Tekstilni pogoni koji su godinama u Hrvatskoj zapošljavali preko stotinu tisuća radnika i radnica, stvarali nove vrijednosti i bili izvor života za mnoga mala, ali i velika naselja, danas su nakon desetljetnih pa čak i stoljetnih tradicija naprosto uništena. Brutalna eksploatacija koju svjetski korporacijski tekstilni divovi vrše nad radnicama na istoku i jugoistoku Azije gdje se doslovce radi za šaku riže cijeli dan, a što domaća javnost voli nazivati stranim ulaganjima koja “život znače”, dovela je do seljenja tekstilne proizvodnje u bivše kolonije daleko od vila vlasnika i menadžera.

 

Tekstilnoj industriji uzeta je mjera (FOTO: deteer.hr)

Nakon što je označena kao nekonkurentna pa samim time i neprofitabilna, čime je jedini motiv za proizvodnju u kapitalističkoj ekonomiji nestao, dano je zeleno svjetlo za brzo uništenje i pljačku domaće tekstilne industrije. Opravdanje za uništenje dali su ekonomski stručnjaci, političari su ga omogućili, suci pravno zaštitili lopove, a ako tko podigne glas tu je policija – i privatizacija je krenula. Brendirane stoljetne tvrtke počele su padati kao kule od karata, a do sloma je dovedena i Domaća tvornica rublja (DTR). Tko bi rekao da će tvrtka s prepoznatljivim likom dimnjačara i poznatim košuljama, koja je do prije desetak godina imala mrežu vlastitih trgovina i poslovala pozitivno, završiti u dugovima, a njezine radnice ostati gladne?

PARADIGMA TRANZICIJE: Njihove mjesečne plaće gospodi koja je ovakve tvornice otjerala u propast nisu ni za pošten ručak

PRIČA O PROPASTI: Do likvidacije uz velikodušnih 500 kuna i jednosmjernu kartu do burze

Nekada slavna tvrtka zapošljavala je 1300 radnica da bi danas spala na svega 90-ak radnica s plaćom od jedva 75 posto minimalca što iznosi oko 2100 kn. Boreći se za isplatu svojih mizernih plaća radnice su bile u dvomjesečnom štrajku iz kojeg su izašle nakon što su im isplaćene dvije plaće uz dugovanja još i za regrese, božićnice, uskrsnice, jubilarne nagrade i putne troškove. Štrajk i svakodnevni protestni marševi po centru Zagreba pobudili su u ljudima velike simpatije i mediji su ih “vjerno” pratili sve dok iz štrajka nisu izašle i otišle na prisilni godišnji odmor nakon čega je priča stala. Dok su radnice sustavno ukazivale na pljačku i sve nezakonite radnje, nije bilo nikoga da im pomogne i spriječi ono što se događalo posljednjih desetak godina, a policija i političari nisu na to ni trznuli.

(FOTO: deteer.hr)

DTR se 1992. organizira kao dioničko društvo rješenjem Agencije za restrukturiranje čime se društveno vlasništvo počelo davati u privatne ruke s vjerom da je to put do “nove Švicarske i države blagostanja”. DTR je uspješno poslovao sve do 2002. (kada kreće drugi krug privatizacije) iako je broj radnika prepolovljen. U vlasništvo ulazi Ceufin Brokers d.o.o. uz pomoć dotadašnjeg direktora i predsjednice Nadzornog odbora otkupljujući dionice Istarske banke iz Pule i malih dioničara. Uprava nije pomogla radnicima da postanu većinski vlasnici, za što je bila obilato novčano nagrađena od novih vlasnika i, ulaskom ove fantomske tvrtke poznate otprije po uništavanju tvrtki, kreće isisavanje novaca iz DTR-a. To znači da je ubrzo nestalo 6 milijuna kuna koliko je bilo na tvrtkinom deviznom računu te su prodane dionice Zagrebačke banke u vrijednost 5 milijuna kuna i dionice Croatia osiguranja. Vladavina fiktivne tvrtke Ceufin Brokers d.o.o. obilježena je malverzacijama, osnivanjem različitih fiktivnih tvrtki kćeri na koje su se prebacivale dionice ili novci tako da bi se imao izgovor da se ne može platiti vjerovnike, poreze i doprinose ili su se pak preko tih tvrtki plaćali poslovi “savjetovanja” i ostale slične usluge, te unutarnjim sukobima koji su poprimili i javni karakter oko grabeža za imovinom sve u cilju oštećivanje DTR-a i izvlačenja što više novca.

(FOTO: deteer.hr)

Kada tvrtka od HBOR-a traži kredit za namirivanje dugova, a vlasnička struktura se grana na fiktivna poduzeća na čelu kojih su ljudi iz upravnih tijela DTR-a, on se lako odobrava, iako je samo uvidom u broj radnika u proizvodnji koji je s 530 pao na 350 jasno da su planovi o povećanju novčanog tijeka čista fikcija. No, sve to prolazi (slučajno?) i država odobrava kredit koji se opet troši na plaćanje usluga fiktivnim tvrtkama. Čak dolazi do situacije da se prodaju strojevi jednoj od tih tvrtki koje ona potom iznajmljuje DTR-u! Svi članovi nadzornog odbora i uprave, prvenstveno Boris Pavletić i Marijana Perla Rašić te Mladen Trogrlić, stekli su enormnu materijalnu korist, a iako je 4,9 posto dionica u vlasništvu današnjeg AUDIO-a, DTR je u potpunosti bio kontroliran od navedene trojke. Zanimljiva je i sudbina nekretnina koja se po ustaljenoj tranzicijskoj praksi nakon upropaštavanja tvornice prodaju i jako se dobro pritom zarađuje. Pogon tvornice nalazi se u Brckovljanima iza Dugog Sela oko 20 km od Zagreba što predstavlja veliki trošak za radnice koje moraju putovati dnevno sat i pol. Prijašnji pogon se nalazio u Zagrebu u Mandlovoj (Dubrava), a razlog prodaje bila je elitna lokacija. Tvornica je prodana poliklinici Medikol za 80 milijuna kuna od čega 5 nikada nije evidentirano. Mladen Trogrlić nakon toga kupuje stan u urbanoj vili u Remetama tik do vlasnika poliklinike Medikol – obitelji Rajković i Borisa Sruka.

Predstečajnim postupkom ove godine utvrđeno je da potraživanja iznose 6,5 milijuna kuna, a potom udio dionica Ceufin Brokersa d.o.o. na javnoj dražbi u ovršnom postupku 20. svibnja kupuje Milan Carić za 890 tisuća kuna s partnerom Antom Nobilom. “Tajanstveni” poduzetnik i medijski eksponirani odvjetnik imaju široki raspon prijateljstva od kriminalnog miljea (poslovni partneri sa Zlatkom Bagarićem) pa sve do zagrebačkog gradonačelnika. Umreženost i povezanost gospodarskih i političkih elita samo se kratkim prikazom sudbine jedne tvornice počinje odmotavati. Parazitima koji žive kao bubrezi u loju nitko neće stati na kraj dok se oni igraju našim životima, doli nas samih. Jeftine priče o vladavini prava, o tobože vladavini naroda samo su strelice za omamljivanje kojima se pokušava stišati oluja koja slijedi ovom nepravednom poretku.

Crvena akcija