Jedanaest glumica u crnom leže isprepleteni na crnom kvadratu nasred pozornice u tvrđavi Minor na otočiću Mali Brijun, svetom mjestu Teatra Ulysses gdje se događaju sve njegove premijere od osnutka prije 18 godina. Glumice se postupno podižu i pokreću, govore direktno u publiku, iznose bol i patnju i pritisak kojima su izložene, no sve je to rastrzano, nerazumljivo, rascjepkano – taj kaos i kakofoniju prekida dvanaesta glumica, to je Dionis, Bakho, bog oko kojega će se plesti sve niti komada sljedećih sto minuta. Odmah izričito izjavljuje zašto je došao – u Grčkoj, u Tebi, ne poštuju ga kao boga, uskraćuju mu žrtve na koje kao bog ima neprikosnoveno pravo. I odmah prijeti: „A ako Teba, u srdžbi, pokuša oružjem tjerati bakhe iz gora / napast ću je, svoje bijesne službenice vodeći“. 

Tako počinje predstava „Bakhe“ majstora antičke tragedije Euripida, prema prijevodu Lade Kaštelan u režiji Lenke Udovički – autorski tim još čine dramaturginja Željka Udovičić Pleština, kostimografkinja i scenografkinja Bjanka Adžić Ursulov, koreograf Staša Zurovac, skladatelji Nigel Osborne i Davor Rocco te oblikovatelj svjetla Andrej Hajdinjak. Sve uloge nose glumice, dobro poznate zagrebačkoj kazališnoj publici: Katarina Bistrović Darvaš, Ivana Krizmanić, Dubravka Miletić, Lucija Šerbedžija, Senka Bulić, Urša Raukar, Barbara Prpić, Hrvojka Begović, Lucija Barišić, Jelena Graovac, Milica Manojlović i Dora Polić Vitez. 

„Bakhe“ su treći „grčki“ komad redateljice Lenke Udovički, nakon Sofoklove „Antigone“ i Euripidove „Medeje“ u produkciji kazališta Ulysses. Gledali smo ih, ovog ljeta, koncem srpnja i početkom kolovoza, u izvrsnom prijevodu Lade Kaštelan, prevoditeljice koja poput nekog predanog arheologa prekapa po zagubljenim i skrivenim značenjima tih starih rukopisa što stoje u samim temeljima modernog teatra, nastojeći ih oživjeti u suvremenom ruhu, udahnuti im senzibilitet poetskog izričaja nama danas blizak, a ne izgubiti pritom njihova drevna obilježja i tajne. 

Istodobno i zavodljivo božanstvo što nas osvaja i okrutan osvetnik kome se svi moraju pokoriti (FOTO: Facebook/KazalisteUlysses)

„Ono što čekamo, ne dogodi se. / Gdje nema nade, bog nađe put“ - tim stihovima završavaju obje Euripidove drame, „Medeja“ i „Bakhe“, taj usud i ta kob ono je što prati čovjeka od vremena stare Helade, ako su njemu puti nepoznati, zastrti ili nedohvatni, bog je tu da to razriješi. Dionis, sin Zeusa, znan i kao Bromije ili Bakho, moćan je, okrutan i neuhvatljiv, mračan je i strašan u osveti – no on ima i svoju vedru stranu, on je bog vina, začetnik dionizijskog kulta koji će poroditi tragediju, pa tako i teatar uopće, budući da je on „bog ekstatičke obuzetosti, opsjednutosti, bog plesa kojega prate satiri i nimfe, bog maskiranja i prerušavanja i bog mističke inicijacije“. Mila Pavičević i Lenka Udovički ne slijedi taj trag što vodi od Dionisa do pojave teatra i kazališne umjetnosti, jer težište se pomiče prema ženi, njenom mjestu u društvu, položaju koji danas zauzima, ali polazi od Euripida. 

