Splićani?

To vam je najveća bagra. Ti ljudi niti imaju časti, niti imaju obraza. Ne želim više Splićane, hoću Nepalce!

Tako nas je jučer počastila vodeća medijska kuća u Dalmaciji koja je nebrojeno puta pisala o tome da poslodavci muku muče s pronalaskom novih radnika. A i kad ih nađu, opet problemi. Naime, sve dogovore, rukuju se, radnik obeća ujutro doći na posao i jednostavno se ne pojavi. „Ugostitelji s kojima smo razgovarali“, navodi taj medij, "kažu da imaju poplavu takvih neodgovornih ljudi". Neodgovornih ljudi. Dobro zapamtite tu rečenicu. Ti ljudi, to su vaša djeca, dakle neodgovorna, uobražena, neodgojena. Djeca koja tim moralnim vertikalama, kako navodi taj medij, splitskim ugostiteljima, iz nekih razloga ne pašu.

No krenimo dalje, zanimljivo je vjerujte mi.

„Dio njih su užasni. Dogovorimo se sve, rukujemo se i on se ne pojavi. Postavim oglas na Facebook ili negdje drugdje, brdo me njih nazove, pitaju za uvjete, a onda ih se pola ne pojavi na razgovoru. I onda oni koji dođu na razgovor obećaju da će sutra krenuti s poslom, pa i ti ne dođu. Ako nađeš pravog i vrijednog radnika iz Splita i Dalmacije onda ga treba čuvati kao zlato“, tako je novinama kazivao splitski ugostitelj, anonimno, naravno, i zaštićenog identiteta, predstavljen tek kao „R. T. (37)“. Ima on, kaže, i „konkretne primjere“. Primjeri, da vas ne zajebavam niti navodim imena, vaša su djeca, fetivi Splićani, ako je u ovoj kataklizmi koja se događa u Splitu još uopće ostalo toga.

„Iman friški primjer jednog momka – sve smo dogovorili, ja sam namjestio smjene i on treba ujutro otvoriti fast food, ali nije se pojavio. Pa da je nazvao, ispričao se, rekao da je možda našao drugi posao... Ali ništa! Ja ga zovem na mobitel, ne javlja se. Koja bahatost, neodgovornost... Drugi je primjer momka koji je radio kod mene mjesec dana, pitam ga je li zadovoljan nakon mjesec dana, on kaže da mu je super, da mu je dosta sezone, da želi biti uz ženu i dicu“, kuka splitski ugostitelj na pravdi Boga, a vodeći splitski medij ga zdušno razumije pa sve klima glavom i nastavlja u istom tonu iz usta drugog ugostitelja.

„Oko sedamdeset posto onih koji kažu da će doći na razgovor ne pojavi se, zapanjuje me ta vrsta neprofesionalizma i nepristojnosti. I to je sve domaći svit, malo je tih mladih koji imaju neke manire. Pa što me zoveš, pitaš za sat kad ćeš doći na razgovor, a onda se ne pojaviš? Ali najgori su oni koji nakon razgovora kažu da će doći, ti namjestiš smjene i sve, povučeš oglas, a on se sutra ne pojavi u restoranu“, objašnjava M. H. (55) u mediju koji klimoglavo ne vjeruje svojim ušima što sluša sve sućutno povlađujući splitskom ugostitelju. 

Splitski ugostitelj se na pravdi Boga oglasio u javnost, preko vodećeg medija u Splitu, i on bi da ta njegova priča, jauk, i pravedni vapaj dođu do ušiju Svevišnjeg. Ali jebaji ga. Svevišnji šuti. Niti da udre grom, nikakav kurac – ništa.

Pravedni se vapaj još uvijek ori splitskim ulicama (FOTO: Pixabay)

Kako imam neke veze kod Svevišnjeg dogovorio sam u zbilja prebukiranom Gospodinovom rasporedu jedan kratki razgovor koji mi je on, istina, nevoljko odobrio, s obzirom da o Hrvatima, posebno Splićanima, nema dobro mišljenje, otvoreno sumnjajući da čitaju bilo što osim jelovnika, ali nada zadnja umire. 

„Nada zadnja umire“, nasmijao se Svevišnji, pa sjeo za stol točno nasuprot meni i zagonetno me upozorio kako imam petnaest minuta jer tamo nekim Amerikancima treba potopiti čitavu državu da im iz guzice u glavu dođe što su klimatske promjene.

„Doć' će kurac“, pomislio sam, na što se Svevišnji grohotom nasmijao, pogađate jer je on Svevišnji i zna sve što mislim.

„Dragi Svevišnji“, počeo sam, no On me zaustavio.

„Hoćemo ovaj razgovor voditi u formi intervjua, ili?“

„Pa nisam planirao, mislim imate Vi većih problema od Splićana koji neće da rade?“

„Splićana koji neće da rade? Dečko moj, Splićani su imali godišnje dvanaest novogradnji u škveru. Sve mercedes do mercedesa, plove po čitavom svijetu. Splićani, hej. To su radnici, to je odgoj, generacije vrijednih ljudi“.

„Da“, počeo sam zbunjeno kao da Svevišnji ne zna razlog našeg susreta.

