Prošloga tjedna u rudniku Stari trg nadomak Kosovske Mitrovice okupilo se tisuću rudara kako bi se prisjetili događaja otprije 19 godina, za kojeg mnogi tvrde da je označio konačnu propast Jugoslavije. Kod danas oronulog Starog trga s rudarima se našao i novinar Novog lista, a kakvi su dojmovi i što danas kažu akteri tog događaja od velike povijesne važnosti, pročitajte pod našim neizostavnim

Bio je to povratak onamo gdje je sve počelo, u jamu duboku tisuću metara u brdima ponad Kosovske Mitrovice – ali ovaj put u slobodi. Oko tisuću rudara rudnika Stari trg okupilo se protekle srijede u zapuštenome pogonu da obilježi devetnaestu obljetnicu štrajka koji je razotkrio agresivnost Slobodana Miloševića i označio početak kraja Jugoslavije. No ovaj put učinili su to na slobodnome Kosovu, na Kosovu kakvo su zamišljali skapavajući onih osam dana u tisuću metara gustom mraku. 

Sve je manje onih koji pamte: 20. veljače 1989., oko 1.300 rudara u jednome od rudnika »Trepče«, golemoga kompleksa za preradu rude s više od 20.000 radnika, odbili su se vratiti iz jame na danje svjetlo te proglasili štrajk glađu. Nisu krili političke ciljeve štrajka: dokinuti Miloševićevu suspenziju ustavne autonomije Kosova. Zatražili su ostavke novopostavljenih čelnika Kosova

rudari: šuvar nas je podržavao Muhamed Muhamed Aliu stajao je blizu Stipe Šuvara kada je tadašnji predsjednik jugoslavenskih komunista došao u Stari trg i spremao se spustiti u jamu. »Rekao nam je da mu je otac bio rudar i da rudarski kruh ima devet kora. Podržavao nas je. Šuvar je bio veliki diplomat, znao je odabrati riječ na kojoj mu nitko neće zamjeriti«. Šuvarov potez tada je bio uistinu netipičan; tipična je bila samo prevara kojom je Milošević, šef srbijanskih komunista, Šuvaru obećao da će zajedno u Stari trg, ali se negdje putem izgubio, puštajući Šuvara da sam pregovara s rudarima. »Pokušao je nešto učiniti, jer je vidio kamo sve to ide. Ali Milošević nije htio – izigrao ga je«, prisjeća se Šuvarova supruga Mira. »Albanci su ga uvijek simpatizirali, govorili su da se nitko drugi nije usudio spustiti tako duboko. Smatrao je svojom dužnošću da ih pokuša uvjeriti neka izađu kako bi se ta drama završila. Na partijskom plenumu organiziranom samo zbog Kosova rekao je da se nešto mora napraviti da cijela Jugoslavija ne postane Kosovo. A upravo se to i dogodilo«, kaže Mira Šuvar. zbog starog trga langu uskratili profesuru Rudari Staroga trga Hrvatskoj su naročito zahvalni. Kada je režim zabranio radio na albanskome, Radio Zagreb pokrenuo je emisiju na tom jeziku. »Hrvatskoj i Hrvatima nikada nećemo zaboraviti«, kazao nam je Ahmet Sadiku. Burhan Kavaja naročitu zahvalnost upućuje Slobodanu Langu, tadašnjem predsjedniku zagrebačkog Komiteta za zdravlje i socijalnu politiku. »Cijela je Jugoslavija bila na nogama, ali obilježje te zemlje bilo je da ne zna što da radi ako nešto treba učiniti. Nije postojao nikakav pojam civilnoga aktivizma. Zato smo sedam liječnika Zavoda za transfuziju i ja sjeli u kola hitne pomoći, otišli u Stari trg. Bili smo potaknuti isključivo ljudskim motivom. Naš odlazak nije imao apsolutno nikakav negativni odnos prema Srbiji«, prisjetio se za naš list Slobodan Lang. »Kada smo se spustili na devetu razinu, molio sam rudare neka izađu, jer štete svojemu zdravlju. Odgovorili su da ima važnijih stvari od zdravlja. Bila je to velika lekcija. Vidio sam i da odbijaju izaći samo na temelju potpisa ostavki koje su dobili. Na kraju su ipak pristali, ali su unaprijed rekli da će biti prevareni«, kazao je Lang. Nakon što se vratio u Zagreb, počeli su problemi. »Prekinut mi je izbor za profesora koji je već trajao. Smatrao sam da su Albanci ljudi kao i ostali, ali to u ono vrijeme nije bilo dopušteno. Tako sam postao prvi u generaciji koji je doktorirao, i posljednji koji je postao profesor. U zboru liječnika nikada mi nije bilo dopušteno da prezentiram što se dogodilo na Kosovu. 1990. mi je zabranjeno održati predavanje 'Kosovo – etički izazov medicini', ali sam ga kasnije ipak održao na Kaptolu. U dvorani je bio i Ibrahim Rugova«, prepričao je Slobodan Lang. I uputio poruku: »Kosovu predstoji dugo razdoblje. Ne znam što će se događati, ali sam siguran da se čovjeka može poštovati. Apeliram na kosovske prijatelje neka se tako ponašaju«.

