"Ne znam što ću s toliko RAM-a na ovaj procesor, možda da dodam još jedan slot, jer, gle, kad kliknem tu, radi presporo" - tip je priče kakvu ste do sada čuli nebrojeno puta. Istu takvu priču, čuo je naš vrli Lupež Robert Marić, koji je potom u svom iznimno duhovitom stilu, razvezao sljedeću tezu o konačnom hirošimskom smaku svijeta - računala postaju naši kućni ljubimci, ili još gore od toga, možda je stvar obrnuta

SAVJETI "DOKTORA"

Često dolazim u priliku slušati po specijaliziranim radnjama, kafićima, pa i među prijateljima, zabrinute vlasnike računala, koji panično traže savjet što s tim i tim procesorom, čuli su da nisu baš pouzdani (ne pitaju se jesu li njima pouzdani), što s radnom memorijom, rekli su im (uvijek je netko nekome rekao, ovo je znakovito) da s 256 MB ne mogu baš ništa; e ali kako nadograditi još barem 256 kad su im kazali da je upitno proizvode li se uopće pločice koje će pasati njihovu procesoru od 1000 megahertza, pa je dakle sve izvjesnije da će morati mijenjati i matičnu ploču ... Eto ga, polako, ali najsigurnije dolazim do meni osobno deprimirajućeg saznanja - računala postaju naši kućni ljubimci, ili kako sam u naslovu rekao - još gore od toga, možda je stvar obrnuta.

LJUBIMCI LJUBIMACA

Skoknimo časak na prave (prave?!) kućne ljubimce, dakle uglavnom pse i mačke; ili da se sad uhvatimo samo pasa i njihovih vlasnika. Sigurno ste svi vidjeli (ne sumnjam da i među vama ima vlasnika istih, no bez uvrede, molim) kako često pas vuče "gospodara", a ovaj posrče za njim i moli ga (moli ga!) da stane. A sigurno ste vidjeli i kako u rane jutarnje sate, bilo hladno ili vruće, "gospodari" opet jurcaju za svojim ljubimcima, a ovi njuše stablo za stablom, travčicu za travčicom, dok ne nađu mjesto gdje oni odluče tog jutra obaviti to za što su doveli "gospodare" tu. Dalje neću o psima i "gospodarima", jer ima puno drastičnijih primjera, no kako ovo nije list o kućnim ljubimcima, barem ne onim toplokrvnima, mislim da je i ovo dovoljno da shvatite što želim reći. Ako nije, idem dalje.

RAČUNALO ZBOG RAČUNALA

Ovo s psima i kvazivlasnicima, mislim da je bilo najslikovitije što mi je palo na ovaj zbunjeni um, a za usporedbu s računalima i njihovim vlasnicima. Jer, u čemu je veliki problem, gotovo polutragični, nazovimo to tako - računalo zbog računala, računalo koje postaje samom sebi svrha. Računalo koje kod nekih, neću kazati većine, imaoca istih (kako se to pravno kaže) nikada nije ni bilo sredstvo za rad, za kreaciju, pa ako ništa, čak ni za igru. Ne, čak ni za igru, već isključivo služi da bi mu se "mjerio puls" po čitave dane, skidali programi koji ga mogu oštetiti, pa instalirali drugi, manje "opasni", a nakon savjetovanja s raznim znalcima s tog područja (među tim znalcima su u većini oni koji znaju sve o svemu, takvima treba svakako vjerovati), pa skidali dijelovi, mijenjali "boljima i bržima", koji opet ne rade kako su oni mislili da će raditi, pa se ponovo savjetuju, pa su izgubljeni do besvijesti, do psihijatrije, izgube svaku nadu za bilo čime. No onda jednog jutra sve proradi i sretni su - par sati; a onda, nakon što im se učini da ipak nešto nije u redu, nešto tu njima ne vonja, pogledaj sad, evo, kad kliknem tu, vidiš kako to sporo, a kad klikne ovdje, onda izgleda da je normalno i ... opet počnu crne misli, opet konzultacije, zivkanje, informacije preko Interneta, što kupiti, kako ne pogriješiti ... I tako u krug, u krug ... u cirkus, što bi Englezi rekli.

KRIZA I OVISNOST

I pitanje je ima li kraja, i ako ima, gdje je. Ja osobno, iz iskustva, za neke imaoce istih ne vidim rješenja. Ne znam kako bi izdržali sat vremena bez računala. To im najteže pada, recimo kad moraju svog ljubimca ostaviti u servisu jedan ili više dana. Onda su više nego ludi od brige što se sve može tamo dogoditi, držat će ga na prašnjavu mjestu, pa vlaga, pa ... Već dolazi do apstinentske krize. A ako imamo apstinentsku krizu, dakle, tu je ovisnost. Ovisnost o čemu? O prisustvu računala, uključenog računala. A što ti jadni imaoci inače rade na računalima - vraćam se negdje na početak - baš ništa. Ne čeka ih nikakav posao, nikakav rok za predaju teksta, za predaju bilo čega. Ali - soba je prazna.

NIJE HIROŠIMA, ALI IPAK ...

Tu se doista društvo treba zamisliti, ako društvo više uopće o bilo čemu misli. Dakako, neću sad paranoizirati (nezgodne li riječi), ali ipak se neke stvari mijenjaju u percepciji tehnologije, ne onako kako bi očito trebalo. Nije tako strašno kao ono s atomima, koji su trebali poslužiti u druge svrhe, daleko od Hirošime, no na jedan drugi način, u ionako zatvorenom društvu, preplavljenom TV-sapunicama, filmovima, serijama, još i takav pristup računalima, a vjerujte mi, sve je širi, možda bi se ipak trebalo zamisliti.

DIŠITE!

I opet, što sam htio kazati. Ako vam sve radi, ako imate što raditi i sve vam radi, ne osluškujte svaki tren kako bruji vaše računalo - jednostavno, radite. A ako pak nemate što raditi - uhvatite malo friškog zraka, omirišite ozon ... Nek' se računalo brine za vas.