„Sve se više okrećem Grcima koji su pisali o svemu onome što nas nekako dan danas muči – u vrijeme uzvišene demokracije žene su nestale iz javnog života i oduzeto im je priznanje i moć, a Euripid je u svojim komadima govorio upravo o tome, bio je radikalan pisac u svom vremenu i takav je ostao“, kaže Lenka Udovički. Stoga i pribjegava pomalo radikalnom zahvatu - nakon monologa kojim se predstavlja Dionis napušta tlo antičke drame i čini skok u suvremenost. Glumice načas postaju članice psihoterapeutske grupe, Euripidove bakantice, odnosno članice kora i građanke Tebe, postaju pacijentice, sudionice seanse, žene na grupnoj psihoterapiji na kojoj iznose svoje strahove, strepnje, čežnje i boli, male su to ispovijedi, kratke crtice iz života svake od prisutnih protagonistica u kojima prepoznajemo o čemu sanjaju, čega se boje, kako zamišljaju kontrolu ili slobodu u muško-ženskim odnosima. Poput Alice u zemlji čudesa, uranjaju s one strane zrcala, u potrazi za sobom.

Nakon nekih pola sata predstava se vraća prvotnom dramskom narativu, opet smo u okrilju izvorne Euripidove drame. Dionis vuče sve konce kojima pokreće likove i mijenja im uloge, preobražava pokorne Tebanke u sluđene bakantice kojima ništa nije sveto, nadmoćno vodi igru do krvavog raspleta. Dionisa igra vrlo dojmljivo, ne bez nekog ironičnog odmaka, ali i tihe, gotovo prijeteće frivolnosti Katarina Bistrović Darvaš, njena igra mačke i miša sa svim drugim sudionicima drame nosi nešto mefistofelevsko u sebi, ona je istodobno i zavodljivo božanstvo što nas osvaja i okrutan osvetnik kome se svi moraju pokoriti. Odlična je i rola Lucije Šerbedžije, ona je prorok Tiresija, njemu se ne vjeruje, posebno ne vladar Tebe, Pentej, kojeg igra, fino iznijansirano, Ivana Krizmanić, tu svoju zaslijepljenost i tvrdoglavost platiti će najvišom cijenom – životom. 

Ženski glumački ansambl, u cjelini, izvanredno funkcionira i kao grupa, ali i pojedinačno, bilo u psihoterapijskim dionicama, bilo kao Tebanke koje služe Penteja dok ne polude od zova Dionisa, bilo kao bakantice, vjerne i strašne sljedbenice Bakha, i to u svim segmentima predstave: glumačkoj igri, plesu, pjesmi, koreografiranom pokretu. Dionis, naravno, plijeni svojom moći transformacije i začudnosti, ta ipak je on bog maskiranja i prerušavanja, Kristina Bistrović Darvaš tu je nenadmašna, ona je u svakom trenutku taj veliki meštar kojemu se svi moraju, htjeli to ili ne, pokloniti, ona je bog i traži da joj se to prizna, ne skrivajući da joj je tama draža od svjetla, noć od dana, iluzija od stvarnosti. Ona je bog prijetvoran, ali i savršeno precizan u jasnoći onoga što kaže, nikada samo jednoznačan, mudar i oštar sugovornik, spreman na trenutni odgovor, oštru repliku kojom, baš poput boga, može zgromiti protivnika.

Sam kraj predstave vraća nas opet u doba današnje, glumice ponovno zaposjedaju mjesta na grupnoj psihoterapiji, ponovno čujemo poziv da se okupe. „Tko želi večeras započeti?“ – znak je to da psihoterapeutska seansa nikada ne prestaje, odlaskom iz kazališta postaje dio nas samih. 