„Vremena su se izgleda promijenila, eto vodeća tiskovina u Dalmaciji …“, zaustio sam da objasnim.

„Misliš Glas Koncila Dalmacije“, glasno se nasmija Svevišnji.

Počeh oprezno i bogobojažljivo: „Da, Svevišnji, zar vam to ne paše?“

„Dečko za koga ti mene smatraš?“

„Oprostite Svevišnji, vratimo se na temu“.

„Dakle ti Splitski ugostitelji. To je tema. I taj momak koji se nije pojavio na poslu. Vidiš, novinar, ja sam Svevišnji i ja sve znam. Ne umišljaj da sve znaš kao onaj Glas Koncila iz Dalmacije u kojem misle da sve znaju. Ako ćemo tako, idi odmah gdje ti je mjesto. U čekaonicu da te Puljak uhljebi ili u taj i takav medij“.

„Gospodine Svevišnji pa znate vi mene, nije mi na kraj pameti“.

„Je lapane. Ja sam Svevišnji i sve znam. Pun je tebi kua da konobariš dok idioti rade u vodećim medijima, kao što ti je pun kua da čistiš zahode dok se podobni i Puljku uvaljuju u fotelje, misliš da ne znam? Svaku večer prije nego zaspiš imaš istu dilemu? Prodat se, odustat ili nastavit ko magare dalje?“

„Svevišnji, nije mi palo na pamet da se Vi sa mojom skromnom egzistencijom bavite?“

„Pa čak lapane i onda kada sam pristao na ovaj razgovor? Možemo li konačno?“

„Možemo, Svevišnji“.

„Pa ovako. Što se tiče tog momka o kojem bruje danas vodeći mediji u Dalmaciji, momak je kao i ti, konobar, došao u čvrstoj vjeri da je konačno našao splitskog ugostitelja koji nije robovlasnik, već je evoluirao. Vidiš evolucija je kroz milenije polučila uspjehe uglavnom među svim vrstama, jedino nije među splitskim ugostiteljima“.

„Ajde?“

„Da. I na to, ja kao Svevišnji, još nemam odgovor. Još me zbunjuje. Vidiš tom je momku, recimo, splitski ugostitelj obećao pristojnu plaću, osmosatno radno vrijeme i konkretan posao koji se odnosi na interakciju s gostima. No, kada je taj dečko stupio u radni odnos, shvatio je da osim interakcije s gostima još treba odraditi nabavu, skupiti baštu od nekoliko tona, isprati zahode, složiti boce, oprati kužinu i splitskom ugostitelju izvršiti inventuru za predstojeći dan. Taj dečko, da skratim jer nemam vremena, umjesto dogovorenih osam, trebao bi ostati na dogovorenih dvanaest ili trinaest sati, i ujutro se vratiti svjež i nasmijan za interakciju s gostima.“

„Zašto Splitski ugostitelj ne plati osobu koja bi čistila, radila inventuru, slagala boce i čistila zahode?“

„Vrlo dobro pitanje mladiću. No, to je vrlo dobro pitanje i za najveći medij u Dalmaciji koji nije postavio takvo pitanje“.

„Dakle vi kao Svevišnji podržavate splitsku dicu i mislite da su itekako vrijedna i sposobna, sposobnija od Nepalaca, ali neće da ih se iskorištava?“

„Bravo momče. Prije će deva kroz ušicu igle nego splitski ugostitelj u kraljevstvo nebesko. Trideset godina ti su ljudi navikli da iskorištavaju vašu dicu kao najgore roblje. Ti veliki ugostitelji, krema grada. Svi ti koji su posjedili od muke jer im nitko neće da radi. Ne pita se najveći medij u Dalmaciji zašto dica neće da rade? Lijena su? Nisu imala od koga naučiti da rade? Pa kolosi su ih odgojili. Ali ih nisu odgojili da budu nečije roblje. Da rade potplaćeni, da im se nikada ne plate prekovremeni i to svakodnevni. Od jutra – do sutra. Da čiste zahode i glancaju vitrine kad nemaju posla, da nose gajbe i nabavu, da tu istu nabavu pripremaju i da je slažu, i samo da spomenem, pošto sam Svevišnji, ako popiju piće ili ne daj Bože pojedu što toplo da im se odbije od plaće.“

„Ajde?“

„Taj veliki Splitski ugostitelj kod plaće im zaračuna kazne, pa im zaračuna i što su popili, pa im zaračuna i kada su zakasnili na posao zbog nesnosne gužve u gradu, pa ti tih primamljivih osam tisuća kuna, dođe na pet, eventualno šest, a radio si po dvanaest sati dnevno na nesnosnoj vrućini. I vidi vraga, pozdrav Sotoni, splitski ugostitelj kupio novo auto, novi brod, a baš mu to dite Splita ide toliko na kurac da će od sutra da zaposli Nepalca.“

„Nepalca kažete Svevišnji?“

„Nepalca!“

„Pa kako će taj Nepalac kad mu Splitska luda naruči veliku kavu u malu čikaru?“

„Pitaj sinko najveći medij u Dalmaciji“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay