Prije nekoliko godina, samo za ljubitelje Lupige, potegnuli smo do Bleiburga i spoznali kako izgleda komemoracija žrtvama i stradalnicima Križnog puta, kada se u proljeće umjesto u oazu dubokog dostojanstva pretvori u smotru folklora i dernek koji uz pive i kobasice veliča ustaštvo. Ovaj put Bleiburg smo odlučili posjetiti u miru i zatekli sasvim drugačiji prizor – pusto polje okovano snijegom i ledom. Na putu do Bleiburga svratili smo i do Maribora gdje smo iz prve ruke saznali kolika je zainteresiranost Hrvata za preuzimanjem ostataka žrtava pronađenih u slovenskim masovnim grobnicama

Kako je to izgledalo kada su prije par godina, uistinu jake Lupigine snage posjetile Bleiburg, pogledajte na ovom linku.

Kraj godine se primakao, a s njime je došao i završetak ciklusa studijskih putovanja na mjesta stradanja i sjećanja u organizaciji zagrebačkog Centra za suočavanje s prošlošću "Documenta". Za kraj ove serije ostali su Maribor, odnosno Tezno i Bleiburg, koje smo posjetili ovih dana.

Mnogi od nas, pogotovo oni rođeni u SFRJ, teško su mogli saznati što se zapravo događalo na Bleiburgu, sredinom tog, pokazat će se, kobnog svibnja 1945. godine. Iako je tema otvarana u znanstvenom diskursu, u slučaju šire javnosti o tome se gotovo uopće nije govorilo. I dok se u SFRJ o Bleiburgu nije govorilo, politička emigracija stvarala je bleiburški mit, nerijetko preuveličavajući broj žrtava. U dijaspori se, primjerice, govorilo kako su na bleiburškom polju tenkovima prelazili preko mrtvih ili kako je dovoljno samo prst stavit u zemlju i naići na neki prsten ili zlatnik otet od ljudi.

Bleiburška poljana prekrivena snijegom

A priča ide otprilike ovako: 7. svibnja 1945. godine generalpukovnik Alexander Lohr koji je rukovodio povlačenjem njemačke vojske s Balkana, obavijestio je poglavnika Antu Pavelića, da Njemačka sutradan potpisuje kapitulaciju, te da Paveliću prepušta zapovjedništvo nad oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske. Ta činjenica zorno pokazuje koliko je NDH ustvari bila nezavisna i hrvatska u vremenu okupacije. Sljedeće jutro Pavelić je već u bijegu i u Rogaškoj Slatini, nedaleko hrvatsko-slovenske granice, saziva sastanak na kojem je imenovao Vjekoslava Maksa Luburića zapovjednikom hrvatske vojske i akcije povlačenja. Bilo je to zadnje što je Pavelić učinio za NDH, jer je već istog dana vojnu odoru zamijenio civilnom i preko Austrije, točnije Leingreitha, zbrisao sa solidnim zalihama državnog zlata.

Oltar sagrađen na Bleiburškoj poljani ovih je dana okovan ledom

Zbog jake fašističke propagande, na primopredaju engleskoj vojsci, u strahu od komunističke odmazde, nisu samo krenuli vojnici već i civili. Iako, točan broj nikada nije utvrđen, smatra se da je u proboj krenulo između 100.000 i 116.000 vojnika u pratnji oko 60.000 civila. Pod vojskom koja je krenula za Bleiburg ne smatraju se samo ustaše. Tu su bili i hrvatski te slovenski domobrani, srpski i crnogorski četnici (otprilike njih 10.000), belogardisti, jedna kozačka divizija ruskih Vlasovljevaca, ostaci mješovitih muslimansko-folksdojčerskih legionarskih divizija. Dakle, uz brojne kvislinške postrojbe, u zbjegu se nalazilo i mnoštvo drugih.

Jedan od rijetkih prikaza koji svjedoče o križnom putu

Put je iz Zagreba, nastavljao preko Samobora, Brežica, Novih Dvora do Celja ili preko Varaždina, Ivanca, Đurđevca i Rogateca. Mnogi nisu ni stigli do Bleiburga, što zbog iznemoglosti, što od gladi, pa su se predavali partizanima. Već 15.svibnja 1945. godine u dvorcu kraj Bleiburga sastali su se predstavnik štaba britanskog Petog korpusa brigardir Patrick Scott i delegacija oružanih snaga NDH. Sporazum nije donesen i britanske snage odlučile su zarobljenike izručiti Jugoslavenskoj armiji. Veliki dio vojske smješten je po logorima u Mariboru i Celju, dok su mnogi nastavili takozvani križni put povratka, a neki su išli čak sve do Makedonije.

Spomenik paloj vojsci, sa šahovnicom i polumjesecom sa zvijezdom

Vojska NDH nije imalo pravo na tretman po Ženevskoj konferenciji iz 1929. godine, prvenstveno jer se smatralo da se ni oni sami iste nisu pridržavali. Žene i djeca, navodno su odmah pušteni kućama, dobivajući jednosmjerne propusnice do zavičajnog mjesta, s obavezom da se u roku od 24 sata jave lokalnoj komandi mjesta. Najveći dio muškaraca potom je stradao. S brojem ubijenih se licitira kao na placu, a počinjeni zločin još uvijek nije dovoljno istražen, a niti dokumentiran.