Desetak dana nakon Euripidovih bakantica, još se jedan iz trojke velikih grčkih tragičara predstavio na Jadranu. Riječ je o Eshilu i njegovoj „Orestiji“, djelu što je usađeno također u same temelje europskoga kazališta, jedina je to sačuvana antička trilogija što nadahnuto, posredstvom junaka grčkih mitova i heroja Homerovih epova „Ilijade“ i „Odiseje“ i uz pomoć bogova, progovara o prokletstvu kuće Atrida. Izvedena je na 64. Splitskom ljetu, u prijevodu Bratoljuba Klaića, redatelj je bio gost iz Makedonije, Dejan Projkovski. U autorskoj ekipi našli su se dramaturg Jasen Boko, scenograf Valentin Svetozarev, kostimograf Mladen Radovniković i skladatelj Goran Trajkoski, dok je scenski pokret bio zadatak Jasne Frankić Brkljačić. Glumačke role nosili su Ksenija Prohaska, Siniša Popović, Goran Marković, Marjan Nejašmić Banić, Elvis Bošnjak, Zdeslav Čotić, Anastasija Jankovska, Mijo Jurišić, Petra Kovačić Pavlina, Nikša Arčanin, Zorana Kačić Čatipović, Vanda Boban Jurišić i drugi. 

A u pozadini svjetla Splita (FOTO: splitsko-ljeto.hr)

Splitsko ljeto, odlučivši se za Eshila, krenulo je i u potragu za novom ambijentalnom pozornicom i uspjelo je pronaći pod Mosorom, na 550 metara nadmorske visine, selo se zove Sitno Gornje, a točan lokalitet Bašća, ili Jar, udaljen je oko 40 minuta vožnje od centra grada. S te visine pogled na Split i srednjodalmatinske otoke je čaroban, negdje uz početak predstave počinju se paliti i svjetla grada koji lagano tone u tminu, kao da iz tog mraka progovaraju tragični junaci Eshilove drame. A njih, u „Orestiji“, progoni tragična krivnja nastala ubojstvima i osvetom – u pradavnim vremenima praotac tog roda, Tantal, sin svemoćnog Zeusa i nimfe Pluto, počinio je užasan zločin koji će obilježiti sva buduća pokoljenja i tako preko njihovih zlih čina stižemo do protagonista „Orestije“ - Agamemnona, Klitemnestre, Egista, Elektre, Oresta i Kasandre.

Orest, ubojstvom vlastite majke, taj bi niz krvavih događaja u kući Atrida trebao okončati, zadobiti oprost i krenuti u novi život. U tri dijela: „Agamemnon“, „Žrtvonoše“ ili „Hoefore“ i „Eumenide“, ovaj velebni epski spjev snažnog dramskog sazvučja prati, objašnjava i poučava, sažima na jednom mjestu svu tragiku kuće Atrida, isprepleće uloge bogova i smrtnih ljudi, uvodi nas u nepregledna, bajkovita prostranstva mita, provodi kroz raskoš Homerovog pjesničkog zaviještanja, ali i upoznaje s osnovama atenskog društvenog uređenja u kojem je drama nastala i o kojem, posebno u svom trećem dijelu, govori. 

Što je u osnovi prokletstva koje progoni Agamemnona, sjajnog ratnika kojeg po povratku iz Troje ubija vlastita žena Klitemnestra da bi osvetila smrt kćeri Ifigenije koju je on žrtvovao bogovima da bi mogli krenuti u ratni pohod na Troju, a gdje je grijeh njegove djece Elektre i Oresta koji će, da bi osvetio oca, ubiti majku i njena ljubavnika Egista, Eshil raspreda upravo u „Orestiji“ toj „političkoj drami u najplemenitijem smislu te riječi“ (Miloš N. Đurić) što je na pozornicu pod Mosorom dospjela gotovo dva i pol milenija nakon praizvedbe na dramskom natjecanju u Ateni gdje je osvojila prvo mjesto. 

