Kao jedina premijera u 17. Sezoni kazališta Ulysses, sred tvrđave Minor na Malom Brijunu, odigrana je predstava „Doručak šampiona“ – autorski projekt redatelja Aleksandra Švabića i dramaturginje Nataše Rajković u produkciji Ulyssesa i Bitef Teatra iz Beograda 

Prva replika u predstavi opisuje šampiona, izgovara je odlični Slavko Štimac, u roli glavnog lika, Mate Parlova, šampiona – pobjednika bez premca: „186 centimetara, 80 kilograma. Dugačke ruke. Velike šake. Široka ramena. Čvrste vilice – veliki šampion“. A on, onako sitan, neugledan, uvučen u sebe i sasvim neprimjetan, sušta je suprotnost tom opisu nekog gotovo heroja – mitskog junaka, šampiona. Odmah zatim, drugi glumac, izvrsni Jerko Marčić, dodaje: „Šampioni su pobjednici. Svi šampioni su pobjednici. Neki ljudi su pobjednici. Svi šampioni su ljudi – svi ljudi vole pobjednike. Neki pobjednici su i šampioni. Svi ljudi vole šampione … samo … nisu svi pobjednici šampioni.“ 

Ti iskazi, na samom početku predstave, daju naslutiti tok kojim će se razvijati, meandre kojima će teći ova dramska pripovijest o šampionu – ustvari malom čovjeku u vrtlogu sportskih uzbuđenja, nastupa i trijumfa, ali i na vjetrometini povijesti i doba u kojem je živio. Oni, već u prvim minutama ove jednosatne komorne drame otkrivaju suštinu i bit tog kazališnog čina utemeljenog na nepostojanosti i varljivoj čvrstoći građe na kojoj je sazdan – tkiva što se sastoji od povijesnih fakata i činjenica, ali i od nanosa i naslaga mita i legende što se obavijaju oko života svakog, a naročito poznatog i velikog čovjeka. Jer, Slavko Štimac, čovjek koji upravo svojom nezamjetnošću nosi predstavu niti je visok, velik i krupan, niti je, izgledom, lik što bi vas nagnao da mislite da pred sobom gledate šampiona – pobjednika. Prije je to neki marginalac od koga ne znate što bi trebali očekivati. 

Majstorski ispisan komad od prve do posljednje minute (FOTO: ulysses.hr)

Njegova odsutnost njegova je prisutnost, on jeste istina sitna i neugledna pojava, pogotovo usred velikog ringa na pozornici tvrđave Mali Brijun (scenografsko odlično rješenje Davora Sanvincentija), na momente vam se može učiniti da je on tu slučajno zalutao, poput nekog putnika namjernika i sada, zatekavši se u središtu te kazališne pripovijesti, stjecajem okolnosti igra je do kraja, nesvjestan svoje važnosti i veličine lika kojeg mora odigrati. Paradoksalno, ali na tragu dobro poznatih kazališnih zakonitosti, upravo tim preokretom, upravo u tom sukobu suprotnosti koje izaziva njegova sama pojava, on dobija pozornost, nepodijeljenu pažnju, gotovo opipljivu napetost u publici, on sjajnim glumačkim umijećem i istančanim darom i osjećajem iskusnog performera uspijeva iz te prividne nezamijećenosti u realnom svijetu ući u predjele fikcije, zavladati skrivenim, uglavnom nepoznatim dijelom te ličnosti šampiona koju smo svi mislili da poznajemo bez ostatka i dati ga ogoljenog, otkriti čovjeka u njemu. I tako potvrditi ono što o njemu kaže i jedan od partnera u toj vrlo sofisticiranoj i pomno artikuliranoj igri: „Šampion je ostao skroman. Ti si ispunio sve svoje snove, zlato, medalje, a ostao si čovjek, ti razumiješ obične ljude – ljudina!“ 

U osnovi, dramaturški zahvati i redateljski postupak i rukopis „Doručka šampiona“ vrlo su čitljivi i prepoznatljivi, to je majstorski ispisan komad od prve do posljednje minute, u maniri poznate kazališne radionice Nataša Rajković – Bobo Jelčić. Igra se na lik, dakle na šampiona, svi u gledalištu odmah znamo da je to Mate Parlov mada mu se ime ne spominje, no vidimo ga u videoisječcima njegovih borbi, u ringu, i prepoznajemo iz biografskih podataka koji nam se predočuju: osvojene medalje, prvenstva, pobijeđeni protivnici, silna odličja i naslovi koje je osvajao, posao konobara u kafiću koji je otvorio nakon što se povukao iz boksa. Ili, proigravaju se situacije i trenuci u kojima se nalazio, etape života kroz koje je prolazio: pratimo ga od djetinjstva, upoznajemo u dobi od svega jedanaest i pol godina, vidimo ga među vršnjacima, u razredu, školi, ulazimo s njim u prve dječje razmirice i sukobe, pratimo njegov odnos s majkom, iz tog doba ostaje zapamćeno i duboko usađeno životno pravilo, moto oko kojeg će se saviti cijeli njegov život, majčina je to rečenica: „Čovjek mora voljeti svakog drugog čovjeka.“ Iz djetinjstva prati ga i slika džungle u mašti, sam kaže: „Zamišljam džunglu, zato što ako mogu da je zamislim, to mi je kao da sam tamo, ona je onda tu ispred mene.“ 

Potom smo s njim u ringu, prisustvujemo napornim treninzima i vježbama, sve je to poput nekog obreda, rituala, inicijacije što će ga opremiti odlučnošću i voljom za buduće pobjede, postajemo gosti u njegovom kafiću, konačnoj oazi mira i opuštanja nakon borbi koje su iza njega, s njim smo u odsudnim trenucima osame, unutar njegove samoće, pogleda uprtog u samoga sebe, svoju nutrinu. Kao da u tim trenucima progovara besmrtni šejh Nurudin iz „Derviša i smrti“ Meše Selimovića: „Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja u svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.“ 

