TUŽNO PRISJEĆANJE NA PRAVOG HEROJA: Kako su ubili najvećeg Srbina ovoga vremena
Tekst koji vam donosimo autorsko je djelo Bojana Bajića, bivšeg čelnika Naše stranke. Napisao ga je još 2011. godine povodom godišnjice zvjerskog ubojstva Srđana Aleksića, a svjež je kao da ga je jutros natipkao. Radi se o uistinu izvanrednom tekstu, kojim se Bajić zasigurno zamjerio dobrom dijelu svojih sunarodnjaka. Prije nego li krenete na Bajićev tekst, kratku priču o momku, čiji je otac na osmrtnici dao napisati „Umro je vršeći svoju građansku dužnost“, možete pročitati na ovom linku.
Ako u tebi postoji bilo kakav zarez u vezi Srđana Aleksića, znaj da taj zarez dolazi iz fašističkog arsenala zamki (FOTO: srdjan.izvori.net)
Advokat ubica Srđana Aleksića na suđenju je rekao: 'Tako mu i treba, kad je branio Baliju'. Ova fašistička izjava u sebi sublimira hiljade stranica opisa ideologije, politike i propagande koja je ubila Srđana Aleksića i koja ga danas nemilosrdno ubija. Od ove izjave se može napraviti efikasan vodič za brzo prepoznavanje fašiste u sebi.
Da vidimo prvo ko ovo kaže. Kaže advokat! To znači da te zvanje i diploma ne čuvaju od fašizma, pa bez obzira da li imaš ili nemaš diplomu, poznaješ ili ne poznaješ zakone, nastavi dalje s čitanjem jer si i dalje potencijalni kandidat za ocjenu: fašista.
Gdje ovo advokat kaže? Advokat to kaže u sudnici, gdje se sudilo za ubistvo Srđana Aleksića, ali ne i za otmicu i pokušaj ubistva Alena Glavovića. To znači da su institucije takođe djelovale fašistički, jer da je neki Haso spašavao Alena, pa onda ubijen, suđenja ubicama ne bi ni bilo. Ako ti ovo nije jasno, znači da si zaražen fašizmom.
Koga advokat zastupa? Zastupa pijane fašiste, koji sprovode procesiju oduzimanja života Alenu Glavoviću, sve hodajući centrom Trebinja, tražeći aplauze publike, jer je ideologija koju su slijedili slavila taj čin kao patriotski. Pijani fašisti danas su vjerovatno 'ponosni Srbi', koji slave krsnu slavu, sprovode sve običaje o Božiću i Vaskrsu, vjerovatno se čudeći kako ih neko može nazivati fašističkim sljedbenicima, jer su oni išli u rat da brane, a to sa Srđanom je bio nesrećni slučaj. Da se nije petljao, ne bi mu se ništa desilo. A šta je sa Alenom? Pa Alen je musliman, a mi smo bili u ratu s njima, pa kol'ko su oni naših pobili? I sama pomisao da pokušaš objasniti da ubice nisu bile Hitlerovi sljedbenici, onda si ozbiljno ugrožen fašističkom indoktrinacijom.
Egzekutor može biti bilo koji fašista koji se zatekne u blizini (FOTO: federalna.ba)
Koga je Srđan branio? Branio je baliju, kako kaže advokat. Balija je pogrdan naziv za vjersku i nacionalnu skupinu muslimana/Bošnjaka, koja se iz dijela republičkosrpske perspektive doživljava kao nešto manje vrijedno, loše, ili kao genetski škart kako je tvrdila predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić. Ako na ovaj način doživljavaš muslimane/Bošnjake, dileme više nema, fašista si.
'Tako mu i treba, kad je...', ovo znači da te treba ubiti ako braniš muslimana, jer je to jako loše. Što će reći, Srbin s pravom da živiš i budeš cijenjen možeš biti samo ako podržavaš da musliman bude ubijen, a Srbin heroj ako muslimana i ubiješ. 'A pošto si Srđane Srbin, koji si to ipak uradio, onda te trebalo ubiti', reče advokat. Ovaj pasus je takođe odličan da se prepozna fašista u sebi.
Riječ 'tako' odgovara na pitanje 'kako?'. Kako ga je trebalo kazniti što je spašavao muslimana? Pa na licu mjesta, kundacima, oduzimanjem života. Za takvo ometanje sprovođenja fašističke ideologije se presuđuje na licu mjesta. Egzekutor može biti bilo koji fašista koji se zatekne u blizini.
Fašizam sebi daje za pravo da presuđuje, da odlučuje ko će živjeti, a ko umirati. To pravo priskrbljuje na bazi ideologije više i niže vrste, pa funkcioniše po principu: 'Ko ti je kriv kad si Balija'. Bila je poznata fašistička konstrukcija tokom rata, da treba ubijati i muslimansku djecu, jer će i oni jednog dana postati veliki, ako ostanu živi. Ovo logiciranje fašista je bio uobičajeni govor tokom rata. Preispitaj svoj stav u vezi ove pojave, al' oprezno, fašizam je spreman da ti se baci u zagrljaj.