Dejan Projkovski, diplomirao i magistrirao na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti u Sofiji 2002. godine, dugogodišnji ravnatelj i umjetnički direktor Makedonskog nacionalnog kazališta u Skopju, predstavu sažima u dva i pol sata igre: prvi dio sklapa od prva dva dijela trilogije, „Agamemnona“ i „Žrtvonoša“, dok posljednjih trideset minuta predstave pripada trećem, „Eumenidama“. Nastoji se koncentrirati na sljedeća pitanja: „Što je to pravda, što razum, i koliko su se stavovi o njima promijenili u dva i pol milenija; Što uopće znači oduzeti život nekome i ima li itko pravo to učiniti; Kako se oprati od prolivene krvi…“ 

Prvih dva sata predstave protječe upravo kroz tu „prolivenu krv“, gledamo sva ubojstva koja se odigravaju i koja se u staroj Grčkoj nisu izvodila na pozornici, o njima se tek izvještavalo – dakle prvo Klitemnestra i njen ljubavnik Egist ubijaju Agamemnona nakon trijumfalnog povratka iz Troja, ali ubijaju i njegovu priležnicu, robinju Kasandru, koju je doveo kao ratni plijen, proročica Kasandra kojoj nitko ne vjeruje kći je Prijama iz pokorene Troje i ovdje pada kao kolateralna žrtva. Potom Agamemnonov sin uz pomoć sestre Elektre, a da bi se osvetio za ubojstvo oca, ubija majku i njenog ljubavnika Egista, krug ubojstava i osvete. I tu bi sad trebao stati. 

Dotadašnji tok predstave vjerno se drži originala, naravno uz nužna kraćenja, sve još uvijek odiše ozračjem mitova, legendi, starih vjerovanja, Homerovog pjesništva i, naravno, Eshilovog epsko-dramskog spjeva. Projkovski vrlo vješto koristi prednost scene na otvorenom, ambijent „igra“ za njega i glumce, koristi se svaka pogodnost koju taj krajolik i lokalitet pružaju: pale se vatre na obližnjim brežuljcima u skladu s najavama događaja u drami, voda (za potrebe predstave iskopan je i mali bazen), zemlja i vatra ključni su elementi stalno prisutni u predstavi, oni određuju kojim putem dalje krenuti. Iza bazena stvorena je prava mala šuma od izgorenih i potom posječenih borova što su stradali u lanjskom požaru na padinama Mosora, oni su naknadno usađeni u tegle i zloslutna su kulisa kroz koju prolaze glumci da bi stigli do bazena – mora – rijeke koja vodi u nepovrat. Ta voda obredno je mjesto, žrtvenik, ali i stratište gdje bivaju umoreni nesretni nasljednici kuće Atrida. 

Taj prvi, dvosatni dio izvedbe ukazat će i na neke sličnosti i podudarnosti što ih redatelj pronalazi između likova u „Orestiji“ i onih u Shakespearovom „Hamletu“. Orest tu, na trenutke, zazvuči poput Hamleta, majci Klitemnestri obraća se kao i Hamlet svojoj, prekorijeva je što je brzo zaboravila muža, njegova oca, i pošla za drugoga, podala se muževom bratu, a Agamemnon, nakon što ga ubiju, ostaje na pozornici, pod velom, i neodoljivo može podsjetiti na duh Hamletova oca, no on ne progovara, samo je nijema stijena, sam svoj nadgrobni spomenik. Naravno, sve su to samo naznake i maglovite predodžbe, no zanimljivo je kao kazališni iskorak, dramska nit što teče od antičke drame do Shakespearea. 

Treći dio „Orestije“ uvodi nas u suštinu problema što ga drama iznosi onako kako to Eshil zapaža. Riječ je, naime, o sukobu starih podzemnih bogova i onih novih, s Olimpa. Erinije, koje progone Oresta zbog ubojstva majke, pripadaju najstarijim božanstvima rođenim na samom početku stvaranja svijeta, iz krvi osakaćenog Urana, i tu se bore protiv Apolona, pripadnika četvrte generacije bogova. U toj bitci moraju pokleknuti, postaju Eumenide, one su sada pomirljive boginje, a ne kao do tada boginje prokletstva i osvete, postaju „Dobrohotne“. 