Komemoracija stradalima u pravilu počinje posjetom mjesnom groblju

Prvo javno obilježavanje bleiburškog puta dogodilo se 15. svibnja 1952. godine, na mjesnom groblju, dok je tek 24 godine kasnije izgrađen spomenik na mjestu gdje su do tada stajali ustaški šljemovi. Nakon 1991. godine obilježavanja su sve učestalija, a posljednjih nekoliko godina održavaju se pod pokroviteljstvom Sabora Republike Hrvatske. U tim trenucima odavanja počasti žrtvama donedavno su mnogi nosili obilježja Ustaške vojske, ali ove godine Počasni bleiburški vod preuzeo je inicijativu i ušao u kampanju u kojoj su podijeljeni letci. U tim letcima umoljavalo se nazočne da ne nose nacistička obilježja.

Ustaška obilježja sve se manje viđaju na Bleiburgu

To je prilikom obilaska Bleiburga s „Documentom“ istaknuo i Vjeran Pavlaković s Odsjeka za kulturalne studije riječkog Sveučilišta čiji je znanstveni interes obilježavanje i povijesne komemoracije u Hrvatskoj.

Vjeran Pavlaković s Odsjeka za kulturne studije riječkog Sveučilišta

Bleiburg, od 1991. godine jedna je od ključnih tema za prepucavanje suprotstavljenih političkih stranaka, pa su ga tako od tada do 1995. godine obilježavali ponajviše pristalice Hrvatske stranke prava, koja se protivila politici Franje Tuđmana. Sam Tuđman, koliko je poznato, nikada nije bio na Bleiburgu, a prvi hrvatski premijer koji je posjetio to mjesto bio je Ivica Račan.

U pravilu, obilježavanje Bleiburga počinje posjetom groblju, nakon čega se odlazi na Bleiburšku poljanu, gdje je sagrađen oltar na kojem se održava sveta misa. No, dok misa traje dobar dio okupljenih nalazi se uokolo ugostiteljskih šatora, s kobasicama i pivom u ruci. Koliko je danas zbilja većini stalo do žrtava križnog puta potvrdilo se i na našoj sljedećoj destinaciji.

Dobar dio okupljenih umjesto primjerenog odavanja počasti pravi utržak austrijskim ugostiteljima

Maribor, odnosno Gradsko groblje Dubrava, smješteno je u Teznom na ulazu u štajersku prijestolnicu. Pri izgradnji mariborske zaobilaznice građevinari su otkrili masovnu grobnicu. U protutenkovskom rovu dugačkom 70 metara pronađeno je 1179 kostura, a u ljeto 2007. godine napravljeno je 14 sondaža na 950 metara. Pretpostavlja se da je u tom protutenkovskom rovu sahranjeno oko 15 000 ljudi.

Spomen ploča na mariborskom groblju

Inače, na području Slovenije do sada je pronađeno otprilike 600 masovnih grobnica, od kojih je dobar dio povezan s križnim putem. Prije tri godine u Mariboru je podignut i spomenik, svim žrtvama stradalim u Drugom svjetskom ratu. Slovenija već dugo ima potpisan ugovor s Njemačkom i Italijom, kojim se regulira povratak ostataka njihovih vojnika nađenih na području Slovenije. S Hrvatskom je taj ugovor potpisan tek nedavno. Upravo pitanjem masovnih grobnica u Sloveniji bavi se tamošnji povjesničar Mitja Ferenc, inače profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Ljubljani.

Slovenski povjesničar Mitja Ferenc bio je gost Documente

- Zanimanje iz Hrvatske oko preuzimanja ostataka umrlih, pronađenih u masovnim grobnicama u Sloveniji, gotovo da i ne postoji, objašnjava nam Ferenc. Strah od odmazde jasan je razlog zbog čega je to bilo tako do 1990. godine, ali danas bi svatko morao imati pravo pokopati svoje bližnje na civiliziran način. Dostojanstven ukop ne znači nužno odobravanje ili počast ideologiji ili zločinu koji su neki mrtvi zastupali.

U zaključku svega onoga što podrazumijevamo pod bleiburškom tragedijom je činjenica da su tisuće ljudi ubijene bez suda, a mnogi od njih nisu bili pripadnici kvislinških postrojbi. Historiografska znanost pravi razliku, između stradalnika i žrtava. Žrtve su nevini ljudi, a stradalnici pripadnici ustaških, četničkih i ostalih postrojbi koji su zajedno bježali. Svi oni ubijani su bez suda i iz osvete, što je ostavilo veliku mrlju na časnoj antifašističkoj borbi, ali ni na koji način ne bi smjelo obezvrijediti njen temeljni karakter borbe za slobodu.

Ovim putem redakcija Lupige, zahvaljuje Centru za suočavanje s prošlošću "Documenta" na zanimljivim i informativnim studijskim putovanjima i prilici da se čuju preživjeli te stručnjaci čije priče i aktivnosti doprinose izgradnji zdravijega društva.

Prijašnja putovanja Lupige s "Documentom" možete pogledati na sljedećim linkovima:

Upoznavanje nepoznatog Zagreba

Kultura zaborava sjeverozapadne Hrvatske

Kultura zaborava zapuštene Banije

Posjetili smo zloglasni Goli Otok

Lupiga u Prkosu prkosi fašizmu

FOTO: Lupiga.Com, Svjetlana Zorić/Lupiga