Republika Srpska ne veliča čin Srđana Aleksića. Njene institucije, režimski mediji i njen predsjednik radije se bave relativizacijom Srebrenice, Markala i Tuzlanske kapije, što u konačnici znači da su bliže Srđanovim ubicama i njihovom advokatu, a ne Srđanu i njegovom herojskom i plemenitom djelu. Predsjednik se grli sa Biljanom Plavšić, ali ne ide na Srđanov grob. Dižu se spomenici generalima, ali nema ulice ili trga Srđana Aleksića.
Srđan Aleksić (FOTO: prozor-x)
Srđanov otac Rade se nada u pobjedu dobra, u simbolički potencijal Srđanovog herojskog djela, da kao nepresušni izvor plemenitosti i ljudske dobrote napaja ljude univerzalnim humanističkim vrijednostima. Zato on u svakom čovjeku vidi trunku Srđanovu, trunku dobrote.
S druge strane, fašizam je uspješno metastazirao u sve pore današnjice.
Trunke Srđana Aleksića se u prostoru sudaraju i sjedinjuju, baš kao što se trunke fašizma sjedinjuju. Pri međusobnom sudaru se Srđan i fašizam odbijaju jedno od drugog, ne mogu zajedno, potiru se, zatiru se. Svaki čovjek za sebe bira trun koji znači ili život ili smrt. Ili u sebi nosiš Srđana ili fašizam. Nema tu ni zlatne sredine ni ravnoteže, ako u tebi postoji bilo kakav zarez u vezi Srđana Aleksića, znaj da taj zarez dolazi iz fašističkog arsenala zamki i stranputica.
Srđan Aleksić je tačka kroz koju se prelama ljudska savjest. Svjetionik koji pokazuje put u ovom ludilu današnjice, gdje šuma stavova, informacija i zaključaka zamućuje jasnu sliku. Skoro svaka srpska porodica ima svoga sveca i svoju crkvu, svoje Sveto pismo, ali to izgleda ne pomaže kad se treba napraviti moralni i katarzični otklon prema zadnjem ratu. Zato svako ima mogućnost da gleda u Srđana, da mu se približi, da usadi u sebe Srđanovo jevanđelje, da se spasi od fašizma, od zla, od licemjerstva, od kukavičluka, od đavola.
Republika Srpska, koja je počinila mnoge grijehe tokom svog stvaranja, ili ignoriše Srđana, ili ga uzima kao simbolički potencijal da doživi katarzu. Ako ga ignoriše, nastavlja utabanim stazama kojima su kobnog dana hodali pijani fašisti. Ako ga uzima kao simbol, onda obrazovanje, ulice, trgovi, pozorišta, sportski klubovi i javna preduzeća treba da ponesu herojsko ime Srđanovo.
Dana 27.01.1993. godine, izdahnuo je čovjek koji je spašavao drugog čovjeka. I Isus je stradao da bi ljudi mogli dalje živjeti. Srđan je stradao da bi mogli danas živjeti, da bi imali izvor na kojem se možemo čiste vode napiti. Republika Srpska će 27. januara slaviti Svetog Savu, koji je tog dana umro u Bugarskoj na povratku iz Svete zemlje. Javni servis Republike Srpske će emitovati emisije o ljubavi, praštanju, duhovnosti. Djeca u školama će slaviti taj dan. Srđana vjerovatno neće pomenuti.
Bez obzira na današnje ljude i politike, u istoriji će velikim slovima biti zapisano, da su 27. januara umrli Sveti Sava i Srđan. Ako se svi Srbi danas imaju smatrati nasljednicima Svetog Save, onda ni Sava nije normalan, ali ako se Srđan ima smatrati za Savinog nasljednika, onda i Sava može biti Sveti. Onda se i Savindan i Srđandan sjedinjuju u dobru, a protiv zla i fašizma.
Mi ostali, redamo se ispod, svako sa svojom trunkom koju je izabrao. Jedni će izabrati dobro, drugi će izabrati fašizam. A mnogi Srbi će ostati negdje između, neće shvatiti da je Srđan heroj i svetac, reći će OK, ali nije to to. A ovakvo mišljenje je opet negdje na tragu fašizma, iako se takvi najvjerovatnije kunu u dobrotu i na Boga pozivaju.
Pa kako da se onda odbranimo od fašizma i da shvatimo sve njegove lukave manifestacije? Pa jednostavno, prihvatimo Srđana bez ijednog zareza, bez ijednog 'ali', i ako to uspijemo onda smo se spasili. Onda je fašizam istisnut iz naše glave, a onda će Srđanove trunke spasiti cijelo društvo.
Lupiga.Com
Neka mu je vjecna slava !