O nedodirljivim bogovima i grješnim smrtnicima (FOTO: Splitsko ljeto/Matko BIljak)

U suštini, s jedne strane je krv koja traži novu krv, krvna osveta kao način postizanja pravde i kažnjavanja krivca, a s druge insistiranje na uvođenju pravosudnog sustava, uspostavi suda koji će odlučivati o krivnji i kazni, sa sucima, odvjetnicima i svim onim što jedno demokratsko društveno uređenje traži kako bi se došlo do pravde. No, sve tu ne ide glatko, otpor starog sistema je žilav, Erinije ne pristaju na poraz, i Atena, kao boginja mudrosti pribjegava maloj prijevari, nudi mito i za sebe zadržava posljednju, odlučujuću riječ kod izricanja presude Orestu, ona ga faktički oslobađa krivnje i proglašava nevinim. Tako je u demokratski sustav u samom nastanku, na njegovom izvoru, usađeno sjeme zla, klica raskola zbog koje će stoljećima, pa i danas, biti u opasnosti, mito i korupcija nedjeljiv su njegov dio, prate ga, kaže i Eshil, od samih početaka. 

Taj treći dio Projkovski gradi poput neke iščašene rock-opere, sve je puno pirotehničkih trikova, pjeva se i pleše neprekidno, primjetan je pomak u ironijski odmak, mijenja se i igra glumaca, kao da smo u nekoj drugoj predstavi. Ujedno, taj dio izvedbe donosi još jedan važan društveni preokret, najavljuje se smjena dva velika sistema utkana u povijest ljudskog roda, civilizacije, u sam mehanizam djelovanja svijeta i čovjeka u njemu – patrijarhat smjenjuje matrijarhat! Apolon to nagoviješta i tu je nedvosmislen: „Slušaj, jasan mi je govor. / Roditelj onome što se zove dijete nije majka, / ona je tek hranitelj novozasijanog ploda. / Rađa sijač, a ona, kao ugostiteljica za gosta, / čuva klicu, ako joj bog ne naškodi.“ 

Kao i u brijunskoj predstavi Euripidovih „Bakha“ žensko pitanje je nemoguće zaobići, pitanje je samo s kojih polazišta se kreće. Glumački vrlo dobro postavljen dramski ansambl Hrvatskog narodnog kazališta Split, na čelu s izvanrednim Marjanom Nejašmićem Banićem, u roli Korovođe, koji nedvojbeno nosi predstavu, drži sve njene silnice, upravlja njima, dirigira ritam i način igre. Siniša Popović, vrlo dobar kao Agamemnon, silan u snazi i zatajan u smrti, odličan Orest Mije Jurišića, koji u trećem dijelu dojmljivo pokazuje kako ništa ne razumije i kako u tom novom svjetskom demokratskom poretku teško da može pronaći svoje mjesto, Anastasija Jankovska tankoćutna u ulozi Kasandre kojoj nitko ne vjeruje, Petra Kovačić Pavlina tiha i smjerna Elektra nasuprot raspjevanoj Vandi Boban Jurišić u roli Pitije i bučnoj Zorani Kačić Čatipović koja igra Atenu. 

Na samom kraju predstave Atena postavlja pitanje: „Zar je itko od smrtnika pravedan, a da se ničega ne boji?“ Naravno, naglasak je na smrtnicima, ona, kao boginja, izuzeta je od toga, ona može varati i nuditi mito kako bi njen štićenik bio proglašen nevinim. O ta dva svijeta, kako onda tako i danas, o nedodirljivim bogovima i grješnim smrtnicima, također govori splitska predstava igrana pod Mosorom.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: splitsko-ljeto.hr