Rahmana Morine, Ali Šukrije i Husamedina Azemija, povratak autonomije zajamčene ustavom iz 1974. te internacionalizaciju kosovskoga problema u UN.

I lavina se zakotrljala: ono što je moglo izgledati kao samoubilačka akcija skupine nerazumnika, istog je časa postalo pitanje, ni manje ni više, opstanka države. »U Starome trgu brani se avnojska Jugoslavija«, izjavio je Milan Kučan, tadašnji vođa slovenske komunističke partije, na skupu potpore štrajkašima u Cankarjevu domu u Ljubljani. Nije, međutim, šutjela ni druga strana: istog dana kada su Slovenci podržali albanske rudare, u Kninu je održan miting s kojega su Jovo Opačić i Simo Dubajić poručili da je vrijeme za rješavanje srpskog pitanja u Jugoslaviji. 

imamo državu – očekujeme sve najbolje

Ali danas su rudari Staroga trga uglavnom zaboravljeni. Gotovo polovina štrajkaša do danas je umrla; ostali žive s nekoliko desetaka eura pomoći. Rijetki koji su se vratili na posao poslije deset godina Miloševićeva apartheida devedesetih, dobivaju oko 250 eura plaće. Ali vedrima ih drži oduševljenje zbog neovisnosti: neobično je bilo gledati kako ti ogrubjeli ljudi plešu i raduju se poput djece u rudniku u kojemu su ih kinjili, mučili i bacali u zatvore. »Sada imamo državu. Slobodni smo. Očekujemo sve najbolje«, neodređeno je našem listu kazao Miljazim Istrefi, jedan od štrajkaša. On se pod zemljom onesvijestio od iscrpljenosti glađu i nepodnošljivim uvjetima mraka, vrućine i vlage. Zajedno s ostalim štrajkašima, nakon što je poslije osam dana izašao iz jame, završio je u zatvoru i ostao ondje pola godine. Od ponovnog zatvaranja spasio ga je bijeg u Njemačku. Do danas se nije vratio, a kaže da se njegova djeca najvjerojatnije i neće. U neskladu je Istrefijevo oduševljenje neovisnošću Kosova s neizvjesnom budućnošću njegove obitelji. 

Jer nezavisnost Kosova tek je početak dugoga puta prema miru i blagostanju. Posve je neizvjesno hoće li ga dočekati oni koji su borbu i započeli. Sada, u zanosu upravo postignute slobode, oni su u to uvjereni; neće biti čudno bude li s vremenom to oduševljenje naglo splašnjavalo. 

