36 radnika koji su prosvjedovali 2006. godine događalo se 13 godina ranije. Tada je, naime, Tvornica duhana Zagreb podigla 12,5 milijuna maraka kredita od Zagrebačke banke, za koji su potpisali ugovor da će se pretvoriti u udio u vlasništvu TDZ-a. Obzirom da je ukupna vrijednost TDZ-a procijenjena na 64,7 milijuna maraka, radnici i bivši radnici imali su pravo na otkup polovine dionica iz onog dijela od 52,2 milijuna maraka koji nije bio rezerviran za Zagrebačku banku, pa su otkupili 130.523 dionice nominalne vrijednosti 26,1 milijun njemačkih maraka, što je činilo 40,34 posto temeljnog kapitala.

Zagrebačka banka vrlo brzo je pokazala da ima namjere dokopati se većeg udjela u vlasništvu, pa je već 1994. godine otkupila 45.558 dionica od invalida Domovinskog rata i članova obitelji poginulih i nestalih branitelja. Nakon toga je već držala blizu 34 posto udjela u temeljnom kapitalu, neznatno manje nego mali dioničari. Onda je 1997. godine krenulo "torbarenje", Zagrebačka banka počela je agresivnije otkupljivati dionice od malih dioničara, a iste godine u kupnju dionica uključuje se i TDR. U samo godinu dana gotovo je nestalo malih dioničara, većina ih je prodala svoje dionice, a oni koji nisu prodali držali su zajedno još svega oko 11 posto dionica. Grabljenje što većeg broja dionica omogućavalo je ne samo veću zaradu u novcu od dividende, nego i stjecanje još više dionica, obzirom da se pola dividende isplaćivalo u novcu, a polovica u vlastitim dionicama Tvornice duhana Zagreb.

Radnike je na koncu iz tvornice izbacila policija (FOTO: Lupiga.Com)

Državna revizija jasno je u svom nalazu 2003. godine istaknula kako "postupak pretvorbe društvenog poduzeća Tvornica duhana Zagreb nije obavljen u potpunosti u skladu s odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća". Naime, osim što je bilo nekih pogrešaka u procjeni imovine poduzeća, Revizija je najveću primjedbu imala upravo na pretvaranje dugovanja TDZ-a u vlasnički udio Zagrebačke banke.

"Potraživanja banke nisu nastala do 31. prosinca 1991. godine odnosno do dana procjene vrijednosti poduzeća i nisu bila iskazana u poslovnim knjigama. Fond je rješenjem o suglasnosti na pretvorbu iz prosinca 1993. godine, u cijelosti prihvatio pretvaranje potraživanja banke u dionički ulog u iznosu 12.500.000 DEM. Navedeno nije u skladu s odredbama članka 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, prema kojima je društveni kapital razlika između vrijednosti sredstava i vrijednosti obveza, uključujući obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trajnih uloga. Odgovorna osoba u Fondu u vrijeme donošenja rješenja bio je Ivan Penić", stoji u zaključku Državne revizije. Radnici su bili u pravu kad su 2006. godine ukazivali na tu nezakonitost, međutim ni za puno veće „podvige“ hrvatska država nije reagirala, pa je bilo iluzorno očekivati da će poništiti privatizaciju iza koje su stajali moćni TDR i Zagrebačka banka.

Što je najbolje, Upravni odbor, pod predsjedanjem Petra Šalea uopće taj zajam nije utrošio za planirane investicije u opremu za proizvodnju, nego za kupnju državnih obveznica, pa su Šale i društvo 1994. godine povukli od Zagrebačke banke novi kredit u iznosu 12.773.000 maraka, s kamatom od 11 do 13 posto na pet godina.

Tvornica duhana Zagreb imala je 1991. godine 787 zaposlenih i 3,6 milijuna maraka dobiti. Ta je dobit kontinuirano rasla, pa je od 1994. godine do gašenja proizvodnje 2006. godine iznosila u prosjeku oko 40 milijuna kuna godišnje. U vrijeme TDR-ovog preuzimanja većinskog vlasništva nad TDZ-om 1998. godine još je bilo zaposleno oko 670 radnica i radnika, da bi do konca rujna 2002. godine nakon restrukturiranja ostalo ukupno 257 zaposlenih. 

Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata, prosvjedovao je 2006. godine zajedno s radnicima Tvornice duhana Zagreb protiv izmještanja proizvodnje i gašenja radnih mjesta.

Mario Iveković i dalje je ponosan na sudjelovanje u prosvjedu i borbi za tvornicu duhana prije deset godina (FOTO: Lupiga.Com)

"Pokazalo se da smo bili u pravu. TDR nije kupio samo tvornicu, nego i tržište, kao što je s nedavnom prodajom TDR-a prodano i cijelo hrvatsko tržište. Zauzimanjem cijelog tržišta povisili su i svoju cijenu. Drugo, oni su zatvorili tvornicu koja je prošla nekoliko država. Nije tu tvornicu sa stoljetnom tradicijom zatvorila ni Austro-Ugarska, ni Jugoslavija, nego ju je zatvorila hrvatska država. Što je najgore, tvornica je zatvorena iako je poslovala izvrsno i imala stalnu ogromnu dobit, između 30 i 50 milijuna kuna godišnje. To nije imalo nikakvog ekonomskog opravdanja", govori nam o okolnostima zatvaranja TDZ-a Iveković. Ne misli da su radnici kao mali dioničari i sami rasprodajom svojih dionica doprinijeli preuzimanju TDZ-a najprije od Zagrebačke banke, pa potom TDR-a.