Slavko Štimac, čovjek koji upravo svojom nezamjetnošću nosi predstavu niti je visok, velik i krupan, niti je, izgledom, lik što bi vas nagnao da mislite da pred sobom gledate šampiona – pobjednika (FOTO: ulysses.hr)

Ne znam kako bi ovaj kazališni projekt izgledao da je sve ostalo kao na početku priprema. Tada, u lipnju, spominjalo se pet dramskih autora: Olga Dimitrijević, Tomislav Zajec, Dimitrije Kokanović, Aleksandra Radivojević i Nataša Rajković. Mladi redatelj Aleksandar Švabić, Puležanin (1987.), režiju diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, tada će reći: „Tematski, riječ je o liku i djelu boksačke legende, o jedinstvenom čovjeku Mati Parlovu. Tomu ćemo pristupiti kroz dva modaliteta. Prije svega kroz činjenice … Drugi modalitet odnosi se na ono što je Parlov predstavljao u široj svijesti svih koji žive na ovim prostorima. Dakle, ne na njega kao osobu, već na njega kao mit jer je sasvim neupitno postigao tu širinu i takav kontekst.“ 

Nakon dva mjeseca slika se znatno promijenila, ime Mate Parlova zbog zahtjeva obitelji da se njegovo ime ne koristi nestaje iz predstave i naslova, ona postaje „Doručak šampiona“, tekst također poprima neke sasvim druge značajke, u potpisu ovog autorskog projekta ostaju samo redatelj Aleksandar Švabić i dramaturginja Nataša Rajković. Svakome je jasno o kome je riječ bez da se njegovo ime i izgovori, a vodilja, središnja nit koncepta i promišljanja tog komada jeste usredotočiti se na to kako šampion doživljava svijet i kako svijet tumači njega, gdje je on u tomu svemu kao ogoljeni čovjek, ljudsko biće sred razjarene gomile koja ga diže u zvijezde i obožava, ali, isto tako ushićeno i nemilosrdno, baca u prašinu, slavi njegove pobjede, ali ga i gazi kada je poražen. 

Nataša Rajković svjesna je da „pričati priču ionako možemo samo o drugima, o njihovim životima, jer jedan drugome život svjedočimo. Svoje pak životne priče tek živimo, još uvijek živimo. I ostaje nam da se nadamo da će svjedoci i naših života biti blagi i preslagivati činjenice i događaje naših života u tonovima boja koje volimo, kao i izgovarati one naše rečenice koje bismo i sami bez srama ponovili … Stvaramo fiktivni lik u koji će biti moguće povjerovati, a da svi na kraju znamo da to nije on, nego naša priča o nekom drugom.“ 

I tako protagonisti ove intrigantne i zavodljive kazališne storije: glumci Slavko Štimac, Jerko Marčić, Katarina Bistrović Darvaš, Lucija Šerbedžija i Dejan Dedić, uz glazbu Damira Urbana i u kostimima Marije Marković-Milojev, dok scenski pokret potpisuje Staša Zurovac, u čarobnom ambijentu tvrđave Minor na Malom Brijunu, prelaze fluidnu granicu, barem kada je o kazalištu riječ, između stvarnosti i fikcije, uigrano i uvježbano preskaču iz realiteta u nestvarno. Historijske činjenice i stvarne fakte i podatke obavija se aurom mita i predanja i pred nama izrasta neka nova priča sa starim junakom u kojoj ništa više nije onako kako smo mi mislili da treba biti. 

Pomno promišljena igra mišolovke u koju se svi hvatamo (FOTO: ulysses.hr)

Finale nas vraća pak nama samima, onakvima kakvi jesmo i kakvima nije baš da želimo da nas drugi vide. Na pitanje: „Je li Mate naš?“ razvija se pomno promišljena igra mišolovke u koju se svi hvatamo, slijede sve naše vječne, apsurdne i besmislene podjele i podvale: „Svi Hrvati su naši / Neki naši su Hrvati / Neki naši su vaši / Neki vaši su naši / Neki naši nisu vaši / Neki vaši nisu naši..“, sve do kontradiktornog zaključka, komičnog i tužnog istodobno - „Svi su ponekad naši i ponekad vaši / Svi smo i naši i vaši / I nismo naši nego smo vaši / I nismo naši ni vaši … jesmo ili nismo“. I tu ostajemo bez teksta, više se nema što reći o nama i vama … 

Šampionu se vraćamo na samom kraju. Tada mu tek priznajemo: „On je bio svoj. A mi smo bili uz njega dok je pobjeđivao. Jer kad je on pobjeđivao onda smo i mi pobjeđivali, kad je on bio na vrhu, onda smo i mi bili na vrhu. Kad je on živio svoj san, onda smo i mi živjeli svoj san.“ Ali u porazu, onda ga odbacujemo, netko će u predstavi konstatirati: „Malo mi se gadi naš mentalitet koji voli svoje pobjednike samo zbog jedne stvari – da bi ih vidio poražene!“ 

Tako protječe svih šezdeset minuta ove komorne drame, ove skice za portret jednog mitskog junaka koji je bio prije svega veliki čovjek: ta mnogostrukost znakova i kodova na kojima počiva predstava, ta suprotstavljena značenja i višestrukost simbola, ta stalna igra na konopcu nad ambisom jave i usred beskrajnih prostora snova, ono je od čega je satkan „Doručak šampiona“ redateljsko-dramaturškog dvojca Švabić – Rajković. Šejh Nurudin bi rekao: „Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: ulysses.hr