Jer Stari trg danas je samo jedan od potpuno zapuštenih pogona Trepče, jednoga od najvećih kompleksa za preradu olova i cinka u Europi. Tipična tranzicijska priča, ali s dvadesetak godina odgode: osamdesetih je ondje radilo 23 tisuće ljudi, danas ih je nešto više od tisuću. Pogoni su opustošeni, prostori devastirani, prozori razbijeni – propuh, pustoš i tišina. 

iz rudnika u zatvor

A od časa kada je štrajk završen pa do kraja rata 1999., ondje je vladao teror. Štrajkaši su iz jame izašli nakon osam dana, u nedovoljno razjašnjenom uvjerenju da su njihovi zahtjevi ispunjeni. Prevareni su usprkos velikom oprezu: ondašnji direktor Staroga trga Burhan Kavaja, koji je veći dio vremena proveo pod zemljom, svjedoči da su štrajkaši nekoliko puta odbijali prekinuti štrajk, jer nisu vjerovali čak ni pisanim jamstvima Beograda da su njihovi zahtjevi ispunjeni. Tražili su dodatne potpise, jamstva i pečate, i oni su stizali. Unatoč tome, nakon što su izašli iz jame, svi su završili u zatvoru i proveli ondje i po nekoliko mjeseci. O tome su za naš list svjedočili bivši štrajkaši Aziz Neziri, Aziz Aziri, Ahmet Sadiku i Muhamed Aliu. Svi su bili svih osam dana pod zemljom. Policija je bila brutalna. Nakon što su oslobođeni, organizirali su novi štrajk, zahtijevajući da iz zatvora budu pušteni ljudi koji su ih vodili, čelnici sindikata i direktori, predvođeni Burhanom Kavajom. Nakon toga su otpušteni. »Vlasti su svakome rudaru ponudile da potpiše izjavu kojom Srbiju priznaje svojom državom. Tko bi potpisao, ostao bi na poslu. Tko ne bi, bio bi otpušten. Nitko nije potpisao«, pripovijeda Kavaja, dodajući da su u rudniku nakon toga zaposlili Srbe, Bugare i Čehe. Deset godina nije radio nijedan rudar Albanac, uklopljen u potpuni i neskriveni apartheid koji je Miloševićev režim Kosovu nametnuo u devedesetima. U konačnome okršaju Oslobodilačke vojske Kosova s državnim terorom Srbije potkraj devedesetih, poginulo je dvjestotinjak rudara.

tuđman nakon rudarskog izlaska

A tada je počeo završetak onoga što Azem Vllasi, ondašnji predsjednik kosovskih komunista koji je podržao štrajkaše, naziva krajem posljednje etape maratona za nezavisno Kosovo. Ta završnica, bez sumnje, ima i ružno i lijepo lice. Lijepo opisuje Vllasi: »Jest, dogodio se rat, žrtve i stradanja, ali nezavisnost Kosova završnica je zadnje etape maratona koji je započeo s ovim ljudima. Mislim da imaju punu satisfakciju«. Drugo je lice današnja zapuštenost Staroga trga, siromaštvo zaboravljenih rušitelja Miloševića i cijeloga kosovskoga društva, slabi izgledi za brz ekonomski oporavak i nevoljkost sadašnjih kosovskih vlasti da priznaju zasluge ljudima zbog čije su žrtve, naposljetku, oni danas ondje gdje jesu. »Ovi ljudi zaslužuju pohvalu, a ne zaborav u kakvome žive«, kaže Burhan Kavaja, koji je svih ovih godina ostao sa svojim ljudima, i koji i danas dobiva najsnažniji pljesak rudara koje je vodio. A da im i demokracija u ostatku Jugoslavije duguje ne baš tako malo, svjedoči kontekst događaja: dan nakon što su rudari izašli iz okna, 28. veljače 1989., Franjo Tuđman javno je u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu predstavio osnovne naznake budućega izgleda Hrvatske demokratske zajednice.

Novi list