"Nije se malim dioničarima omogućila niti edukacija, niti povezivanje, niti zajedničko upravljanje. Da su formirani fondovi za zajedničko upravljanje, što sam ja predlagao još sredinom devedesetih, možda bi ljudi išli tim putem. Ovako, što će mali dioničar s 20.000 maraka dionica protiv Tvornice duhana Rovinj? Odgovorni su oni koji organiziraju to tržište, a oni ga organiziraju na način da mali dioničari budu skršeni", smatra Iveković.

"Bile su to godine gospodarskog rasta i ljudi nisu razumjeli naše poruke. Pravo je vlasnika da radi sa svojom imovinom što hoće, ali, po našem mišljenju, on nema pravo zatvarati uspješnu tvornicu. Dakle, može odgovorno upravljati, ili ju prodati, ako ju ne želi više imati, ali ne zatvoriti. Mogli su nastaviti s proizvodnjom, ili ju dati nekom drugom. Ali njima je upravo to i bio cilj, zatvoriti i zauzeti cijelo tržište", smatra naš sugovornik. 

Predsjednik Novog sindikata s ove vremenske udaljenost i dalje je ponosan na sudjelovanje u prosvjedu i borbi za tvornicu duhana prije deset godina.

Sve je otišlo u Kanfanar (FOTO: kanfanar.hr)

"Treba shvatiti da je jako teško ići u borbu protiv takvog neprijatelja, koji je vrlo jak. Kompletno su kontrolirali medije, u čemu je najizraženija bila potpora Jutarnjeg lista i EPH. Da nismo zauzeli pogon ne bismo ništa mogli plasirati u javnost", tvrdi Mario Iveković, iskusan sindikalist koji je zasigurno sudjelovao u najviše radničkih prosvjeda u Hrvatskoj.

Ni sindikati nisu bili jedinstveni tada. Matični sindikat radnika u duhanskoj industriji, PPDIV, bio je protiv blokade tvornice u Zagrebu. Predsjednik PPDIV-a u TDR-u Damir Kuharić rekao je na tiskovnoj konferenciji nekoliko dana prije intervencije specijalne policije da "Novi sindikat u javnosti ruši dobru sliku o sindikatima", a član PPDIV-a i predsjednik Radničkog vijeća TDR-a, Alen Obrovac, pozvao je na žurnu deložaciju prosvjednika, nazvavši članove Novog sindikata "neradnicima koji su odbili i preseljenje u Kanfanar i velike otpremnine".

"Što se tiče Novog sindikata, naši članovi su izašli iz te borbe uzdignute glave i mogu danas reći da su se barem borili za radnička prava, koja, kako vidimo, u današnjoj Hrvatskoj gube bitku. Ovi drugi mogu svojoj djeci i unucima reći da su se prodali. Stav PPDIV-a, poznatog po trgovini, bio je da radnici izađu iz tvornice i uzmu otpremnine. Bilo je među njihovim članovima puno ljudi koji su nas podržavali, ali teško se bilo odvažiti na takav potez, jer su stizale i prijetnje da oni koji prosvjeduju neće dobiti ništa, a tih 200.000 kuna otpremnine čovjeku puno znači", kaže Iveković. 

Srećom, takve prijetnje nisu ostvarene, pa su i radnice i radnici koji su prosvjedovali na koncu dobili otpremnine. Svega 14 od 240 radnica i radnika prihvatilo je ići živjeti i raditi u Kanfanar. Tako je nakon 189 godina tradicije u proizvodnji duhanskih prerađevina Zagreb ostao bez tvornice duhana. A TDZ je prvi u bivšoj Jugoslaviji imao tvrdo pakiranje cigareta. Tek što je 1971. godine završilo Hrvatsko proljeće, Tvornica duhana Zagreb izbacila je na tržište cigarete "Croatia filter", u tvrdoj kutiji u bojama hrvatske trobojnice. Prvi su licencno proizvodili luksuzne zapadne cigarete – Dunhill. Mladež širom tadašnje države bila je luda za "Filterom 160". 

Ironijom sudbine, Adris grupa, koja je 2006. godine ugasila proizvodnju u TDZ-u ne bi li osnažila TDR, prošle je godine prodala Tvornicu duhana Rovinj svom nekoć ljutom suparniku British American Tobbacu (BAT) za 505 milijuna eura. BAT je obećao nastaviti proizvodnju sljedećih pet godina, ali može je ukinuti i prije, osigura li 50 milijuna eura za otpremnine. Bude li BAT odlučio, kao i Adris u slučaju TDZ-a, prodavati cigarete iz svojih tvornica, a ne iz Kanfanara, dogodit će se da i onih 14 bivših radnika TDZ-a koji su se preselili u Istru opet moraju trbuhom za kruhom. Izgorješe nam u ovoj Hrvatskoj tvornice kao šibica. I popušili smo svoje. Ubuduće ćemo pušit tuđe.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: cigarety.by

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".