Sjećate li se Roberta Marića? Legende? E sjećali se vi il' ne sjećali, javljam vam da mu je izdalo elektroničku knjigu. Jest, tako je, dobro ste i točno pročitali što piše – e l e k t r o n i č k u    k nj i g u! Knjiga k'o knjiga, al' elektronička. Ma znaš ono, nije na papiru, al' mo'š je pren'jet i na papir. Dakle, želiš li štogod kvalitetno pročitati, onako za džabalesku, morat ćeš na

Istina je to što rekoh u ubodu, izdalo mu je (njemu, pa Robertu Mariću, kako kome?) elektroničku knjigu. Ako mi ne vjerujete, evo tu pred vama je dokaz, pa se slobodno uvjerite ... 

Knjiga Praznine je u tiskanoj verziji objavljena u Puli 2003. godine (izdavač Libro, www.naklada-libro.net), a od 12. siječnja 2004. je dostupna i na stranicama Što čitaš? [www.stocitas.org].
Ovim izdanjem Što čitaš? proširuje broj književnih izdanja, iako je fokus samog izdavačkog projekta i dalje na teorijskim tekstovima koji nužno obrađuju društvena pitanja, promišljaju ili potiču društvene promjene, bilo da je riječ o domaćim ili stranim autorima.

Dosadašnja izdanja elektroničkih verzija knjiga iz biblioteke Što čitaš? su Noam Chomsky: Mediji, propaganda i sistem [u suradnji s D:P:K:M], Jason McQuinn: Zašto nisam primitivist, Anarhizam - Mali priručnik za početnike, Bob Black: Ukidanje rada, Lisa Bendall: Anarhizam i feminizam, Zbornik tekstova: Anarhizam i nasilje, Graham Purchase: Moje putovanje s Aristotelom kroz anarhističku utopiju, te cijeli niz kraćih tekstova, a u posljednje vrijeme elektronička izdanja uključuju i poeziju koja do nedavno uopće nije bila zastupljena.

O knjizi Praznine:

Zbunjeni četrdesetogodišnjak koji misli da je još uvijek tridesetogodišnjak, izgleda kao pedesetogodišnjak, osjeća se kao šezdesetogodišnjak. Započinjem ovu kratku bilješku o "Prazninama" Roberta Marića ovom autorovom rečenicom ne samo zato jer se u trenutku kad sam je pročitao moja već postojeća simpatija spram autora pretvorila u otvoreno očijukanje, budući da sam se u njoj odmah prepoznao, već i stoga jer mi se čini da je u njoj u biti sadržana sva ona autorova surova autoironija koja je osnovni pokretač ovog njegovog djela.
Shvativši, dakle, da se nalazi u navedenoj egzistencijalnoj situaciji, Marić ju je stao nemilice (po sebe, ali i po druge) raščlanjivati, a tu je postupnu raščlambu i zapisao u obliku psihoterapijskog bolesničkog dnevnika, kao što je to, na primjer, prije stotinjak godina učinio Italo Svevo, odnosno njegov alter ego Zeno Cosini. Dnevnik je to o tričavoj svagdanjici nenormalno poludjelog čovjeka koji živi u društvu normalno poludjelih ljudi, kako to bez okolišanja kaže sam autor, i koji iskustveno spoznaje više no trivijalnu istinu kako ništa u životu nije tako loše a da ne bi moglo biti još i gore.
Ovo zdravorazumsko opće mjesto Marić varira u osamnaest poglavlja, osamnaest psihoterapijskih tretmana, tijekom kojih u dijalogu s bezličnim i neodređenim terapeutom, dottoreom, napokon mora sebi priznati odsutnost Logosa. Svođenje duhovnog života na korporalnost, na tjelesne (uvelike koprolalične) funkcije neumitna je posljedica tog egzistencijalnog kraha.
Ono što preostaje jest bujica nepovezanih, isprekidanih riječi i rečenica koje bi htjele biti suvisle, ali im to nije suđeno. One su tek ljuske kojima se poigrava olujno more besmisla, a Marić je dovoljno iskusan moreplovac da ne pokušava besmislu dati smisao. Naprotiv, on ga ironično, gotovo sarkastično prihvaća kao temeljnu životno načelo, a svoju autorsku ulogu pojmi upravo u njegovu kršenju. Besmisao je kaos, a kaos je preduvjet slobode.
U toj točci započinje Marićevo razorno anarhoidno poigravanje referencijalnim odsječcima stvarnosti i jezikom, njegovo opiranje sveopćoj maskerati normalno poludjelih ljudi. U tom su smislu "Praznine" možda i pohvala besmislu, nesuvislosti. Jer, smisao, racionalnost valja raskrinkati kao onaj ustrojbeni element zbilje koji sputava autentičnost ljudskog bivanja, makar ono bilo naizgled svedeno na osnovne tjelesne funkcije. A to Marić prepušta čitateljima.

Mr.sc. Srđa Orbanić


Eto jeste li vidjeli da sam govorio istinu. Pa izdalo mu elektroničku knjigu!